Što žele suvremene žene? (ženski odgovor)

Pitanje je to na koje se uopće ne može odgovoriti! Ma recite, tko je TA žena? Postoji ih gotovo tri milijarde i one nedvojbeno žele stotine milijardi različitih stvari. Ali i ja sam žena. Što ja želim? Kad postavim to pitanje čujem u sebi puno različitih glasova. Javlja se u meni žena, ali i muškarac; a javlja se i jedna androgina osoba. Javlja se u meni duh, ali i zvijer. Što svi oni žele?

Odlučila sam sjesti za stol s tim svojim različitim stranama i pitati ih. U tren oka počeli smo razgovarati o muškarcima – kada je riječ o toj temi ja sam cijela skupina prijatelja ugurana u jedno. Mislim, budimo ozbiljni: kad god počne rasprava o tome što žene žele, a u koju su uključeni stručnjaci, ona neizbježno vodi do muškaraca. Do razlike između žena i muškaraca. Do tog neizbrisivog viteza u sjajnom oklopu. Do svega što muškarci čine pogrešno. Do toga koliko bi žene bile sretne kada bi samo muškarci…

To je zapravo čudno, jer istodobno većina žena jednu stvar zna sigurno: više ne žele pasivno ovisiti o muškarcima. “U budućnosti žene žele biti samostalnije, kako svojega muškarca ne bi morale pitati za bilo što”, zaključili su stručnjaci iz promidžbene agencije Saatchi & Saatchi u nedavnom istraživanju tržišta. Žena budućnosti u meni želi muškarca kojega nikada ni za što neće morati pitati. Ali, koji je ipak muškarac.

Čarobni princ još je živ

S koje god strane gledali, u životima većine žena muškarci zauzimaju vrlo važno – ako ne i ključno – mjesto. A ako nema muškarca u njihovim životima, ta činjenica postaje važna sama za sebe. Nije politički korektno reći to u javnosti, jer se neke žene jako naljute ako to učinite. Također se na to gleda i kao na razgovor tijekom zabava i koktela. Ili još gore: tijekom čajanki. U privatnosti bi se možda mogli izvući s nekoliko prijatelja koji se smijulje i uzdišu, ali u javnosti je to ne-ne. Previše opasno – prije nego što se snađete mogli biste se naći sami u kuhinji. Na kraju, to i jest ono što ste htjeli, zar ne?

Naravno, da ne biste pomislili nešto takvo – životi žena ne vrte se samo oko muškaraca. A ni životi muškaraca ne vrte se oko nas. Posao je i dalje važniji od djevojke. A mi bismo mogle učiniti isto, da to želimo. Gotovo polovica Nizozemki radi. A jedna četvrtina visokoškolovanih nema djecu. Na prvi pogled ženska je emancipacija sazrela. Postigle smo puno toga. Možda je teško svjesno izabrati želimo li majčinstvo ili ne, ali fantastično je da imamo izbor. Ponekad je teško spojiti posao i odgoj djece, ali je i prekrasno.

Zarađivati vlastiti novac, plaćati vlastitu stanarinu, provjeravati ulje u vlastitu automobilu, bušiti rupe električnom bušilicom… Sve ja to mogu. Muškarac u meni trebao bi biti zadovoljan. Ali ženi u meni, divljoj ženi, nešto nedostaje. Nemojte pomisliti da je slika idealnog muškarca nestala iz uma emancipirane, zaposlene žene koja se koristi bušilicom. Čarobni princ, vitez u sjajnom oklopu, spasilac – živ je i još se miče. On paradira filmovima, sapunicama, ljubavnim romanima, osobnim oglasima i – nikako ne smijemo zaboraviti – reklamama.

On je muškarac koji može usrećiti ženu.

To je muškarac kojega žena u meni želi.

Brižnost je dobra za tebe

Zapravo, ništa od toga ne bi trebao biti problem, budući da je svaki muškarac idealan muškarac. To je barem muško gledište, prema istraživanju tržišta tvrtke Saatchi & Saatchi. “Žene za sebe smatraju da su daleko od idealnoga, a svi muškarci (barem na početku) izjavljuju: idealan muškarac? To sam ja”. Tvorci reklama imaju za to objašnjenje: “Žene misle da moraju ispuniti sve vrste zahtjeva zato što se uvijek uspoređuju s drugim ženama. Muškarci se ne uspoređuju s drugima”. (Žene automatski uklapaju želje muškarca u svoju idealnu sliku žene – dodaju oni – dok muškarci ne obraćaju previše pozornosti na ono što žena želi.) No ipak, idealni muškarac u budućnosti manje će raditi i biti prilagodljiviji kako bi imao više vremena za svoju obitelj. Barem on misli da je to ono što treba učiniti. Očito, idealan muškarac ima nešto ženskoga u sebi. Sva sreća, jer androgini dio mene želi brižnoga muškarca. Muškarac bi trebao biti dovoljno siguran u svoju muškost da dopusti da njegov ženski dio izađe na vidjelo. Mišićavi muškarac s novorođenčetom u rukama može nas dirnuti u reklamama i na Hallmarkovim čestitkama, ali muškarac koji nosi krpu i pere rublje potiče tjeskobnu sumnju. Je li muževno biti brižan u svakom smislu te riječi? Je li brižnost u modi?

Naravno, kaže nizozemski psiholog Vincent Duindam. U svojoj knjizi Zorgende Vaders (Brižni očevi), on zagovara unaprjeđenje koncepta brižnosti. Brižnost nije tipično ženska, tvrdi on, jednostavno je dobra za vas. A dobra je i za vašu vezu. Ako muškarci provedu više vremena u brižnosti, imaju više vremena za obitelj, a žene osjećaju da se njihov rad u kućanstvu više cijeni. A brižnost je i najbolji način da se malo uspori.

Žena u meni divi se Duindamu koji poput viteza u hladnom akademskom okružju štiti ljubav i brižnost od zmaja bezobzirne ambicije i ne samo da ih podiže na intelektualnu razinu, nego ih i omata u spiritualnost. Ljudsko biće u meni svesrdno se slaže s njim. Ono duhovno u meni osjeća radost. A što je sa zvijeri u meni? Što ona želi? Spermu, prema tvrdnjama evolucijskih biologa. I zaštitu, čak i ako je ona samo u obliku financijske pomoći, tako da mogu podignuti svoje nositelje gena – svoju djecu – u zdravom i sigurnom okružju.

Rat sperme?

Godine 1990. Anne Moir i David Jessel napisali su knjigu Muški mozak, ženski mozak; postala je uspješnica. Slijedile su knjige poput Sperm Wars Robina Bakera, De Eeuwige Lokroep (Vječni zov) Marcela Roelea, i mnoga druga slična djela. Ključna je tema da se muškarci i žene radikalno razlikuju zato što, u interesu evolucije vrste, imaju različite zadatke. Muškarci moraju širiti svoje sjeme kod što je više moguće žena, dok žene moraju pružiti što bolju njegu tom malom broju potomaka koje nose. Ukratko – on se samo želi razmnožavati, a ona samo želi njegovati. I zato muškarci žele seks, a žene žele ljubav.

Sve se vrti oko predavanja naših gena, što teoretski objašnjava svako ponašanje koje u vezama pokazuju muškarci i žene – od intimnih susreta do političkih odnosa. Nije u prirodi muškaraca i žena da se mijenjaju – to je ono što se želi istaknuti tom porukom: to je stvarnost i ako naučimo neke osnovne vještine, svi možemo naučiti kako s time živjeti.

To je ono što može razbjesniti ženu u meni. Zbog toga samozadovoljnog intelektualnog tona. Ta kvazi-objektivnost koja prikriva potpuno subjektivan i manipulativan skup činjenica, dopuštajući muškarcima da opravdaju neodgovorno mačističko ponašanje bez ljubavi. Zatim, tu je i činjenica da jednom kad prođu svoje plodno razdoblje, žene više nisu važne. Konačno, sve se vrti oko ljudske reprodukcije. Muškarci mogu širiti svoje sjeme dok ne umru. Žene iznad 50 godina jednostavno nemaju mjesta u “ratu sperme”.

Moja spiritualna strana također prosvjeduje. To očito smrdi na prost, plitak, neotesan materijalizam. Nije valjda svrha čovječanstva stvoriti što je moguće više potomaka? Mislim stvarno, nije valjda cijeli planet jednostavno tvornica mesa? Tijela su samo ljušture, svemirska odijela, ako želite, za našu svijest. Predaja gena nije cilj nego sredstvo; sredstvo da bi se dala najbolja moguća prilika svjesnom umu.

Svrha života na Zemlji je svjesnost i ne morate biti religiozni da biste to shvatili. Pogledajte samo evoluciju. Što se dogodilo kad su jednostanični organizmi evoluirali u ribe, gmazove, sisavce i zatim u ljude? Naša svijest stalno se razvijala. Svijest o vlastitoj osobi razvijala se kod ljudi i stvari su postajale doista zanimljive. A ljubav je bila kolijevka te svijesti. “Tijekom evolucije inteligencija i suradnja – potrebne za dugoročno majčinstvo – uzrokovale su veću moć zapažanja među sisavcima i, na kraju, samosvijest”, piše biologinja Irene Elia u knjizi The Female Animal. “Čini se kao da je majčino mlijeko imalo tako dubok utjecaj na svakog pojedinca da su sve životinje, muške i ženske, nastojale komunicirati s ostalim članovima vrste ne bi li otkrili jesu li i oni tako topli i brižni kao to prvo biće s kojim su imali kontakt.” Dobro, dakle životinja u meni želi njegovati i biti brižna. Ali ono što je uzbudljivo jest da je to upravo ono što hrani dušu.

Nema života bez razlike među nama

Kad se nađem u duhovnom carstvu, pitam svoj I-Ching, kinesku knjigu proricanja. Što žene žele? Bacim tri novčića šest puta i pogledam odgovarajući heksagram. I-Ching odgovara sedamnaestim znakom: Slijediti. Treći red se pomiče: Ako se držiš snažnog čovjeka, izgubit ćeš maloga. Slijediš li, nalaziš ono što tražiš. Ustrajnost pomaže. Taj znak vodi prema drugome: Revolucija.

Ravno u sridu! Najdublje, najtemeljnije žensko biće u meni jest receptivnost – praćenjem nalazim ono što tražim. On je jedan a ja sam dva, te dvije noge koje savršeno opasuju tijelo. Ili, ako želite – on je jedan, a ja sam nula koja mu prethodi. On je štap, a ja sam rupa. To nema veze s nejednakošću; tu nema traga diskriminaciji. Jedno ne može bez drugoga, dan ne može biti bez noći. Bez razlike među nama, te odlučujuće razlike, te razlike koja spašava dušu, sve ostaje prazno i mračno i nema života. Zajedno govorimo praiskonski jezik, binarni jezik kreacije. I zajedno tjeramo Sunce i ostale zvijezde da se vrte pomoću ljubavi – kao što piše Dante na kraju Božanstvene komedije: “Ljubav, koja pokreće Sunce i ostale zvijezde.” Žena u meni sad se ne može zaustaviti. Ja sam brava, a on je ključ. Ja se otvaram samo za njega. S pomoću njega.

Ženska receptivnost slijedi ono što voli: muškarca. To je najstrašniji paradoks ženske emancipacije. Muškarac u meni može zagrabiti moć, ali jesam li tada još žena? Žene automatski ugrađuju želje muškarca u svoju idealnu sliku žene. Na žene i na kvarkove u kvantnoj mehanici odnosi se isto: ako istraživač pretpostavlja da postoje majušne čestice, one se ponašaju kao majušne čestice. Ako želi da se ponašaju kao kratki valovi, one će se ponašati upravo tako.

Wass will das Weib? (Što žena želi?), pitao je Freud i zato što je bio opsjednut vlastitim penisom, zaključio je: ona želi penis. U istom su trenutku žene oko njega počele patiti od zavisti prema penisu. I godinama smo tu budalaštinu smatrali Svetim pismom. Onda su stručnjaci kasnije tvrdili da ona želi klitoralni orgazam i njihovi pokusni kunići podupirali su tu teoriju. I tako se žene masovno prihvatiše svojih klitorisa. Ali čekaj malo, ona želi biti oplođena, kažu evolucijski biolozi. I što su pronašli u laboratoriju? Pametnu vaginalnu sluz koja odabire spermu. Svatko otkriva ono za što on ili ona već vjeruju da je istina. Čak i kad biste htjeli dokazati da žene ne žele ljubav nego samo seks, pronašli biste dovoljno žena da potvrde vašu tvrdnju. A iz čiste ljubavi, žena će vas slijediti.

Kad bi sve žene na svijetu…

I tako je važno pitanje što će žena u meni slijediti. Malog čovjeka? Čovjeka koji će me iskoristiti za svoje sebične ciljeve? Ili čovjeka koji je dovoljno velik, dovoljno zreo, dovoljno čovjek, dovoljno pun ljubavi, dovoljno pažljiv da mu se mogu predati? Muškarca koji je dovoljno velik da bi me primio? Jer, to je ono što želi žena u meni: predati sebe u ljubavi. To je ono što duhovni učitelj Barry Long kaže u riječima svoje pjesme Making Love. Danju želim biti samostalna i emancipirana; mogu sama bušiti svoje rupe. Ali noću se želim topiti u rukama snažnog muškarca. Žena u meni cvjeta u potpunom prepuštanju. To je čini samouvjerenijom, ispunjenijom nadahnućem, snažnijom i sretnijom. A usput i zgodnijom. Studije su potvrdile da, ne samo da se većina žena osjeća ljepše nakon što su vodile ljubav nego dobiva i mnogo više komplimenata od ljudi oko sebe. Žene žele biti lijepe, kao što dokazuju milijarde dolara koje se troše na kozmetiku. Ali šminka ne može učiniti ništa više od onoga što može ljubav. Ona boji vaše usne, rumeni vaše obraze, čini da vam oči sjaje, a vaša koža postaje glatka i opuštena.

Držanje snažnog muškarca i napuštanje malog čovjeka vodi do revolucije. Kad bi barem žene…! Naravno, da budem iskrena, rekla bih: kada ja… Kada ja više ne bih davala sebe malim ljudima. Muškarcima koji žele seks a ne ljubav, muškarcima koji se boje obveze, muškarcima koji traže ljubav, ali ju ne daju. Kada se žena u meni više ne bi zavaravala lažnim nadama da ljubavi ima tamo gdje je nema. Kada bih ja i moje sestre ustrajale u traženju onoga što zapravo želimo: ljubav, a ne neobvezni, anonimni seks.

Kad se žene više ne bi predavale muškarcima koji neprestance maštaju o vođenju ljubavi ali to rijetko čine, muškarcima koji su toliko seksualno uzbuđeni da ne mogu zadovoljiti ženu zato što ejakuliraju čim se stvar zahukta, muškarcima s telefonima i kompjutorskim miševima zalijepljenima za svoje znojne ruke, muškarcima koji blenu. To bi potaknulo revoluciju divovskih, svjetskih razmjera. Ni jedna žena ne bi dopustila da je prevare zbog novca ili sigurnosti. Radije bismo umirale od ljubavi nego pustile da ljubav umre. Mlade djevojke više se ne bi morale truditi da prerano postanu seksualno privlačne. Adolescentice više ne bi paradirale modnim pistama. Anoreksija i bulimija istog bi trenutka nestale. Operacije koje možda mogu ugroziti vaše zdravlje, poput silikonskih usadaka za grudi i liposukcije, postali bi barbarski anakronizmi. Starije bi žene starjele dostojanstveno, ne bi morale maskirati lica kako bi izgledale kao da su još plodne ili uzimati hormonske pilule. Žene se ne bi uspoređivale s drugim ženama ili pravile popise svojih nedostataka. Zato što bi svaka žena bila idealna žena i znala bi to. Ona bi bila svjesna toga da je žena i zato dovoljno dobra, te da će uvijek biti žena, pa makar probušila tisuću rupa u zidu ili zaradila “glatki” milijun. Esencijalna žena, misteriozna žena, vječna žena. Voljena. Tada… Tada bi žena dobila ono što želi. Samu sebe!

S engleskoga prevela Ksenija Švarc.

Objavljeno u časopisu Ode, www.odemagazine.com/article.php?aID=4121