Umjetnička praksa i činovničke odluke
Početkom svibnja ste otvorili izložbu Quo vadis Hrvatsko Proljeće 2013, u galeriji Greta. Kako je došlo do suradnje ponajprije s Tomislavom Buntakom, a onda s vašom unukom Larom Vujičić i Buntakovim sinom Josipom?
Na organiziranje izložbe najviše je utjecao moj trenutni status, odnosno činjenica kako po prvi put u životu imam atelje na korištenje. Netko me iz Grupe šestorice autora s podsmijehom jednom nazvao uličnim fotografom. Od te titule nisam bježao, ali sada sam s ulice prešao u prostor. U sklopu sam Centra za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj, koji predstavlja povijesnu nakupinu divnog rada i od prije nekoliko godina pripada Likovnoj akademiji. Oduvijek sam okružen djecom i mladima i vjerujem u njih. I kao što bi izuzetni Vaništa rekao kako se crtanje ne može naučiti, smatram kako djeca posjeduju onaj iskonski, neiskvareni dar kojim se mogu lako izražavati, bez ikakvih zadrški i inhibicija. S druge strane, galerija Greta posjeduje sličan dječji duh; veoma živahno mjesto koje ima svoj život u kojem nema konotacija, nema dotacija, nema izmotacija. Veoma su neposredni u svojoj komunikaciji i djelovanju i otvoreni za sve vrste suradnje.
Korporacija kao kurator
Prvi susret s Buntakom ostavio je snažan dojam na mene. Tada sam mu, sasvim neobavezno, pričao o jednom motivu kojeg smatram vječnim. Na moje opće iznenađenje, on ga je naslikao bez da ga je ikad vidio. Zbližili smo se u Sarajevu 2000. godine kao Franceschijevi izabranici, na zajedničkoj, po obojicu značajnoj izložbi. Buntak je imao nekoliko stotina slika malog formata, ali velike snage. Posebno me oduševila tehnika slikanja jer su bile napravljene na podlozi iz mojih prvih radničkih dana, fotokemikinim papirima. Odmah sam zaključio kako je ovaj momak hrvatski Michelangelo, a tada se baš nije znalo za njega. Sada, desetak godina kasnije, više nitko ne pita tko je Buntak! Uskoro će se ljudi pitati, tko je taj Vesović? Slično je i s njegovim sinom Josipom.
Od kolikog je značaja nepredvidivost, odnosno spontanost dječje ekspresije?
Josip Buntak, koji ima samo pet godina, gledao bi oca kako tamo nešto malja u sobi nadomak njegove, pa je tako i on počeo nešto šaruckati. U tome malome primitivnom bauhausiću uskoro je Tomislav počeo dopuštati Josipu da malo šara po kutku njegovih slika. Iz sličnog iskustva koje sam imao sa svojom unukom počeo sam poticati malog da slika sve više zafrkavajući ga o cijeni njegovih radova. Nedugo zatim, predložio sam Buntaku da u suradnji s našom djecom odnosno unucima organiziramo zajedničku izložbu. Oboje mladih umjetnika, i Lara i Josip, neopterećeni su i imaju jedinstveni dar. Moja dvanaestogodišnja Lara već je sa sedam godina, crtajući ‘’kniferčiće’’, imala izložbu sa mnom. Djeca su beskrajno zanimljiva i od njih možemo mnogo naučiti. Ničim se ne opterećuju, ne sile se i prilaze tome kao igri. Kao da slijede Brancusijevu misao kako se ni u čemu ne valja siliti.
Može li se iz ovoga zaključiti kako vam više odgovara intima manjih galerija?
Zaista je paradoksalno da nam nacionalni muzej puni velika strana korporacija. U inozemstvu je takav model sasvim legitiman način pokroviteljstva, no ovdje je kompromitiran iskrivljenim pogledom na samu proceduru žiriranja i selektiranja ponuđenih radova. Treba razdvojiti kulturno pokroviteljstvo od pokušaja trasiranja imaginarnih umjetničkih pravaca. Ako je već tako, smatram kako bi u žiriju trebala sjediti neovisna osoba s međunarodnim ugledom, lišena korporacijskih i ortačkih veza. U tom slučaju, neka koja god korporacija pokriva financijski aspekt djelovanja muzeja. Pojava korporacije kao kuratora u nacionalnoj galeriji se ne može dozvoliti! Što će se dogoditi za pedeset godina? Zar ćemo govoriti da su smjerovi umjetnosti bili isključivo takvi zbog selekcije podobne krupnome kapitalu? To je nedopustivo u nacionalnoj galeriji. Ja sam anarhist, možda griješim i ne želim otvarati Pandorinu kutiju hrvatske kulture. No, bojim se kako će se s vremenom pokazati da taj muzej nije ispunio svoju zadaću.
Ministarstvo straha
Nešto je ipak pobjeglo iz spomenute kutije. Naime, prije nekoliko godina privedeni ste zbog akta malog dječaka, vašeg obiteljskog prijatelja.
Teško mi je prisjećati se tih događaja i uvijek se iznova uzrujam. Nezamislivo mi je da autoru čija su djela dio stalnog postava u nacionalnoj kući punih 27 godina jednog dana dođe policija na kućna vrata i zarobi njega i unuku u vlastitoj kući. Ispostavlja se kako ministarstvo straha odlučuje o ministarstvu kulture! Oteli su mi kovčeg s negativima, a sve zbog sporne fotografije dječaka s kitom cvijeća (iz ciklusa Za Rexa, op.a.). I sam dječak na fotografiji s gnušanjem je opovrgnuo takve optužbe. Štoviše, sporne su fotografije bile dijelom izložbe Akt u hrvatskoj fotografiji, u Bratislavi. Apsurdno je da provode egzorcizam zbog neke političke odluke tadašnjeg političkog sustava koje je provelo ministarstvo straha pod kormilom pravobraniteljice! Čega? Morala? Kako može ministarstvo pravosuđa ustanoviti radi li se o umjetnosti ili ne? Zaboga, nisam nepoznat čovjek, cijeli moj rad je javan. I u to vrijeme je ministar znao tko sam i čime se bavim, no svejedno su morali ‘’proći cijelu proceduru’’. Mnogi su stali u moju obranu, ali problem je u provedbi egzorcizma od strane nestručnih. Nakon nekoliko godina napravio sam neke fotografije na kojima je bilo golotinje. Reakcija moje unuke, očekivano, bila je: deda, pa opet će nam doći policija! Moja unuka će se cijeli život bojati policije. Golotinja je normalna stvar u svakoj umjetnosti, no funkcionari to nikako ne razumiju i gnušaju se pred takvim prizorima. Naravno, na koncu fotografije su proglasili umjetničkim djelom, jer su svi ljudi iz struke, novinari i povjesničari tvrdili isto. I u Pola ure kulture su dvaput napravili prilog. Iz TV Dnevnika išli su toliko daleko da su mi željeli doći kući i snimati, na što sam im rekao da je moja kuća Muzej suvremene umjetnosti, koji je još tada bio u izgradnji.
Bismo li pretjerali povlačenjem paralele između nedavnih događaja s onima iz osamdesetih kada ste se formirali kao autori, budući da oba rada potječu iz toga doba?
Imao sam slična iskustva s aktom nogometaša Šarovića 1980. godine. I tada su akt proglasili pornografijom i započeli proces protiv mene. No, slično ovome iskustvu, svi su tadašnji istaknuti umjetnici ismijali takav proces demoniziranja akta. Apsurdna kontaminacija društva i umjetnosti općenito. Problem je što kao posljedica ovakvih događaja nastaje kolateralna šteta u kulturi, među umjetnicima i njihovim privatnim životima. Gotovo sav sklad se urušava zbog nekakve činovničke odluke. Tako je i danas.
Portret se radi sam
Portretirali ste šarene likove kulturne, političke i društvene scene. Keith Harring i Tito, Tom Gotovac i Ivo Sanader, Johnny Štulić, Stipe Mesić i Papa Vojtila... Postoji li razlika u pristupu i čija lica okidate u posljednje vrijeme?
Fotografiranje doživljavam kao dvoboj. Postoje ličnosti koje zrače nečim čudesnim, izvanserijskim, nečime neopisivim. Postoji jedan mističan odnos između portretirane osobe i fotografa. Inzistiram na ideji kako se fotografije rade same od sebe. No, neki kao da ne dopuštaju da se taj odnos razvije. Nekada je teško probiti tu psihološku barijeru u naporima da se fotografija realizira, jer se neki pojedinci zaista ispriječe. Portret se radi sam, dok se u prostoru odvijaju dvoboji. Sve utječe na moj rad: klima, moji prijatelji i suvremenici, hrana koju sam doručkovao. Ponajprije ovaj grad. Što se rada na filmu pak tiče, iskustvo rada s Grlićem, Tadićem i Bulajićem bilo je zaista sjajno. Uživao sam u cijelom procesu snimanja filma, i moram priznati kako mi je rad iza kulisa mnogo zanimljiviji od konačne verzije koju gledamo na ekranima. Mnogo čarolije nestaje ako se ne ulovi zeitgeist, moment koji utječe na čaroliju prikaza. Posljednjih godina više se bavim filmom. U slobodno vrijeme radim filmove s umjetnicima. Bilježim naše razgovore u formatu dokumentarnog filma. Najradije razgovaram s Gorgoncima Kožarićem, Sederom i Vaništom s kojima se družim još od davnih vremena, vremena kada je Cvjetni trg bio ukrašen divnim pariškim drvenim kućicama za cvijeće...
Gotovac na Vesovićevim fotografijama nesputano kroči gradom i ljubi pločnike, grli ulice i sugrađane. Koliko se Gotovčev i Vesovićev Zagreb razlikuju od današnjeg?
Sve je zagušeno i, suprotno uvriježenom mišljenju, ima manje slobode. Ponajprije slobode kretanja. Svi javni prostori su zatrpani stolovima jer netko uzima harač za javne prostore. Zagreb je bio čišći, prohodniji, svi su pjevali o njemu. Cvjetni trg je nekad bio ispunjen stablima i cvijećem; sada sjedimo u divovskoj kafani na otvorenom.
U usporedbi s danima Poleta kada je fotografov komentar bio iznimno važan (ako ne i važniji od novinarova), koliko su važne uloga i mogućnost djelovanja tiskanih medija danas? Koja iskustva možemo izvući iz tadašnjih vremena u digitalnome okruženju?
Novine su, nažalost, izgubile svoj značaj i snagu. Promijenila se struktura vlasti, životnog stila i tempa općenito. Novine su svakako na zalasku. Ovoj misli prilažem i Bunuelovu, koji kaže kako su novine najveće smeće na zemlji. No, isto tako je i rekao da bi, kada umre, volio ustati iz groba i prolistati novine.
Više fotografije, manje teksta
Neovisno o njihovom sigurnom iščeznuću, treba razvijati standard pisanja. Drago mi je, stoga, da tiskovine poput Zareza i dalje postoje jer pokrivaju veoma važan dio u kulturi, no modernizacija je neizbježna. U suštini, smatram da za medij budućnosti treba uvesti format s manje teksta i s više fotografije. Informacije teku i trebaju teći brže, ali ne nauštrb sadržaja.
Što onda, meko okidanje do smrti?
Meko okidanje znači killing me softly, u punom smislu tog stiha. Posavec i ja smo bili obični golobradi mladići na akademiji. Ja sam ga navukao da radi za novine, jer je već tada ušao u vode ozbiljnijih majstora fotografije. Šteta, da nije radio za novine, bio bi možda još veći! Zajedno smo gradeći novine gradili sebe. Svojim smo radom došli do MSU. Kasnije je pak on mene navlačio na rad: on je ipak ozbiljan radnik, dok ja lepršam. Ta naša imaginarna zbilja, bauhausovska mekana tvorevina još danas postoji. Trenutno radi izložbu za Photodays, i odlučio se za hommage dragoj Bredi Beban. Breda je živjela život umjetnosti, ars vivendi, kao što mi sugerira slika na zidu koju sam naslikao 2006. koju je jedne noći doradio Kožarić. Čudesna koincidencija, jer sam u Parizu prošle godine napravio kolaž homage za Bredu Beban. Tako mi funkcioniramo - i kada smo razdvojeni, mislimo i radimo isto. MO je nerazoriv, poput Vatikana. Moramo samo malo poraditi na imidžu. Ljudi su, čini se, pomalo zaboravili na nas.