Helena Horžić i Katarina Kralj  

Stoljeće "Priča iz davnine"

Hrvatska udruga istraživača dječje književnosti u zajedništvu s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti i Maticom hrvatskom, te pod visokim pokroviteljstvom Predsjednice Republike Hrvatske održala je međunarodnu znanstvenu konferenciju "Stoljeće Priča iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić". Konferencija je središnji događaj u povodu stote obljetnice prvog izdanja Priča iz davnine (1916), djela kojim je naša književnost, ponajprije ona za djecu, ostavila prepoznatljiv trag u svjetskoj književnoj baštini. Nakon uspješne konferencije „Od čudnovatog do čudesnog: 100 godina Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića“ održane 2013. godine (također u organizaciji Hrvatske udruge istraživača dječje književnosti), koja je bila prva konferencija posvećena isključivo jednom djelu dječje književnosti, ovogodišnja Konferencija potvrda je rastućem interesu za vrijedan dio naše književnosti, kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu.

Kratak prikaz događanja

Konferencija je održana od 12. do 15. listopada 2016. godine, u dvoranama Matice hrvatske te Akademijine knjižnice. Sudjelovalo je 162 izlagača, a uz sudionike iz hrvatskih gradova gostovali su i izlagači iz susjednih Bosne i Hercegovine, Slovenije, Srbije, Crne Gore, Mađarske i Italije, te Poljske, Njemačke, Slovačke, Grčke, Makedonije, Ukrajine, Rusije, Albanije, Kanade i Sjedinjenih Američkih Država. Službeni jezici Konferencije bili su hrvatski i engleski.

Svečano otvorenje Konferencije održano je u Preporodnoj dvorani HAZU na Gornjem gradu. Nakon uvodnog pozdrava organizatora te prigodnog umjetničkog programa održana su plenarna izlaganja Jennifer Miskec sa Sveučilišta Longwood u Virginiji, SAD, te Dubravke Zime s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.

Izlaganje J. Miskec prisutnima je dalo zanimljiv uvid u recepciju Priča iz davnine kod skupine američkih studenata koji su 2014. godine sudjelovali na seminaru o hrvatskoj dječjoj kulturi održanom na Sveučilištu Longwood, te njihovom studijskom boravku u Hrvatskoj. Njihov rad i istraživanja Priča iz davnine pokazuju karakteristike recepcije američke mlade čitateljske publike, čije se znanje o bajkama uglavnom temelji na Disneyjevim verzijama Grimmovih bajki, ali također pokazuje koliko takav hvalevrijedan projekt odražava interes za našu književnost i kulturu daleko izvan granica zemlje.

Plenarno izlaganje Dubravke Zima dotaklo se problematike periodizacije Priča iz davnine, odnosno njihovog svrstavanja u razdoblje hrvatske moderne. Iako su nastale na samom kraju tog književnog razdoblja, Priče su  svojom jedinstvenošću ostavile poseban trag koji je u izlaganju predstavljen tumačenjima različitih interpretacija i paradigmi.

Izlaganja održana u prijepodnevnom i poslijepodnevnom programu 13. i 14. listopada, u četiri usporedne sekcije, bavila su se temama jezičnih posebnosti u radu I. Brlić-Mažuranić, njezinog utjecaja na pojedine domaće književnike te njihove suradnje, adaptacijama njezinih djela i njihovim prijevodima, različitim kritičkim interpretacijama Priča, ali i drugih bajki, utjecajima hrvatske tradicije i mitologije, te njihovim metodičkim i odgojnim aspektima. U izlaganjima predavača iz inozemstva govorilo se o recepciji Priča iz davnine kod stranih čitatelja, usporedbama s različitim tradicijama i kulturama, njihovim međusobnim odnosima, utjecajima i posebnostima, te različitim aspektima bajke kao značajne vrste za razvoj svjetske književnosti.

Priče iz davnine nalaze se na obaveznom popisu lektire osnovnih škola. Ipak, poneka izlaganja, poput onoga I. Cindrić i V. Blagus o recepciji bajke Regoč kod učenika hrvatskog kao stranog jezika, mogle su slušatelje potaknuti na razmišljanje o tome koliku važnost zaista pridajemo ovim toliko sjajnim djelima. Ako su Priče u svijetu prepoznate kao nešto što na jedinstven način sažima ljepotu i bogatstvo naše tradicije i kulture, zasigurno mogu u još većoj mjeri postati jednim od uporišta u radu odgoja i obrazovanja. Prostora za rast u tom aspektu još je uvijek puno, a mnoge od ideja izloženih na Konferenciji mogu služiti kao inspirativan poticaj stvaranju potrebnih promjena u radu u odgoju i obrazovanju.

Mnogi izlagači iz inozemstva govorili su o doprinosu različitih tradicija stvaralaštvu bajke. U području središnje i istočne Europe najvažniji utjecaj imala je slavenska mitologija, a kasnije i kršćanstvo. Mnogi motivi proizišli iz tih tradicija često isprepleću stvaralaštva zemalja našeg dijela kontinenta, ali čine i njihovu jedinstvenost. Izlaganja posvećena ulozi tradicije zasigurno su prisutnima otkrila nove segmente onoga što je stoljećima stvaralo naš identitet, a što je i sama I. Brlić-Mažuranić na svoj neponovljiv način utkala u svoje pisanje.

Raznolikost tema o kojima se izlagalo i raspravljalo na Konferenciji samo je još jedna potvrda o tome koliko bogatstvo je naša književnica ostavila svjetskoj književnosti svojim Pričama – istovremeno kao jednim od najreprezentativnijih djela naše kulture i tradicije, ali i neizostavnim dijelom europskog i svjetskog stvaralaštva.

Uz mnogobrojna izlaganja, u prostorima knjižnice HAZU sudionici Konferencije mogli su razgledati izložbu ilustracija Priča iz davnine Vladimira Kirina. Njegovi radovi krasili su prvi prijevod Priča iz davnine na engleski jezik, objavljen 1924. godine., što je bio prvi korak u otvaranju vrata jedinstvenog bajkovitog i mitološkog svijeta i drugim narodima. Kirinove ilustracije također su oslikavale i kasnije prijevode na švedski, danski, ruski, slovački, njemački, i slovenski jezik. Također, u prostorima Matice hrvatske bili su izloženi lutkarski radovi studenata Učiteljskog fakulteta, nadahnuti likovima Priča iz davnine.

Za sve sudionike, a prvenstveno goste iz inozemstva, organiziran je i razgled grada Zagreba, te izlet u rodni grad I. Brlić-Mažuranić Ogulin i posjet Ivaninoj kući bajke, koji su održani zadnjeg dana Konferencije.

Tematski blokovi s pojedinih sekcija

Teško je sažeti u nekoliko rečenica što se sve moglo čuti i naučiti o našoj spisateljskoj ikoni s početka 20. stoljeća, ali ovaj kratak osvrt će sasvim sigurno zagolicati maštu i potaknuti čitatelja na dublje zbližavanje i daljnje otkrivanje svijeta Ivane Brlić-Mažuranić.

Mi smo narod koji se vrlo teško rješava kompleksa manje vrijednosti i volimo se uspoređivati s drugima, malo zaviriti u tuđe dvorište da bismo provjerili kako je to kod drugih trava zelenija. Baš se iz tog razloga I. Brlić-Mažuranić često uspoređuje s njenim danskim spisateljskim kolegom, Hansom Christianom Andersenom, koji je zaista ostavio veliko naslijeđe u području svijeta bajki, ali to ne znači da naša književnica mora posmrtno patiti svaki put kada ju nazovemo hrvatskim Andersenom. Zašto ju ne bismo postavili rame uz rame s Andersenom, u vlastito vrijeme i književno okruženje pa onda uspoređivali (ako baš moramo) kome su to doba, javnost i okolnosti bile sklonije, a koji od autora kvalitetnije stvara s obzirom na subjektivne i objektivne uvjete. Bez obzira na to što je Ivana Brlić-Mažuranić potekla iz obitelji muškaraca snažne tradicije i ugleda, ona je ipak bila žena i to žena književnica koja je imala što reći te je istovremeno bila dovoljno hrabra da to kaže pisanom riječi. Doduše, ponekad se morala sakriti pod imenom Vladimira Šumskog, ali uvijek je pisala iskreno i maštovito, duboko unesena u bajkovit i mitološki svijet.

Okolnosti toga vremena nisu previše ljubile primjerak naoko besposlene žene za pisaćim stolom, ali I. Brlić-Mažuranić to nije bila. Uz sedmero djece i svakodnevna pisma koja je razmjenjivala sa suprugom i mališanima o sasvim običnim dnevnim kućanskim poslovima, uputama o dječjim igrama i brojnim vinogradskim zapisima, zasigurno nije bila besposlena. Nešto više o njenom u privatnom životu pod biografskim svjetlom imali smo prilike slušati od J. Ažman s osječkog sveučilišta koja nam je i pročitala nekoliko pisama i približila nas osobnosti naše slavljenice.

Ljubitelji književnosti zasigurno često razmišljaju o lijepoj riječi koju čitaju, a time posredno i o samom autoru nekog djela. Tako smo i mi imali prilike slušati i promišljati o inspiraciji Ivane Brlić-Mažuranić drugog dana Konferencije kroz predavanja Ž. Flegar, I. Moritz ili J. Vignjević. Činjenica jest da je ona inspiraciju za imenovanje likova pronašla u staroj hrvatskoj i slavenskoj mitologiji, ali tu staje svaka pomisao na mogućnost plagijata ili prenošenja postojeće usmene tradijicje u njeno književno stvaralaštvo. Karakterizacija likova, njihove mane i vrline, prizemne pogreške i dobra djela, svi događaji i putovanja likova koje imamo prilike pratiti u Pričama su isključivo plod mašte i kreativnosti I. Brlić-Mažuranić.

Iako su mnogi pokušavali dokazati upravo suprotno, u tome nisu uspjeli. Nema u našoj ili susjednoj mitologiji Potjeha koji je tražio istinu i Bjesomara koji se sa svojim pomoćnicima silno trudio nauditi Vjestu, nema malih Domaćih koji su pomogli Majci razotkriti Snahu, ne postoji priča o prijateljstvu između diva Regoča i malene Kosjenke koju on prenosi u košarici na uhu tijekom njihova putovanja. Ivana Brlić-Mažuranić je toliko predivno osmislila priču o pohlepnom ribaru Palunku i njegovoj vjernoj ženi, Suncu i Mokoši, lijepoj Nevi Nevičici, siročićima Jaglencu i Rutvici, malenom Jagoru i oživljenim županovim javorčićima, da su mnogi posumnjali u izvornost nabrojanih priča. Malo je bilo onih koji su vjerovali u njezin nedostižan talent, znali su da je pisala toliko dobro da je zvučalo nestvarno – nije ona prepisala i zapisala slavensku usmenu tradiciju, već je stvorila mitologiju u kojoj su generacije školaraca uživale čitajući o avanturama brojnih, gotovo stvarnih likova. Tek u odrasloj dobi čovjek postaje svjestan da Ivana Brlić-Mažuranić nije sakupljačica narodne predaje već je tvorac priča koje možemo smjestiti u davna vremena kada su još divovi hodali zemljom i božanstva određivala prirodni poredak.

O multimedijalnim, animiranim adaptracijama pojedinih priča, kao i o značenjskim promjenama u njihovim prijevodima na engleski i njemački jezik, mogli smo detaljnije čuti u izlaganjima S. Narančić Kovač i M. Jurić. Posebna se pozornost pridala prevođenju Priča na nama bliže i udaljenije jezike te su mnogi izlagači govorili upravo o tom problemu i posebnosti.

Posebno je iznenađujuće i zadivljujuće bilo slušati izlagače iz različitih dalekih država i s različitih kontinenata koji intenzivno proučavaju književni opus naše književnice te ga na iznimno kreativan način nastoje približiti svojim učenicima i studentima. Na primjer, zanimljivo je bilo slušati o putu T. H. Boshkove od početnog stava kako se radi samo o zapisanim narodnim pričama do trenutka spoznaje da je sve to naša sjajna Ivana Brlić-Mažuranić smislila sama.

Detaljnije o likovima koje susrećemo u njezinim pričama mogli smo čuti u izlaganju M. Gabelice koja je govorila o izostanku tradicionalnih crno-bijelih, isključivo pozitivnih ili dosljedno negativnih likova. Umjesto toga, likovi I. Brlić-Mažuranić okarakterizirani su onako stvarno, s manama i vrlinama: oni čine pogreške, ali često ih i ispravljaju. Kao i likovi, situacije nisu sasvim predvidive niti iz svih priča možemo izvući očitu pouku kao što je dolikovalo dječjoj književnosti njenog vremena. I. Brlić-Mažuranić je priče napisala umjetnički, ne da budu pravila ponašanja koja djeca moraju shvatiti čitajući između redova i kasnije slijepo slijediti već se skrivena poruka i poneka moralna lekcija može iščitati tek pomnim i detaljnim proučavanjem likova i događaja.

Baš je u tome čar talenta Ivane Brlić-Mažuranić, ona nam šalje poruku, ali sasvim suptilno, neprimjetno i nenametljivo. Na isti način piše o davnim vremenima, stvara povijest i narodnu predaju tako da se doima stvarnom – poput priča koje su nam pričali djedovi i bake uz ognjište kada smo bili mali, ali ipak maštovitije.