Egotrip - STOP, REZ

Uuff… Lupilo me svašta u glavu i ostale dijelove tijela, posebice proklete vrućine, nepodnošljive za sredovječni, teškim i kroničnim bolestima načet organizam, pak – tako naporno pišem, kao da nosim satima cigle iz podruma na tavan, a pri spuštanju nazad teglim crjepove. Jedino pozitivno u svemu tome je, da stalno žedan popijem koju čašu pive, što me drmne poput pravog esida, ter utripan i ušvinglan znam sve na kvadrat, samo mi je to teško reknuti, odnosno zapisati. Nu, egzistencijalni kadrovi iz videotraka i života vuzlaju se kano brodski čvorovi; čvrsto, međutim preskočno. Letim paralelno vremenima i prostorima… od dječaka postajem otac, iz rokera se transformiram u gluhog interdisciplinarnog umjetnika, a od mladog planinara postajem starac koji se jedva jedvice kreće stanom, te ima sreću da mu je sin punoljetan i može poći po par kutija zabranjenih cigareta (tamo negdje 2008. godine). Pričam pod dozom pivotripa s MRTVIM ŽIVIM MRTVACIMA, nailazim na NadDuhove mi izaslanike – marljive vrtne patuljke, cvijeće koje pjeva, dobre vile što me tješe da Smrt nije strašna (kao da to ne znam i bez njih), anđele u trapericama, koji me uvjeravaju da sam ANARHISTA – TEISTA, te da su moja vjerovanja prava.

Tu su i aparati s kojima prijateljski komuniciram, u ovakvim vremenskim (ne)uvjetima naročito s frižiderom i ventilatorom, dok se sa štednjakom sve više i više svađam. I, jasno, nerazdvojivi stari drugari Mob i Komp, prvi pomoćnik u komunikaciji, a drugi uz to, zbilja nezamjenjiv asistent u stvaralačkom radu. JOJ… TOPLOTNI UDAR…

Švingl – švangl, neka kompa Kompić preuzme režiju! Gdje smo ono stali kada smo počeli? “Hoću, hoću, vrlo rado, da i ja budem jednom u prvom planu – razveseli se gospon Kompić – i inače to uglavnom obavljam ja a ne ti”.

Navijačka spika - Istrijebiti neprijatelje!

Hepiendasto ipak nije (uvijek) kada ne završiš iza rešetaka, jerbo ti knjigu iščita stotinu ljudi i par čovjeka, i poradi toga, na slobodi patiš više nego u zatvoru.

Za sretan kraj jedne priče, događaja, filma, političke zavrzlame, ili “sportskog takmičenja” i još sijaset zbivanja… potrebno je da svi budu zadovoljni; i protagonisti i promatrači. Prastara “legenda” npr. o Jasenovcu, nikako da dođe na grane Hapy End stabla, jerbo, drž – nedaj; sramota od hrvatskog klera ne miče se iz halja s UDESNIM SIMBOLIMA, pa malo nikako ne bi, a malo, kad ih “oni gore” stisnu, ipak bi odmisali misu u Jasenovcu. “STOP, REZ… stani čovječe, tj. pardon, kanto kompjuterska – prođe me noćni nalet Celzijusa 30 – hoćeš da stvarno budem eskumiran iz crkve kojoj zvanično još pripadam”!?!

“Za Boga miloga, naravno da neću, iako si po njima veliki grješnik; ta mi smo frendovi… a na citiranom smo zajedno radili” – pravda se moj elektronski koautor i nastavi: “Sput, koji kurac da oni održe vjerski obred tamo gdje je najmanje stradalo njihovo stado, gdje su bili klani oni iz tuđeg tora, zajedno sa svojim pastirima. Njima odjednom paše da se BIT KRŠĆANSKOG OBREDA održi na jednom malom polugolom ostrvu, gdje su stradavali crvendački ateisti, ubjeđeni staljinisti koji nisu imali (barem izvana gledajući) ama baš nikakve veze s nijednom vjerskom, iliti nacionalnom, jelte, skupštinom. I to utaman na Dan antifašističke borbe, kojeg Republika Hrvatska uzima kao neki nasilno nametnut praznik, za razliku od Tjelova, crkveno-državnog neradnog dana, makar većina katoličkog naroda… njih 80 %, pojma nema što taj dan predstavlja stvarnim vjernicima”. “STOP, REZ… kanto kantasta, jesam li ti rekao da izbaciš sve što imalo smrdi na spregu politike i crkve, jer ću ja tebe izbaciti iz svojih sakralnih sfera”! “Ajoooj! I to smo jedne noći, kada si pjevao da ona do jutra neće doći, zajedno montirali u još beznaslovni trip. No ispada, da sam za sve ja kriv – zakuka debilni herr Kompmann – sad ću staviti kopirane idiotizme s Foruma na početku SP – a u nogaču, unatoč činjenici da si kasnije odustao od toga…i nemoj reći da mi nisi govorio što ćemo umontirati:

Navijač_80385 | 12.6.2006 16:06:31 : najebasmo,najebasmo  /         debil | 12.6.2006 15:01:42 : nek zaseru sve brazilce / xy (ne da mi se više pisati te blesave podimke, a ovaj je totalno fulao, odguzili oni i nas… op. Kompjuter) : kamikaze guze klokane! /  Baš me zanima kako će završiti današnji derbi Kina-Novi Zeland!? / Navijač_tapija kad si zadnji put bio kod psihijatra, koje ti nebuloze pišes to ni u Bangladešu ne bi citali! / Trebaju nam četiri braniča za Brazilce i peti da čuva Tudora! / ne možeš tako govorit jer po tome je onda veliki Boban kriv što nismo bili prvaci svijeta u Francuskoj / ignorirajte ove srpske debile / bravo navijaču! tako se govori! / HRVATSKA PRVAK SVIJETA...... Izvući  ćemo minimalno X sa Brazilom, a svi SRBI JEBENI, prodani, patite onda s OSTATKOM SRBA koji nisu ISTREBLJENI U HRVATSKOJ DO KRAJA!!!

Beogradske priče uz čorbasto pasuljče i ljutu pihtiju

“STOP, REZ… ovo Ja ziher nisam odabrao… uvalio si to svojevoljno, najluđa kompjuterska kanto; imam mnogo dobrih poznanika i kolega u Beogradu, i  gotovo svi oni bili su velika oporba Miloševićevoj agresivnoj politici. Nekada sam skoro više izlagao ondje nego u rodnom mi Zagrebu, a + toga zavolio sam tadašnju jugoslavensku metropolu u kojoj je studiralo više Hrvata nego u samoj Hrvatskoj, te bilo ljudi iz svih krajeva Jugoslavije – od Slovenije i Bosne do Makedonije. Kada ti već govorim o tome, ajde da čuješ jedini nacionalistički eksces kojeg sam tamo doživio. Otišli dva moja dobra prijatelja i moja Velikost, u Arilje, čumez preko puta Studentskog kulturnog centra (SKC), o kome bih mogao napisati priču duljine romana. Za sada samo nešto ukratko, kako bi, posebice mlađoj generaciji stvar bila jasnija. Trebalo je pretrčati široku i vrlo prometnu ulicu Maršala Tita (danas mislim… Kneza Miloša) i već smo u pravoj krčmi, iznad koje je bila tabla s (po meni) natpisom Drilje… na ćirilici, dobro mi znanoj, no “umetnik” tablopisac je to A napravio više nalik na D (dugo je trebalo da skužim pravo ime birtije). Stolovi, stari alkići pijuckaju prepečenicu iz čokančeta sjedeći satima na starinskim stolcima, a neki mladići jedu čorbasto pasuljče i ljutu pihtiju (prijevod za prave Hrvate – grah i hladetinu). Mi u strci, jerbo postavljamo izložbu, a i zbog navade, stanemo uz šank i želimo na brzaka nešto eksnut. Konobari i sva rulja u bircu, zabuljiše se u nas, kao da smo Marsijanci. Šanker rekne da ima mjesta i da sjednemo ‘ko vasceo normalan svet’! Jebi ga, nama se žuri a u Beogradu polovicom 70-tih Anna prošlog stoljeća, nikome se nikamo, pogotovo u pijačnicama nije žurilo. Kaj sad? Zasijala mi žarulja. Uz ‘zavodljiv’ smiješak, mahnuo sam ugostitelju krupnijom novčanicom, što je upalilo i umah nam tip natočio dupljake. Pola smo ispili na eks, a ostatak je bio namijenjen laganici uz cigaretu. Tada oni dečki što su klopali, pri odlasku zastadoše kod nas. Bok te mazo, ogromni i jaki štemeri! Jedan upita da kamo žurimo. Moji su frendovi zanijemili (prevedeno pravim Hrvatima – usrali se od straha). Mene je to toliko isprovociralo da sam odgovorio: ‘KAJ TE BRIGA’? Slijedilo je pitanje: “Vi ste zagrebčani”? “Da”! Jedan od kakvih metar i devedeset centimetara, nabit, širokih ramena zainteresirao se: ‘Pravi, mislim rođeni… baš purgeri’? Prijatelji i dalje izigravaju ‘Nijemce’, a Ja ponosno kažem: “Stopostotni! Svi smo rođeni u Zagrebu, ak ne vjeruješ evo ti moja legitimacija”, & onak malo friknut pružih mu legoš. Frajer se ljubazno nasmiješio i kazao: ‘Ali po prezimenu, izgleda nisi Hrvat, prije bi reko da si Slovenac’. ‘Pradjeda mi je bio Slovenac, već djeda je rođen u Zagrebu i osjećao se Hrvatom: kako ne bi Ja’!?! Ogroman srpski štemer upita jednog od prijatelja, da se i on nacionalno izjasni. Ovaj se malo drhtavim glasom opredijelio za, mislio je bolju verziju – Jugoslavena! Međutim to je raspizdilo razbijača, ali je začudo rekao: “Nikog ne mrzim ko Jugoslavene! Imaš sreću da ti je prijatelj pravi momak, inače bi ti razbil tu sjebanu jugoslavensku njušku”. Kad su otišli, frend koga iz pristojnosti neću imenovat, naručio je još jednu turu pića”.

Sve je ošlo dođavola, kada je Cico prestao pit!

BOOM! VRUČNI UDAR! Zovem u pomoć gospodina Ventilatorića, koga sam ostavio u kuhinji dok sam radio ručak. Sprava mi se izvinjava: “Oprostite, ne znam još zlakomatat! Morali bi se prebaciti negdje u 2015. godinu, kada ću moći po naredbi lebdjeti i hladiti vas gdjegod hoćete, od zahoda do spavaće sobe”. Jedva velim kompi, neka preuzme dirigentsku palicu. “YUPPPI”…  razdragano poviče pomoćnik režije i radi dalje sam (aš Ja crkavam!).     

Možda ipak i ovdje dođe do hepi(kend)iranja, pak se misuje tamo gdje naredi “proeuropska” politika vassvih hrvatoljubivih stranaka i strančica, te jedne rijetke skupine koja se jošte naziva partijom, iako je više nalik udruzi za zaštitu lova na, u Jadransko more zalutale kitove, nego ozbiljnu političarsku grupaciju (gospon – drug Račan… laku noć!). Sve sama čista KATOLIČKA LJUBAV, koja bi najradije preuzela histerične muslimanijačke načine obračuna – tko tebe istinom, ili slobodom izražavanja… ti njega kamom il bombom (svejedno).

Krajnim snagama prosim šenutog Kompmanna da se makne iz tih voda. OK. obeća plovidbu drugim smjerom.

Bogo moj, a kakva je tek hepiendica dunula cjelokupan hrvatski crveno-bijeli kockasti narod, već u prvom okrugu Svjetskog Prvensta u nogosmetlarenju! SP!

SVI POPIZDILI!!! I odpizdili… najviše oglašivači svih vrsta usluga, ugostitelji, pivari i šverceri ulaznica. Hvala Svevišnjem, pomislio sam kao i ostali priseban… kulturan dio hrvatskog naroda (niti 5 % - tna manjina), pa i nogometomani među njima (poput mene npr.)! Poveselili smo se pakiranju naše repke, pomislili kako će konačno prestati histerija, no ćeš ti vraga vidjet, Hrvatska je i dalje ukockana: od reklamnih TV-spotova za limenke sardina, mobitelskih kuća, fotelje, kuhače i sve što se propagira, do majica koje nosi i staro i mlado…

“STOP, REZ… – uzviknem posljednjim snagama – ti blesavi ‘krumpirašu’ pojma nemaš o pisanju kolumne, osobito egotripastog karaktera. Moj Ego ne bavi se već prevaziđenim temama. Jeste da sam se sporadično gnjavio s mirogojskim Čirom  i kolegom mu, miroševačkim Ottom, no kako me je Cicek prešao, odlučio sam izrezati nogomet iz svog svijeta, ma koliko mi to teško palo. Nu, ipak moram zapisati još samo jednu stvar u svezi spominjanog, i neću se više osvrtati na fudbal! Duboko sam ubjeđen, da je sve ošlo dođavola, kada je Cico prestao pit! Komparirajte vremenski njegovu apstinenciju i naše rezultate! A onda, kada se vratio vinu, bilo je kasno… on je od velikog trenera postao mali rekviziter!