Branko Malić  

Storytelling

No! I am not Prince Hamlet, nor was mean’t to be;

Am an attendant lord, one that will do

To swell a progress, start a scene or two…

— T.S. Eliot





PRIČA O DOBRU I ZLU Premda bi trebala tresti planine, misao da je ljudski duh prerastao svoja najdublja vjerovanja ne oglašava se u medijima. Doista, tko bi svaki put kad otvori novine ili klikne na naslovnicu portala strpljivo pratio priču o urušavanju klasične definicije čovjeka, od Kanta do, sačuvaj Bože, Joyceovog Uliksa, prije nego mu se ponudi dnevni ili tjedni društveni komentar? Koliko god govorili o demokratičnosti i svačijem pravu na sve, činjenica je kako autor, htio to ili ne htio priznati, uvijek računa na svjetonazorski zajednički nazivnik koji dijeli s publikom, i ne trudi se eksplicitno ga izložiti svaki put kad se lati tipkovnice. Međutim, ima jedno pitanje koje takav čovjek rijetko sebi postavlja: otkud to on zna što je dobro, a što zlo? 

 Vratimo se malo kroz vrijeme, jer pitanje je, premda ga se obično zaobilazi, prilično staro, otprilike kao i ljudski rod. Danas ga se rijetko čuje jer suvremeni je svijet navodno prebolio metafiziku, disciplinu duha koja se tim i srodnim pitanjima bavi. To uvjerenje, premda izvorno dolazi iz akademskih krugova, implicitno je svjetonazoru kakav posreduju suvremeni mediji. Tko bi, primjerice, danas povjerovao da svijetom upravljaju inteligentne sile i nagrađuju ili kažnjavaju ljudska bića? Mitopoetski svjetonazor davno je izumro. Zamijenila ga je vjera u um, “zrelija“ metafizička ideja koja čovjeku pripisuje sposobnost racionalnog ispravljanja i usavršavanja vlastitih djela u prozaično ravnodušnom svijetu. No tko još vjeruje u to, ako znamo da je moderna došla kraju? Savjest je odavno temeljito rasterećena poricanjem svake njezine metafizičke osnove, što je pretpostavka skrivena u premisama svakog moralnog suda kakav srećemo u suvremenim medijima. No evo problema: i pored toga moralno se sudi sve u šesnaest. Dapače, postoji cijela društvena klasa medijskih “prizivača savjesti” i drugih uomini di laptopi, koji čekaju na red kako bi se uspeli po medijskoj hijerarhiji od honoraraca ili volontera, do profesionalaca u pitanjima dobra i zla. Kako, ako pretpostavimo da jasna i razgovijetna načela ne postoje, ovi ljudi mogu ista propovijedati?

“TO JE SAMO FILM…” Pitanje može izgledati naivno. No smjesta se treba zapitati, zbog čega? Ako razmislimo malo o tome što se podrazumijeva pod naivnošću, ispada da je naivčina čovjek koji ozbiljno shvaća nešto što drugi odrađuju kao igru; koji je doslovan tamo gdje drugi “prenose značenje”. Zamislimo ga pred TV aparatom. To je čovjek koji kad ga ponesu emocije dok prati kakav odlučan novinarski obračun s društvenom nepravdom, treba nekoga manje naivnog da ga smiri kao što se smiruju djeca; da mu govori, recimo: “Mir, mir ... to je samo film”. Na prvu, dakle, riječ je o marginalcu zrelom za otpisivanje iz ozbiljnog konteksta priče o dobru i zlu. Međutim, to nije baš točno. Naprotiv, naš je junak možda idiot, ali nikako marginalac. On je prosječni konzument, ali i dobavljač, medijskog sadržaja – “porezni obveznik” prema kojem vode svi medijski kanali. U kolikoj mjeri je jadnik jednako toliko konzument koliko i proizvod, može prije svake analize pokazati njegova “fiskalna” definicija što se u zadnjih godinu-dvije uvukla u medijski narativ.  

Porezni je obveznik itekako važna stavka medijske fuge o dobru i zlu. Izraz je preuzet iz javnog života SAD-a, države glasovite po strogom poreznom sustavu, društva koje utaju poreza kažnjava najmanje kao ubojstvo iz nehata, i transponiran u zemlju gdje dnevni listovi svake godine objavljuju upute o ispunjavanju porezne prijave. Da se prije vremena ne zagušimo u ironiji, presijecimo usput i argumentaciju: porezni obveznik koji drži Hrvatsku na životu nije “Pero Perić”, “prosječni građanin” iz televizijskih i kolumnističkih propovjedi, nego korporacijsko-državni sektor iz kojeg se, i u koji se pretače novac u zatvorenom krugu oplodnje kapitala i državnog zaduživanja. Zbog čega je to tako i kako je moguće na ovom mjestu nije tema. Privatni sektor malih privrednika – najbliži ekvivalent američkom izvorniku – ekonomski i društveno je previše slab da bi zaigrao vox populi ulogu. Žučne polemike, zazivanja savjesti i sl. događaju se dakle u ime čovjeka koji ne samo da je izmišljen, nego je k tome uvezen preko Atlantika, gdje je, priča se, već manje-više izumro. U tom smislu bez sumnje se zbiva nešto nalik raspravi, podastire se nešto nalik kritici, ali one su stvarne koliko i njihov predmet, ergo nimalo. Riječ je o pričanju priča, što osobito bode oči u večernjim satima – tradicionalnom dobu za storytelling od arhaičnih vremena – pred televizorom, kad se “porezni obveznik” odmara od zahtjeva dana prateći političko-informativne emisije, koje mu u pravilu nude i interakciju: glasanje putem mobitela za i protiv nečega ili nekoga. To je najpriprostiji, svačijem obrazovanju i inteligenciji dostupan vid simulacije onoga što su naše bake i djedovi zvali ispit savjesti, a stari filozofi “metafizički osjećaj”.

GRMLJAVINA LAPTOPA No primjer nam malo vrijedi ako je medijsko prikrivanje kroz razotkrivanje iole suptilnije. A na tom polju, suptilnost i perfidnost usko su povezane i međuovisne. Ilustracije radi, religiozno nastrojen čitatelj sjetit će se da veliki zavodnik u pravilu nastupa kao anđeo svjetla, dok će onaj sa sekularnim osjećajem za metaforu spremno priznati da to može biti i čovjek profinjena ukusa, koji predstavnicima manjinske zajednice naziva “Hristos se rodi”, kako je svojedobno u ime fantomskih “svih nas” zavapio jedan “zavedeni” hrvatski kolumnist. Konstrukcija sustava dobra i zla iz neispitanih premisa može biti otvoreno maliciozna, kao u paradigmatskom slučaju nacizma, gdje se neuvijeno apeliralo na najniže porive u svrhu najgorih ciljeva – a to je ideal-tip kakav slijede suvremeni nacionalizmi, koliko god se znali ušminkati. No, ona može biti i subverzivna, kada se, recimo, nudi sedativ kako bi se prikrilo da je potrebna operacija, kao što je danas gotovo bez iznimke slučaj svugdje. 

 Podsjetimo: današnji život nije naprosto tu i tamo prožet nepravdom koju će ljudi odlukom na proces racionalnog ispravljanja i usavršavanja svojih djela iskorijeniti, ili će je odstraniti nadljudska sila europske super države. Misao da su te ideje preboljene bolesti duha čini premisu na kojoj leži cijela suvremenost pa otud i njezini mediji. No ipak cijeli opseg medijskog narativa može se ugurati u uske kanale što ih probijaju ova dva kvazimisaona podražaja. Protuslovlje implicitne vjere u mogućnost nečega za što se zna da je nemoguće bode oči tim više ako znamo da dvadeset godina svatko tko nije na neki način zaštićen institucionalnim, korporativnim pa i simboličkim – kvazimoralnim – zidovima bilježi silaznu spiralu u svim aspektima života, unatoč priči o napretku prema “svjetlu”. Silazna spirala ne odnosi se samo na gubljenje posla ili propast poduzetničkog projekta, nego i na raspad emotivnih veza koje su trajale desetljećima. Tu činjenicu, taj proces u neprestanom odvijanju, treba istaknuti kao pošast koju nitko u medijskom prostoru nije pokušao dotaći, a kamoli dokučiti. Dvadeset i nešto godina “samostalnosti” ove zemlje – jednog falsifikata kupljenog za tvrdu valutu – označeno je poricanjem i uništavanjem svega što je bilo zrelo za samostalnost, ne samo u političkom i ekonomskom, nego i u sasvim intimnom smislu prisilnog zaborava samoga sebe, otuđenja od vlastite neposredne prošlosti. Dvadeset i nešto godina pod nosom eskalira kataklizma skrivena iza lažnih imena. Kako je moguće da čovjek kojega kolju tupim nožem, umjesto da se bori za život, pristaje na diskusiju o tome da li mu se i kako isti našao pod vratom, tko je za to kriv i kako se prilagoditi novonastaloj situaciji? Jednostavno. Pruženo mu je demokratsko pravo da skviči. Ako je homoseksualac, omogućen mu je policijski kordon koji preko njega štiti predstavnike vlasti i medija, ako je neo-ustaša isti kordon ga svojom prisutnosti nadražuje da s kamenja prijeđe na efikasnije projektile u ostvarivanju čiste i ponosne Hrvatske. Manjine su stvorene, formirane i okrenute jedne protiv drugih, a jedini im je zajednički nazivnik taj da se ponose svojim getima. Misli li itko među medijskim prizivačima savjesti da šetnja pod zaštitom policijskog kordona ima ikakvu drugu svrhu do treniranja strogosti prema svima, onima unutar kao i onima izvan njega? Zar nije zgodno da nasilje isprovocira instrumente represije na veću prisutnost na ulicama? Pada li ikome na pamet kako iritacija nad hrvatskim “napretkom” u zaštiti manjina počinje rasti u svakome tko osjeća da bi one, da ih nema, bile nasilno stvorene, i da je riječ ponajprije o trojanskom konju koji služi tome da se umrtvi otpor oduzimanju prava svima, jednoj medijskoj himeri za dobar san privilegiranih na odmak od stvarnosti? Misle li zaštitnici građanskog društva, u čijem raslojavanju igraju paradnu ulogu, da je grmljavina njihovih laptopa što odjekuje elektronskim i tiskanim medijima “divljeg istoka” išta više od gromoglasnog, stilski nezrelog i moralno dvoličnog tipkanja? 

KOLUMNIZAM I SIMULACIJA Što to ima s krajem metafizike? Zapravo sve. Izraz se tijekom dvadesetog stoljeća uglavnom odnosio na povijesno određenje položaja čovjeka u kozmosu, njegovu orijentaciju u svijetu na osnovi koje nastaje nešto tako kao odijeljena i definirana povijesna epoha. U tom je obziru/obzoru metafizika izgubila svaki smisao, osobito nakon pada Berlinskog zida i početka kraja epohe po čijim ruševinama se danas spotičemo. Post-metafizički zapad nema više apsolutno nikakav sustav načela koji bi ikoga obavezao na bilo što, nikakvu smislenu orijentaciju u bilo kojem pravcu, osim u smislu različitih pakovanja afirmacije moći. I to stanje nije skriveno, ono je ugrađeno u suvremeno razumijevanje čovjeka kroz teoriju igre, neodarvinizam, biologizam, kreacionizam, islamski i kršćanski fundamentalizam, i sl. Svi su medijski pokriveni “pomaci” u hrvatskom društvu, zapravo uvozna roba kao i “porezni obveznik”, i nisu stvarna društvena gibanja, odnosno djelovanja usmjerena smislenim ciljevima, da ne kažemo smislenoj viziji čovjeka i svijeta. A iznad svega oni nisu pokrenuti slobodnim odlukama i prizivom savjesti. U simboličkoj sferi javnosti ne postoji nikakva ideja o dobru i zlu koja bi mogla rezonirati u savjesti pojedinca. Postoji samo medijski kolaž fraza i slika minulih svjetova, jedan metafizički, strogo producirani, holivudski film u kojem glumci ponekad imaju problem “izaći iz uloge” pa shvate film kao život. Ali, bez brige, kad čovjek zatvori puni krug života i spoji ništa s ničim, kad Narcis konačno savije kičmu toliko da mu nos dotakne vlastiti odraz na površini bare, odnekud će sigurno doći roditeljska primjedba,  “mir…mir…to je bio samo film”, i medijski će fabrikant nastaviti ono što radi najbolje – prodavati maglu.

Nešto od toga se jasno vidi u limbu internetskog kolumnizma. Jer premda žargon dobra i zla, kod mlađih kolumnista sve sličniji poetici obećavajuće školske zadaćnice na slobodnu temu uza svu pripadnu maskaru vječne adolescencije, možda ostavlja manje gorak okus u ustima od izravnosti ranog puberteta svojstvenog njihovim starijim uzorima, njegova je težnja za simulacijom i umrežavanjem ipak ništa manje totalna. Kamen kušnje slobode duha sposobnost je da se stoji sam. Ako pogledamo simulaciju duhovnog života današnjice, prvo što upada u oči je težnja stvaranju zajednica, hiperprodukcija ekskluzivnosti kroz deklariranje inkluzivnosti. Krajnji je cilj, čini se, konačna integracija u sistem kojem dobro dođe servomehanizam kritičkih “lijepih duša”, naravno pod uvjetom da se prilagode pravilima njegovog funkcioniranja. Jer unatoč svemu, ako postoji danas nešto čvrsto i jasno definirano, to je težnja obezličenju prema zadanim pravilima, šarena depersonalizacija koja prikriva ispraznost i jedan upravo nevjerojatni nedostatak naivnosti, navodne baštine svih principijelnih ljudi. Čovjek mora, pa makar samo i usput bacio pogled, ostati fasciniran starenjem u javnosti legije profesionalnih kolumnista. Kako je moguće da jedna jedina preživjela iluzija mladosti, koja u stopu prati prijevremeno sazrijevanje staračke lukavosti, bude samo beznačajna, zajedljiva, zlobna? Odgovor na to pitanje jednako je važan koliko zapravo nije težak. Sloboda i prilagodljivost u prikrivanju istine kroz simulaciju njezina razotkrivanja leži u ništavnom temelju medijskog narativa. Vrtlog fraza moguć je samo tamo gdje su njihove neizrečene premise proizvoljne. Naivno je reći: čovjek ne može privatno biti indiferentan, a javno angažiran; zapitati se, kako netko ima toliko široko srce da obuhvati sve obespravljene na ovom našem komadu blatnjave zemlje, a istodobno je pizdun vulgaris? Doista, to je naivno pitanje. Ali je jedino bitno. Jer priča o dobru i zlu danas je prikrila stvarno dobro i zlo. Ona je ponekad rika šovinističkih mračnjaka, ali jednako tako ona je počesto i vrtlog šarenih konfeta, ispraznih fraza iz revidiranog maturalnog rada. Zlo se prepoznaje kao zlo, ali tko jamči da nakon nekoliko godina i nekoliko novih svjetonazorskih reformi ono neće postati deklarirano dobro? U pozadini medijske priče o dobru i zlu, razvoju simulacije moralnog života današnjice, ne stoji nikakav normativni, a na žalost ni stilski, regulativ. Jedino što joj je potrebno da se nastavi odvijati je tuđa glupost kao osnova za potvrdu vlastite pameti. Na taj način, dok ima prostora za odušak od mučne svakodnevice, bit će i virtualnih boraca za pravdu. Težnja svakog sistema je ovladavanje nepredvidljivom okolinom, ukidanjem slobode, koje doseže vrhunac u simulaciji.

Na koncu, poznaju li mediji dobro i zlo? Na to pitanje osviješten čovjek može odgovoriti samo protupitanjem: poznaje li ih itko? Vrijeme koje podsjeća na statiku lošeg prijema na radio aparatu teško može ponuditi neki jasan odgovor. Jedno je sigurno, mediji su produžetak ljudske svijesti. Ako postoji nešto što je nedvosmisleno zlo to je zaključak priče o dobru i zlu našeg doba. Jer kad se sve sabere i oduzme, proizlazi da danas imamo posla samo s produžecima nesvijesti.