Nema kraja posjetu Picassovoj izložbi, barem ne u ovoj stvarnosti
I tako, tog odvratnog proljetnog poslijepodneva, krenuo sam sa suprugom konačno u Gornjogradski muzeozolej (nazvan tako po želji, ne smijem reći čijoj – vrijeme straha, naime, još uvijek nije prošlo, možda ni ne namjerava proći samo tako) pogledati tzv. izložbu Picasso 3D, kao što običaji i rafinman doba u kojem živimo nalažu.
Krenuo sam na izložbu nevoljko, zapravo sam se dao nagovoriti. Nije stvar u tome da bih ja bio neki antikulturnjak ili nonestablišmentija; radi se, i opet, o strahu, strahu od moderne umjetnosti. Točnije, od nadrealizma, kubizma i drugih ne baš figurativnih pravaca u slikarstvu. I, kao vrh vrhova, sukus svih strahova, grozomor sviju snomorica: Guernica. Strašna sama po sebi, a još kroz 3D naočale, brrrr
Guernica: najpoznatiji Picassov učin, k tome još i angažiran, antifašistički, iako sve što vidimo bečeći se do bola pred slikom ... sve što možemo razaznati na tom znamenitom .... U tome i jest stvar – ne bojim se ja same slike, bojim se reći što (zapravo) vidim na njoj! A gdje god da se okrenem netko povede razgovor upravo o Guernici:
“Sused“, reče poštarica, “kaj ste vid’li Heleninog novorođenca? Ko da je sišel s Guernice!“
Ili na školskim informacijama:
“Pogledajte samo te ocjene. Ima svega, od 1 do 5. A tek primjedbe: od ‘iznimno aktivan na satu’, do ‘kad bi se više trudio, možda bi poludio, zato bolje ovako’. Guernica“, dovrši razrednica svoj izvještaj, “prava Guernica.“
Zaboravili smo naočale Bio sam, naravno, svjestan činjenice da na rečenoj izložbi u Gornjogradskom muzeozoleju Guernice neće biti. Da Guernicu uopće ne vodaju po izložbama nego je, kako legenda kaže, čuvaju u tajnom bunkeru na nekoj od gorskih lokacija diljem Europe. Zato je valjda i prevladao razum; pristao sam otići na izložbu. Ali, u prividnim dubinama mojega kvazibića, strah je ostao. Jer to što Guernice nema ne znači da se o Guernici neće razgovarati – uvijek se razgovara o onome koga/čega nema. I, k tome, tko meni može garantirati da, kao iznenađenje dana, u dubinama muzeoloških katakombi, Guernica ipak neće uskrsnuti i da neću, konačno i krajnje, biti prisiljen izreći nekakav komentar o istoj.
Jedva smo i stigli do muzeja, supruga i ja, autom kroz labirint prastarog (i prilično pljesnivog) Gornjega grada. Neću o problemima s parkiranjem ni govoriti: pokušat ću se usredotočiti na samu izložbu. Premda je i prilikom kupovanja ulaznica bilo problema. Nismo, kako sam očekivao, dobili popust u svojstvu osvjedočenih lumpentabanaša (izgleda da nas je previše), a još manje reklamne magnetiće za hladnjak. Morali smo pljunuti po 50 kuna za ulaznice, što i nije nešto ako znamo da karta za kino dođe ... a Picasso je ipak Picasso – ali i kino je ipak kino, a na izložbi poput ove čovjek može vidjeti samo nekakve paušalne namaze, romboidne prikaze kako svojim vršcima bockaju negdje i nešto izvan okvira slike. Gospođa na blagajni naložila nam je da ispunimo obrazac za nagradnu igru – što s indignacijom odbijamo, napinjući solarni pleksus sukusom građanskog otpora – te nam preporučila da pričekamo peti popodnevni sat kada kreće obilazak uz pratnju službenog vodiča.
Službeni vodič! Moj, nakon Guernice (i svega ostalog, uostalom), možda i najveći strah.
Razgledamo, u međuvremenu, po trgovinici suvenirima. Peti sat se približava. Uspijevam nekako nagovoriti suprugu da počnemo konačno s tim našim privatnim picassovskim pohodom, jer grupa posjetitelja već se okuplja u holu, službeni vodič tek što nije.
“Zaboravili ste 3D naočale!“ vikala je uniformirana djelatnica, ali uspjeli smo joj zamaći za jedan od uglova.
Bijeg od službenog vodiča No, kako to obično biva i ne biva, pogriješili smo kat, poprilično zalutali labirintskim zavijutcima Muzeozoleja i uspjeli se uvaliti na famoznu izložbu tek minutu prije nego što su nagrnule službeno vođene mase. Ali naš umjetnički doživljaj već je bio nepovratno pokvaren. Službeni vodič – postariji gizdavac u flanelskom odijelu oboružan znanjem koje me posramljivalo i izdaleka – uvijek nam je bio za petama. Golema skupina skrušenih posjetitelja – unakarađenih napadno šarenim 3D naočalama po baš svakoj glavi, poput kakvog zalutalog slavenskog plemena pod obrednim maskama i pod strogom paskom božanski navođenog misionara – pratila ga je i slušala s udivljenjem. Unjkav glas i napadno svjetlucanje njegova visokog čela krivotvorilo je doživljaj gotovo svake slike. Da ne govorim o tome kako supruga i ja 3D naočale nismo imali i kako smo se razlikovali od ostalih, ovih navođenih, kao .... ah, tko šiša usporedbe, moramo požuriti, ovi će nas još i linčovati! Žurili smo, supruga i ja, izmicali službeno vođenoj grupi i njezinom nesnosnom vodiču, a njegov nas je glas – čas glasniji, čas tiši – pratio poput opsesivne misli.
Malo što mi je, uslijed opisanih okolnosti, ostalo u sjećanju: ćoškaste slike golih aktova; oči koje plutaju u ružičastom prostoru (vremena, dakako, nema), otkinuta trepavica (tih istih očiju) koja pada polako, poput sjemenke nekog davno obesmišljenog stabla. Supruga i ja zadržali smo se upravo ispred rečene trepavice. Bila je srebrno-zelene boje, blago nakovrčana. Podsjećala je na elegantnu uzicu skupoga kućnog ljubimca. Ili pak na nešto glistuljavo. Ustvrdio sam kako je prikazana trepavica tipična za predratno razdoblje (pred onaj rat, naime) i kako je zapravo ljepša i kudikamo praktičnija od onih kojima trenutačno raspolažemo. Supruga se s tom tezom nije složila, tako da sam se našao na rubu plača, i tek što kroz rešetku od tih istih trepavica nisam pustio jednu posve realističku suzu, kad nas je grupa posjetitelja pod službenim vodičem definitivno dostigla.
Dolijali smo Ostatak izložbe vidim kao u gadnoj sivoj magli. S tim da se sivilo mjestimično zgušnjava u crnilo pa čak i u odvratno smeđilo. Znate kako je: kad se jednom čovjek nađe u grupi užasno ju je teško napustiti. Slušali smo vodiča kao hipnotizirani, posve disperzirani, odsječeni od samih sebe, moja supruga i ja, ni riječ mu nismo bili u stanju razumjeti. Išli smo u jatu, zajedno s ostalim posjetiteljima, letjeli na suho, klimali glavama na prazno. Jednom sam se čak i nasmiješio u pravcu pametne i govoreće velestručnjačke glave. Zašto? Zašto? Bez odgovora.
“Jesi dobro?“ pitala je supruga budeći me svojim prikladnim glasom iz mojega ne tako prikladnog transa. “Izgleda da je ovo kraj.“
Doista, strašni glas službenog vodiča više se nije čuo. Službeno vođeni posjetitelji poskidali su naočale; neki od njih doimali su se kao pristojni ljudi. Supruga je pak, nasuprot mojem prvobitnom dojmu, ustvrdila da je ovo bilo korisno iskustvo i da se stručno vodstvo u ovom slučaju pokazalo itekako dobrodošlim.
“No“, dodala je, “drago mi je da smo završili s tim.“
Ali nismo završili. Tek što smo krenuli prema izlazu, presrela nas je djelatnica muzeja, ona ista koja nam je propustila uvaliti 3D naočale. Pratila su je dva autoritativno odjevena pripadnika službe održavanja.
“Nećete se izvući tako lako“, rekla je.
Autoritativno izmodirani momci primili su me pod jednu od mojih, suprugu pod jednu od njezinih ruku, dok nam je djelatnica stavljala naočale i vezivala naokolo glava.
“Pobijedili ste u nagradnoj igri!“ objavila je (premda, sjetit ćete se, ni u kakvoj nagradnoj igri nismo sudjelovali). “Nagrada je stvarno posebna: Picassovu izložbu vidjet ćete u eksperimentalnoj, IMAX inačici!“
I poveli su nas, ruku pod ruku, da vidimo Picassovu izložbu. Kroz IMAX naočale.
Zapravo, i nije bilo tako strašno. Čak smo vidjeli i Guernicu. Ispostavilo se da je Jeune Fille Endormie gledana kroz IMAX naočale ista Guernica. Čak se i zlatni rez nazire... Ali ne bih o tome detaljnije, jer pričao sam već o tome, naime, strah od toga, od Guernice, zapravo od govorenja o Guernici, od govorenja o ičemu. Ionako sam već previše rekao.