Strahovita zaljubljenost u život

Ostavimo li službenu povijest hrvatske književnosti po strani, jer je tamo svaka druga knjiga krucijalna iako više nije čitljiva, pa se zamislimo koje se knjige još mogu variti, koje se još nisu usmrdile – što je, jel’te, tužna sudbina svega – onda bismo možda došli do alternativne povijesti hrvatske književnosti; kraće, neslužbenije, manje ambiciozne, ali još pokretne, još žive. Smojini tekstovi, iako je ovaj autor za života šikaniran od nadobudnih, prepotentnih povjesnika, jednostavno trepere od životnosti. Danas je moguće po internetskim portalima pronaći pokoje zrnce tako ljeskavo, iskreno proživljena, adekvatno izražena života. Npr. Lav Afrički je jedan od takvih blogova. Priče iz Krakova (na tom blogu) svjedoče o spašavanju potonula života, vrckave su, duhovite i cijepljene od patetike i kvaziduhovnosti, koja je pogubna podjednako za život kao i za književnost. No hrvatski se književnici, a uglavnom su dobro svladali tu lekciju, ne smiju šaliti. Šala je sinonim za zajebanciju, što ne promiče moćnicima u hrvatskoj kulturi. Mjesta ti tad u povijesti nema. Ali Internet, eto, priča drukčije priče. Činjenica čitanja teksta na zaslonu ekrana čini se da u dobroj mjeri dirigira ekonomičnost izraza. Tu ne smiješ daviti. Vjetar sa zaslona piri u oči, oči peku, pa sad još gnjaviti ljude zalascima sunca...

U zanesenosti je spas

Olja Savičević Ivančević pobijedila je na natječaju dvotjednika Vijenac i izdavačke kuće AGM, a rezultat je objavljivanje knjige kratkih priča Nasmijati psa. Prije toga objavila je zbirke pjesama Bit će strašno kad ja porastem (1988), Vječna djeca (1993), Žensko pismo (1999), a uredno objavljuje po periodici te je prisutna i na brojnim internetskim portalima. Živi u Splitu i njene priče odišu atmosferom raspada jednog grada. U Hrvatskoj, što je manje-više poznato i vrapcima na granama, diše jedino Zagreb, ostali gradovi prepušteni su sami sebi kao priklane lešine. Zbirka broji dvadeset dvije priče, posvećene djetinjstvu i izlazima iz njega. Očaj što ga većina ljudi upozna, a poneki i pobijede, koji okružuje ovo malo kraljevstvo iz kojeg smo potekli svi osim onih koji su se rodili stari (što je, opet, također nesreća na svoj način, do starosti je važno doći sazrijevanjem), Olja Savičević Ivančević dijagnosticirala je jednakom pomnjom kao i zanose. Čujte uostalom sami: “Zanosite se do besvijesti, pod svaku cijenu, to je sve što vrijedi i nikad poslije, ništa što dolazi poslije, neće to moći zamijeniti. To je ono za čim tragamo, ponoviti taj osjećaj, izazvati ga, to je ono što nam do kraja nedostaje. Strahovita zaljubljenost u život, platonska i strastvena, životu usprkos.”

Takve riječi uime neke neprobavljene gorčine – što je vjerojatno i rezultat njene prisutnosti u nečijem životu, ta elementarna nesposobnost varenja života, slaba egzistencijana probava – olako i često odbacujemo. Mislimo da su rezultat mladosti, neiskustva. Međutim, čuveni John Huston u svojoj autobiografiji Otvorena knjiga propovijeda sličan nauk: u zanesenosti je svojevrstan spas. Život bez te specifične strasti nije osobito vrijedan življenja. Huston kao jedan od puteva k takvoj vrsti zaljubljenosti u život preporuča, među ostalima, i brak u mladim godinama. Očito da njemu ovo stanje nije imalo cijenu. 

Duboki, ugodni glasovi u pozadini

U pričama uknjiženima u Nasmijati psa ima svega: od ustanovljavanja te granice, te međe između odraslosti i spomenutog vječitog praznika od djetinjstva, u kojemu je sve moguće, pa i pohoditi Australiju na dječjem autiću, do priča o klošarima i njihovu psu Taysonu (ne Tysonu). Jedan od njih dvojice sliči liku s boce Vecchie Romagne, i ta frapantna sličnost drugome je izvor čuđenja. Ima nešto u toj situaciji gotovo pa šulcovsko. On je mogao u usput viđenom alkoholičaru prepoznati boga vina, vidjeti lice skriveno iza varljivih obrazina. Naravno da su priče što ih ispisuje ova mlada autorica (1974. godište) unaprijed i svjesno lišene te vrste stava prema životu, no kao daleka jeka njenom nepretenciozno pisanom prozom odjekuju neki duboki, uhu ugodni glasovi. Ili pokretne slike: povremeno, u priči Djetinjstvo režisera filmova ceste, koja je već naslovom significirana kao dio strategije namjernog zaobilaženja muljaže, moguće je oćutjeti dah Jima Jarmuscha ili Davida Lyncha. Pogotovo kada odlutalu djevojčicu oslovi povratnik iz Australije. Jednostavno očekujete nekakav perverzni obrat. No autorica vas i tu zezne.

Sve u svemu, vrlo ugodan prozni prvijenac, od one vrste nenatjecateljske literature, što je paradoks, jer je knjiga “zarađena” natjecanjem, no ona je nenatjecateljska u onom važnijem, dubljem smislu, u kojem po strani od glavnih struja trenutačno aktualnog znade nastati dobar tekst kojemu moda nije pretjerano pirila u jedra, kao što mu ni zahtjevi trenutka nisu presudili boju glasa i pogled na stvari. Ima jedna riječ kojom obično opisujemo takve doživljaje: fino.