Štrajk

–Otkud sad to, oca ti jebem? Da ne možeš ništa s tim?! Kog si vraga studiro taj fakultet? Reko sam ti kad si upisivo, ponovit ću i sad. Damire Tuljek, niko neće meni na grbači sjedit!

 Znao je kad mu se otac obrati imenom i prezimenom da mu je došla žuta minuta.

 – Evo ti matere, nek ti kaže. I? Jesam li bio u pravu? Dok su svi normalni studirali tehniku, ti se uvatio knjiga. Ko, plaćat će te neko da sjediš i čitaš...

 – Kako sad to, jebem ga?

 – Ne znam, direktore – Damira je njegov ton podsjetio na očev.

 – Pa Tuljek, majku mu, reko sam da nam treba ta brošura i da iskopaš šta možeš, šta si se uvalio u tu stolicu? Pa meni, majku mu, to treba danas do kraja dana na stolu. Aj ovako, kad ne možeš razmišljat, možeš bar slušat. Ja ću pričat, ti zapisuj. A onda sve o kinu da sastaviš fino, oblikuješ, na znanje i ravnanje svima... alo?! Čekaj malo! Zvoni mi drugi...

 Velika metalna slušalica se spusti uz grub metalni zvuk. Njegova jeka traje još dugo nakon toga. Soba je tiha, prazna. Damir ostaje nepokretan za teškim drvenim stolom koji ga zarobljava u prašnjavoj prostoriji. Prostorije kina Tuškanac su preko tjedna sablasno prazne. Ova u kojoj je sjedio nije imala čak niti prozora.

 Bljedilo njegove puti i alergija na prašinu rasle su svakim novim radnim danom. Mrak velike dvorane mu je međutim godio. Nije bilo u njoj one metalne prokletinje iz koje zuji direktorov prodorni glas, nije bilo ničega. Obično bi pokupio smeće (bilo je ljudi koji su tu rezali paradajz, slaninu, izuvali se pa zaboravljali čarape, gubili iz džepa čakije, satove), a ostatak vremena bi iskašljavao dušu od alergije i javljao se na telefon.

 – Možeš li to, javljati se na telefon i bilježiti poruke? Oćeš barem to moći? – Dijana nije skrivala da ga podcjenjuje, a on nije skrivao da to vidi. I da ne može ništa protiv toga.

 Dijana je bila godinu dana starija i ta ozbiljnost je bilo ono što ga je od prvog dana privuklo. Skupio se pod okrilje njene suknje kao pod štit, možda i nesvjesno, neprimjetno. Ona je radila kao reporter na televiziji i za kojekakve novine, povremeno i za čuvenu Filmsku kulturu, mada joj je tamo prolazio svaki peti tekst, ali su joj zato zaposlili momka u kinu Tuškanac. Dijana više ne zna kada je njegove plahe oči počela doživljavati kao teret, čini joj se tek nakon njegovih pet godina lutanja s diplomom i uzaludnog traženja posla, dok je ona pričala o novim stanovima, povoljnim, šezdesete su u zamahu, grade se neboderi na Srednjacima, Borongaju, o budućnosti, sigurnosti...

 – Halo – glas mu je drhtao dok ne otkrije kako je raspoložena.

 – Reci – ona je i inače bila kratka.

 – Ništa, zvao sam samo da te čujem Dajo...

 – Daj, molim te, imam posla!

 U trenu se snuždio razočaran. Bio je sretan i imao je veliku vijest, ali sad će joj to izrecitirati tek toliko, kad je već nazvao.

 – Eto, prenosi dopisništvo iz Ljubljane o nekom štrajku glumaca u Hollywoodu, pa sam mislio da bi te zanimalo... znaš, za članak...

 – Zašto štrajkaju? – rekla je više iz obaveze.

 – Tja, čini se da su te kompanije, šta li, i producentske kuće iz Hollywooda počele prodavati filmove televiziji, a glumcima od tog posla figa, nikakva provizija. Ukratko. Čekaj, zapisao sam i ovo, evo... “Lokalna ispostava državnog ureda koji isplaćuje pripomoć nezaposlenima zbog štrajka je unajmila deset novih činovnika, očekujući navalu molitelja za pripomoć, ali su svi ponovno otpušteni jer se nitko nije javio.” Ha, ha, javlja United... ha, United Press International, današnji datum, godina šezdeset i prva.

 Na Dijaninu zbunjenu šutnju Damir nastavi:

 – He, ti štrajkaši glumci, sve bogatuni... zamisli na štrajk dolaze privatnim avionima i limuzinama! Mjesto graha dijele im škampe, he...

 – Tebe to zabavlja?

 – Pa kužiš, štrajk, ali ne mašu transparentima već se nađu u nečijoj vili i kupaju u bazenima mjesto da snimaju!

 – Ti nisi normalan! Tu pošteni radnici gladuju, partija u krizi, tvornice ne rade, a ti meni o nekim šalama s bazenima i škampima, pa ti nisi normalan...

 Događalo se često u posljednje vrijeme, tj. u posljednjih nekoliko godina, da njihovi razgovori završe tako da on ostane kao popišan. Što god rekao. A opet, i kad šuti, ne valja. Što ona od njega hoće, zašto mu to radi, to i još milijun pitanja uvijek namjerava postaviti, ali ne nađe načina. Zašto je ljubav ovisnost?

 Taman kada se spremao izaći na hodnik popušiti jednu, metalni šejtan zazvoni.

 – Tuljek! – zagrmio je s gornjeg kata direktor da Damir nije znao je li mu je glas čuo kroz zidove ili iz slušalice. – Nemam vremena, olovku i piši!

 – Evo direktore, samo malo. K vragu, ova ne radi! Samo malo ...

 – Majku mu, Tuljek, smotan si ko sajla. Vako. Prvo, ova ti je ulica... S tim ćeš počet, jasno, s ulicom! Dakle, ova ulica, naziva Streljačka, je udomila velike ličnosti naše povijesti. Tu se skrivao Stjepan Radić kad je ono zagustilo. Da, da. Tu je živio i Lavoslav Šram, otac naše omiljene glumice Ljerke Šram... Ah, Ljerka ti je imala znaš koje... hm, hm, grhm, doviđenja gospođice – dobacio je sa strane.

 – Gdje smo ono stali?

 – Kod Ljerkinih sisa – prostodušno će Damir.

 – Tuljek, ako ti siđem dole i odvalim jednu! Ja o brošuri, ti o sisama. Koncentracija! Znači, ova ulica je dobila ime po starom streljačkom domu. Prvi takav kod nas, upamti! Čini mi se, građen 1787. godine. Zapiši. Tu ti se pucalo iz razonode, dvaput mjesečno, iz kućice pa prema meti na stotinu pedeset metara udaljenosti, iza nje nasip, pa opleti. E, a kasnije ti se ta dvorana nadogradila i proširila, dobila čak i dvoranu...

 – Direktore, jeste tu? – Damir će nakon kratke tišine otresajući ruku zgrčenu od pisanja.

 – Čekaj, majku mu, da grlo isperem. U vražju... tamo prije proširenja ubaci ovo: u tim prostorijama je 1835. prva hrvatska primadona Sidonija Rubido Erdody otpjevala Gajevu budnicu Još Hrvatska ni propala. Eto, sad to fino sastavi, ne ovako kako sam ja to zbrda zdola – prekinuo je pjevušeći budnicu.

 U hodniku su se s plakata cerili ljudi koji su postali veliki i besmrtni. Damir je pripalio već četvrtu, razmišljajući o tome kako je ustvari lako ostati mal, beznačajan, cijeli život. A kad si nitko, onda nije ni važno što osjećaš, što misliš. Ovih pet godina nakon diplome je prohujalo, jedno veliko ništa, nakon čega je jedino postigao to da bude, i to na određeno, sekretarica u kinu, budući da je žena iz originalne postave na porodiljskom.

 – Ej Dajo!

 – Damire, gdje si, zovem te pola sata!?

 – Ma tu na hodniku, pauza...

 – Nemam vremena. Čuj, ono o štrajku glumaca, to bi mogla biti dobra stvar za Filmsku kulturu. Moglo bi mi konačno uspjeti ukrasti prostor pored Krelje i Peterlića, ako ništa bar da probam!

 – To sam ti i ja Dajo mislio, ono, zapisao sam, ima toga, stalno nešto šalju, telefon zvoni ko lud – što je brže tražio po papirima, to se više zapetljavao drhtavim rukama. Čuo je njeno otpuhivanje s druge strane žice.

 – Evo ga. U štrajku je četrnaest tisuća najpoznatijih glumaca, udruženo sa štrajkom scenarista, već tri mjeseca, znači od siječnja...

 – Čekaj, čekaj, znači ti glumci više ne rade?

 – E nije. Ako sam ja dobro zapisao, rade. Studiji su puni i rezervirani čak mjesecima unaprijed. Glumci za vrijeme štrajka zarađuju za kruh tako što snimaju kratke filmove za televiziju. Da, tu fino piše. Al opet, holivudske kompanije televiziju iznajmljuju studije u kojima se to snima...

 – Čeeeekaj malo – Dijana je bezvoljno rastegla i protrljala oči – Ako sam te dobro razumjela, Hollywood i televizija su konkurenti, prvi prodaju filmove drugima, glumci su ljuti na Hollywood što ne da proviziju, štrajkaju, i za to vrijeme snimaju za televiziju. Pa to je... I to im još za ta snimanja Hollywood iznajmljuje studije da zaradi dok glumci štrajkaju protiv njega, a koji opet u tim studijima glume... Ma, ko to koga??? Znaš šta, nazovi me kad se sabereš!

 Nekako iz Dijaninog tona (ona je bila svjetski prvak u tome), čovjek uvijek dobije dojam da je strašno naspram nje pogriješio. Da je kriv. Zato je Damir sada prekopavao bilješke, listao deset puta četiri bijedna papira, sve je zapisivao taman kako su mu diktirali iz dopisništva u slušalicu, i opet ništa nema smisla.

 – Halo, Marice, oće ta kava?!

 – Oprostite, direktore, nije Marica, krivo ste...

 – Tuljek, majku mu, šta me ne zoveš i podsjetiš na brošuru, vidiš da sam do grla u poslu! E, da se ja na tebe oslonim, bogami, pao bi ko kruška. Aj, piši. Negdje ti je prije 1880.–te godine u prostorima našeg kina otvorena i prva plesna škola. Nju ti je vodio onaj... kako se zove... e, Pietro Coronelli! Pa se kasnije prebacio na Tomislavov trg, tamo nastavio plesnu tradiciju, i tako dalje, to ti ne treba – opet je zastao da nešto otpije. Izgleda da direktor nije radio bez boce na stolu.

 – Sad pazi dobro. Tu je zatim bilo i Operetno kazalište od 1920. do 1929. godine. Jel pišeš? Tek nakon toga se sve skupa pretvara u kino, i tako smo dobili naš Tuškanac. Tu mene ko direktora stavi, al više onako usput, to ti smisli. Znaš, dvadesetih im je trebala druga scena HNK. Prvo su mislili Frankopansku, u kino Helios, to ti je današnja Gavella, al su imali problema s podzemnim vodama, a i bilo je skupo zemljište. Tako su uzeli dobri stari Streljački dom. Pazi, ako se uzme da je ova kulturna građevina nastala 1838., to je, čekaj da izračunam... pedest i... da, pedeset i sedam godina mlađa od današnjeg HNK! Jel ta kava gotova? Hm, Tuljek, moram ići...

 Nakon ovakvog razgovora, Damir se po prvi put upitao što uopće radi na ovakvom mjestu. Istina da voli filmove, ali to nikada nije nikome rekao, kao niti razlog zbog kojeg se volio utapati u svjetove koji su ga mamili s ekrana.

 U kina je išao mehanički, za samu narav filma se nikada nije zanimao, nije pamtio imena glumaca, a kamo li redatelja, pa čak niti onih najvećih. A opet, filmove bi uvijek iznova gledao jer je u filmu sve tako jasno, sve uređeno, sve ima smisla. Svaki kadar, svaka rečenica nečemu vodi i ima svoje mjesto u tom malom univerzumu. Sve se odvija nekim redom. Njegov život nije imao ni reda ni sigurnosti, niti mu je bilo približno jasno kuda sve to skupa vodi.

 Po šuštanju i krčanju u slušalici znao je da opet iz Ljubljane nešto prenose. Ovaj put ga neće zbuniti, pisat će velikim čistim slovima i tražiti da svaku stvar dva puta ponove.

 – Halo, Zagreb?

 – Slušam, Ljubljana – Damir je ironizirao njihov službeni ton.

 – Prenosimo nove filmske vijesti koje smo upravo primili od međunarodnih agencija. Vezano je i dalje uz najnoviji štrajk...

 – E, tu sam te čeko – Damir se naoruža pažnjom.

 – Štrajk se i dalje razvija. Elisabeth Taylor je jedna od glumica koja pokazuje silnu aktivnost u organizaciji štrajka, posvetivši mu velik dio svog dragocjenog vremena. Aktivna štrajkašica je bila i Merlin Monroe koja je izjavila da joj je ovo dobro došlo jer će konačno moći u miru preboljeti gripu koju vuče već tjednima...

 – Dobro, nego recite mi detalje štrajka, ko, zašto?

 – Od detaljnijih manjih štrajkova – nastavio je glas recitirati automatski – poznat je onaj u slučaju Gine Lollobrigide koja prekida snimanje filma Idem gola po svijetu s Frankom Sinatrom i iskorištava prekid za posjet rodbini u Rimu. Također je specifičan štrajk i brojnih statista i glumaca u afričkoj džungli oko Nairobija jer se tamo trebao snimati još jedan u seriji filmova o Tarzanu, pod naslovom Kralj džungle i savana...

 – Stani malo – bio je uporan Damir – al ko tu štrajka protiv koga, to sam mislio pitat? Sve je zbrkano...

 – Da, zbunjujuće je što glumci štrajkaju protiv producenata, iako su i sami u nekim slučajevima koproducenti. Značajan istup štrajkaša napravio je i Gary Cooper, u svom karakterističnom ratničko-kaubojskom stilu: “Imamo sve adute u svojim rukama, moćne saveznike, a primamo i podršku od meksičkih i francuskih kolega koji neće ni prstom mrdnuti za holivudsku produkciju”, i tu je prijeteći dignuo svoj kažiprst koji je bio na tolikim obaračima da dodaje cijelome iskazu određenu težinu ...

 – Hik!

 – Halo – Damir se napregnuo da čuje, pažnju mu je odvuklo sanjarenje kroz prozor prema suhom zimskom danu, polako je padala noć.

 – Hi... Hik!

 – Izvolite, direktore – prepoznao ga je po štucanju.

 – Tu... Tuljek – bio je pijan ko majka – Slu ... slušaj dobro! To mora bit goto, gotovo! Ne ... ne ideš kući, hik, dok ne dobijem brošuru! Jasno, hik?

 – Ali, direktore, nemam dovoljno informacija, rekli ste...

 – Dooobrooo – rastegao je kao da to ‘o’ zanosi i vitla njegovom ravnotežom oko zamišljene osi – Vako! Od dvaj ... dvjast treće, do dvajs pete, eeee, to su bili, hik, zlatni dani kazališta. Jasno?! Tu ti je režiro ovaj... đavo ga odnio... hik, Tito Strozzi, pa dirigiro Baranović, pa onaj Gotovac. To ti je bila ekipa...

 Nastupi pauza, valjda da otpije, pa se zadera u slušalicu, kao da se iznenada nečega sjetio:

 – Froman! Hik! Sjajan dirigent, genijalan! Piši.

 Ispusti opuštajući uzdah kao da se strovalio u stolicu.

 – ... auuu, majku mu – bit će da mu se zavrtilo – a, tu je i izvedena pr ... prva izvedba Mandragole od Lea Falla, paaa... Madame Pompadour od Machi... machi... hik!

 – Valjda obrnuto, gospodine direktore.

 – Tuljek! – lupi šakom o stol, a boce i čaše zazvečaše – Tvoje je da slušaš i pišeš! Šezdeset sedam! E!

 – Čega – Damiru je zastala olovka.

 – Kestena! Pa premijera, pobogu! U materinu – ostavio je slušalicu da zaustavi porušene boce koje su se kotrljale po stolu. Odjednom naglo zgrabi slušalicu, opet se nečega sjetio:

 – Ružička Strozzi! Marija! I nju stavi! Koja je ta imala si... – na tom mjestu se veza prekide jer je gospodin direktor stao na bocu i prostro se po podu koliko je dug i širok.

 Damir nije ustajao od stola, buljeći u hrpu besmislenih direktorovih upadica. Činilo mu se nemogućim zadatkom oblikovati to u smislen tekst, i to još brošuru koja će se dijeliti na obljetnici kina. Što radi na ovom poslu, učio je, trudio se, ovo nije njegov život, a tko zna što mu se još sprema... Prekinu ga opet, naravno, zvonjava.

 Ona je bila s jedne strane, on s druge, pričali su, riječi su izlazile i iz njenih i njegovih usta, a opet se Damiru učinilo da priča sam sa sobom.

– Ma šta mi napriča...

 – Ali Dajo, evo sve sam zapisao – čitao joj je stručno objašnjenje koje je zaprimio – “Glumci su ujedno i koproducenti, dok štrajkaju protiv producenata”, itd.

 – Ne razumijem – bila je uporna – Čekaj, evo na primjer, Gregory Peck...

 – Da, snima s ekipom u Grčkoj, Ali bome Topovi Navarona šute ko zaliveni već mjesec dana! Cijela ekipa se pridružila štrajku.

 – I Gregory Peck?

 – I on.

 – Ali, on je i koproducent filma. Uložio je i svoju lovu u njega.

 Damir je malo zastao, znao je kuda vodi ova besmisao.

 – Izgleda – reče, opet sumnjajući u sebe, takva je Dijana bila.

 – Znači, logički, da Peck štrajka sam protiv sebe?! Jesam u pravu?

 – I mene Dajo zbunjuje, ali očito je tako – uhvatio se Damir ispričavati kao da je njegova krivica sva ta hollywoodska glupost, kao da je on osobno kriv za svaku glupost na svijetu. Taj osjećaj s njom je tako stalan, tako dug, i postaje tako dosadan...

 – Znaš šta, Damire? Ti si budala. Eto, rekla sam. Pa zar ne možeš običnu vijest zapisat, ovo tu može samo budala izmislit ...

 Tišina.

 Soba je opet mirna.

 Blaga slatka tišina. Držao je ruku na slušalici, a slušalica je uklopljena u telefon. Metalni zvuk se razvukao kao i uvijek. Je li to on poklopio? Prepade se te mogućnosti, prve stvari koju je u životu učinio sam, ali samo na tren. Izađe na Ilicu i uputi se prema trgu čvrstim korakom.

Bilješke:

* korišten arhiv Globusa o stvarnom štrajku Hollywooda 1961., te povijesni podaci o kinu Tuškanac

Nebojša Lujanović (Travnik, BiH, 1981.), diplomirao je komparativnu književnost i sociologiju na Filozofskom, te politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Nakon toga dotiče dno dna radeći poslove od novinara do građevinskog radnika, skladištara, pilara… Sve je to, paradoksalno, rezultiralo nedavno dovršenom zbirkom komičnih priča koja čeka izdavača. Štrajk je jedna od njih. Objavljivao je u Zarezu, Vijencu, Libri Liberi, Ekran pričama 1 i 2… Pisao je putopise, eseje, priče, znanstvene radove, ulazio u uže krugove natječaja za roman, i tu zapeo.