7.10.2004.

Marko Grdešić  

Štreber, ekscentrik i ženski gležanj

Kid Koala, pravim imenom Eric San, poznat je kao najbolji DJ na svijetu. Tu laskavu titulu mogao je ponijeti i neki drugi DJ, ali Kid Koala specifičan je po tome što svojemu radu pristupa veoma ozbiljno. Iz pjesme u pjesmu, iz albuma u album, jasno se vidi da je riječ o štreberu. Štreberu koji skuplja ploče u što većim količinama, koji stvara pjesme tako da pazi na svaku pojedinost i koji onda samozatajno nastupa pred gigantskim masama u njujorškome Madison Square Gardenu kao predgrupa Radioheadu. Radiohead? najveća glazbena atrakcija alternativne orijentacije te skromni i niski simpatični Kanađanin, još simpatičnijeg imena? Mora da su fanovi Radioheada bili iznenađeni barem toliko koliko su ljubitelji Led Zeppelina morali biti iznenađeni kada su ih dočekale Gazde kao predgrupa Jimmyju Pageu i Robertu Plantu na zagrebačkome koncertu prije nekoliko godina.

Iako je njegov pristup maksimalno ozbiljan, njegova glazba nije. Ona je vesela i zabavna plesna glazba koja hip-hop ritmove stvara od raznih uvrnutih sampleova od kojih je većina ipak podrijetlom s jazz vinila. Svaka je pjesma plesna i vedra, optimistična i vesela. Svaka je također začinjena onime što Kid Koala radi najbolje – scratchanjem. Scratchanje je posebna vještina koju nije lako naučiti, a kamoli njome ovladati tako kao što to čini Kid Koala. Upravo zbog svojega štreberskog pogleda na svijet i upornog vježbanja scratchanja Kid Koala se pobojao da će mu zdravlje stradati. Tako je nazvao svoj prvijenac Carpal Tunnel Syndrome – stanje u kojem se živac zbog upale mišića u zapešću zapali i uzrokuje stalnu bol. Takvo je stanje često kod DJ-a koji previše scratchaju, ali nemojte misliti da su obični ljudi imuni – može se pojaviti i kod običnih ljudi koji se previše koriste tipkovnicom ili mišem.

Čini se da si scratchanjem ipak nije prouzrokovao veće teškoće – njegov drugi album Some of my best friends are djs sjajan je hip hop album. Nije možda bogat kao ostali albumi koji se grade od sampleova, poput albuma The Avalanchesa Since I left you ali je mnogo manje dosadan od DJ Shadowa. Kid Koala je poput Prefuse 73, samo više djetinjast i manje nevozan. Čini se također da je nadaren i za druge stvari osim glazbe. Tako CD dolazi u paketu sa stripom koji tematizira robota koji se pokušava svidjeti djevojci a koji je nacrtao sam Kid Koala. Tu su i mini šahovske figure koje možete izrezati iz omota, ako vam se igra šah. Takve sitnice gotovo nitko drugi ne radi u dizajnu albuma osim što Mr. Scruff, također DJ veselog hip-hopa, voli crtati stripove na omotima svojih albuma. Možda stripovi i hip-hop imaju neku dosad nerazjašnjenu vezu?

Ali nemojte misliti da je sve tu samo slatko i simpatično. U jednoj pjesmi Kid Koala nam otkriva kakve su koale u stvarnom životu – pojavljuju se sampleovi koala kako se glasaju natječući se za teritorij. Nemojte da vas preplaše ti glasovi na pola puta između podrigivanja i povraćanja. To nije sve što još niste znali o koalama. Treba također imati na umu da su jako spolno aktivni pa im prijeti istrebljenje sifilisom. Ako koale zapravo nisu slatke i mekane životinje koje samo jedu eukaliptus, onda možda ni Kid Koala nije povučeni šmokljan kojemu je velika kolekcija ploča najveće zadovoljstvo. Možda zaista ništa nije onako kako se na prvi pogled čini. A knjigu (ili CD) ne treba suditi prema njezinim koricama, pa makar u njima imali male šahovske figure na izre?ivanje.

Sex, drugs & Greg Dulli

Jedna od glavnih tema na ovom albumu govori o tome kako se dvoje ljubavnika voze u autu, često prebrzo. Nakon toga piju previše, a ubrzo prevare jedan drugoga. Tako se u nekoliko riječi može sažeti tijek gotovo svake pjesme iz karijere Grega Dullija, kako iz ranije faze Afghan Wigs, tako i iz novije faze Twilight singers. Zvukom je ta pjesma obično isprva polagana, nakon čega se uključuju gitare, a potkraj Dulli više ne pjeva nego se dere, a povremeno se uključuju i duhači, što cijeloj glazbi daje njuorlianski prizvuk. To što cijelu karijeru piše jednu te istu pjesmu, nije zapravo velik nedostatak. Jer ta je njegova pjesma bila uglavnom vrlo dobra. Seks je glavna okosnica svega što Dul?i radi pa tako on i ne okoliša u definiranju svoje glazbe. Za njega je to glazba koju treba slušati uz seks. Droga je jednako važna – Dulli kaže kako bi volio šmrkati kokain s Georgeom Bushem jer on sigurno može nabaviti robu najbolje kvalitete, sigurno bolju nego što Dulli može.

Dulli je i dalje ekscentrik, ali pitanje je hoćete li vi biti i dalje zainteresirani. I na novom albumu ima deranja, ali efektnih stihova kao na prijašnjim albumima više nema. Čini se da je s godinama Dulliju muza pobjegla, a samo?njegovo inzistiranje na vlastitom opasnom imidžu postaje pomalo smiješno kada, danas, Dulli više nalikuje na starog nego na mladog Elvisa. Kilogrami i godine su, naravno, normalna stvar, ali Dulli kao da ignorira tu činjenicu i odbija prihvatiti put decentne zrelosti i smirenosti koju je privremeno ostvario s albumom Twilight.

Twilight singers ipak nisu samo Greg Dulli, nego je on, kao i na prijašnjim albumima, pozvao niz gostiju koji su dali svoj doprinos na nekim pjesmama. Od svih treba izdvojiti Marka Lanegana, poznatog kao pjevača starog indie benda Screaming Trees.

Spontano urlanje

Teret i prokletstvo drugog albuma za mnoge se bendove pokazao nesavladivom preprekom i nepremostivim izazovom. Nakon oduševljenog prihvaćanja publike i kritike mladi je bend pred zahtjevom da ponovi sve – samo što drugi put hoćemo više, brže i jače. The Shins, iako nisu mladi s obzirom na to da već desetak godina sviraju, svoj su prvi album Oh, Inverted World izdali nedavne 2001. i dobili upravo takve, ekstatične, reakcije. Svojim su prvijencem prešli okvire u kojima se obično zadržavaju albumi s etikete Sub Pop (ako zanemarimo jedan, doduše dosta važan trojac iz Seattlea). Ne samo indie publika nego i kritičari sa svih strana, pa uključujući i one iz ozbiljnih novina, te velike koncertne mase dočekale su The Shins, indie-pop atrakciju iz Albuquerqueja s oduševljenjem. I s razlogom, jer rijetko se nađu takvi pop dragulji kakve nam nude genijalni James Mercer i njegov bend. Novi album Chutes Too Narrow isključuje bilo kakav strah i nastavlja suvereno putem pop genijalnosti koju ste mogli čuti na prvijencu.

Svašta vam se može pričiniti dok slušate Shinse: može vam se učiniti, s obzirom na nerazumljive tekstove koji skaču s teme na temu da Mercer ima poremećaj koncentracije, s obzirom na sadržaj tih tekstova može vam se učiniti da je mentalno neuravnotežen, s obzirom na mjestimice spontano urlanje mogli biste jednostavno reći da je on lud. Ali jedno je nedvojbeno – neće vam biti dosadno. U pjesmama s njihova novog albuma svaki je komadić pjesme brižno popunjen zabavnim pojedinostima, zgodnim?melodijama i neočekivanim instrumentima kojima se dopunjava uobičajena rock postava. Mercer možda jest ekscentrik ali se u majstorski konstruiranim pjesmama to pokazuje na drugi i za slušatelja mnogo pozitivniji način.

U usporedbi s Oh, Inverted World novi album Chutes Too Narrow donosi novosti utoliko što raskida s “bezvremenskom” produkcijom prošlog albuma. Takva produkcija obično znači snimanje u stilu šezdesetih, s mnogo jeke i udaljenim vokalima. Sada je Mercer, uz pomoć producenta Phila Eka, odlučio svoje vokale snimiti drukčije pa se čitavo vrijeme dok pjeva čini kako stoji pokraj vas. Takva je odluka rezultirala jasnijim zvukom i uobičajenijim produkcijskim pristupom, ali i samouvjerenijim izdanjima samih vokalnih izvedbi. Nije to loša odluka jer ćete se sada moći usredotočiti na druge važnije stvari kao što su neizmjerno catchy melodije i riječi koje možete pokušati ali najvjerojatnije nećete uspjeti odgonetnuti. U uvodnoj pjesmi Kissing the lipless (već sam naslov dovoljno govori o nestabilnosti terena) Mercer govori o tome kako bi volio u vrtu zakopati neuspjelo prijateljstvo. U sljedećoj pjesmi Mine’s not a high horse pak pjeva o svetoj vodici. U iznimno zabavnom country/rockabilly pjesmuljku Turn A Square Mecer pjeva o tome kako reagira kada vidi ženski gležanj, kao da je godina 1805. O čemu je tu riječ najvjerojatnije nitko ne zna (pa ni sam autor), ali nije važno – zabavno je.

Smirenje od adrenalinske injekcije zabave i sreće dolazi na kraju u lakšim pjesmama Gone for Good i Those To Come koje nude jednu melankoličniju stranu Shinsa. Te pjesme ujedno pokazuju smisao za folk melodije i country aranžmane u stilu Wilca i drugih alt-country izvođača. Završni dvojac predstavlja ne samo idealan kraj nego i pokazuje put kojem bi Mercer mogao u budućnosti krenuti – prema kombinaciji slatkog i gorkog. Neki u životu navijaju za nogometne momčadi, a ja ću za ovaj smiješan mali bend iz Albuquerqueja.