John Carpenter iz polovične je mirovine izašao u skromnom i namjerno prigušenom stilu
John Carpenter, Lost Themes; Sacred Bones, 2015.
Ni sam ne znam koliko sam puta upotrijebio pridjev “carpenterovski” kako bih opisao atmosferu nečije glazbe; stoga mi je zadovoljstvo zaključiti da je prvi album Johna Carpentera koji nije ujedno i soundtrack za neki njegov film prigodno – “carpenterovski”.
Šalu na stranu, Lost Themes za 67-godišnjeg Carpentera nije samo odavno zakašnjela prilika da pokaže kako njegova osebujna glazbena vizija može funkcionirati odvojeno od iste takve filmske vizije, nego i prilika da se na neki način očituje o mnogobrojnim izvođačima koji su se proteklog desetljeća referirali na njegov rad. No, očekivano, Carpenter na Lost Themes sve to lagano ignorira. U nedavnom intervju za magazin Wire svoju glazbu opisuje kao orkestralnu glazbu za sintesajzere, dok glazbu svojih mogućih sljedbenika doživljava kao prije svega plesnu glazbu.
I u filmskom i u glazbenom smislu, Carpenter se uvijek najbolje snalazio u uvjetima malih strogo kontroliranih budžeta. Legendarni soundtrack za Napad na policijsku stanicu 13 snimljen je u samo tri dana, s budžetom od svega sto tisuća dolara, dok je većina Carpenterovih visokobudžetnih avantura neslavno završavala. Poučen tim iskustvima, Carpenter je iz polovične mirovine izašao u skromnom i namjerno prigušenom stilu. Lost Themes objavljen je za pažljivo kultiviranu izdavačku kuću Sacred Bones, za koju je nedavno album izdao još jedan kultni filmaš – David Lynch.
Album se s jedne strane naslanja na ranu fazu Carpenterovog glazbenog rada, dakle svjesno obiluje synth arpeggima i padovima, koji ironičnim razvojem događaja djeluju istodobno jako aktualno i zastarjelo, dok se s druge opet služi omiljenom mu igračkom iz kasnije faze karijere, hard rockom. Upravo taj dio mogao bi odbiti obožavatelje njegovih scoreova, poput briljantno jezivog i izrazito digitalnog Prince of Darkness, od ovog albuma. No, gitara (koju ovdje svira Daniel Davies, sin Davea Daviesa iz The Kinks) je prigodno cheesy intonirana i zapravo prirodno paše uz Carpenterov efektan, ali i oduvijek svjesno B-film stil. Ovim pjesmama slika ne nedostaje, jer je glazba koja ih sačinjava utkana duboko u identitet ne samo Carpenterovog filmskog jezika, nego i kompletnog izričaja eksploatacijskog filma. Kad, primjerice, Vortex otvori album, gotovo je nemoguće njegovu repetitivnu bas liniju i sugestivni arpeggio ne vezati uz uvodnu špicu nekog filma u kojem će se napetost rezati nožem.
Kojeg se god aspekta dotakne, John Carpenter je prije svega autor koji se jednostavno neobično dobro služi kičem, zahvaljujući, među ostalim, i rijetko viđenim osjećajem za samokontrolu i doziranje određenih elemenata. Lost Themes nije nikakva iznimka od tog pravila