23.9.2004.

Grozdana Cvitan  

Strukturiranje i opuštanje

tema broja

Iris Sarajlić-Vuković, doktorica medicine, nosi titulu sekundarca na Odjelu za produljeno liječenje u bolnici Dr. Ivan Barbot u Popovači. Odjel za produljeno liječenje prima pacijente čiji je boravak na akutnim odjelima završen. Oni najčešće boluju od psihoza i onda se prebacuju na produljeno liječenje (tri do šest mjeseci, ali i dulje). Nakon poboljšanja stanja puštaju se kući. Nažalost, vani (kod kuće ili u domovima) brzo se dekompenziraju jer malo tko razumije što oni misle, a oni sami naviknu se boraviti u zaštićenoj sredini i dobro funkcionirati u njoj.

O svom poslu Iris Sarajlić-Vuković kaže: To je zanimljiv posao u kojem prevladava jezik simbola i zahtijeva duboko razumijevanje onoga što pacijent želi izraziti. To su sustavi simbola koji su normalan govor, ali i govor između redova koji treba prepoznati da bi se pacijenta shvatilo. Drukčije je s onima koji su jako oštećeni – to su oni koji su dugo na lijekovima i tu psihoterapija nema veći uspjeh niti može pružiti bitnu pomoć. A i lijekovi za ublažavanje njihovih problema takvi su da blokirajući njihove misli blokiraju i njihov mozak, osobnost. Oni su i sami često svjesni toga pa odbijaju terapiju. Jer njihova ludost njima za nešto služi. To je simptom koji je dio osobnosti i dokidanje simptoma jest dokidanje ludosti, ali i osobnosti.

Mlađi ljudi su oni s kojima se isplati raditi. Istina je da novi psihofarmaci mnogo manje oštećuju mozak, kognicija je bolje sačuvana, a dobro u svemu tome je i to što rad psihoterapije s takvim bolesnicima daje određene rezultate i uspostavlja komunikaciju. Bit i jest u tome da nauče komunicirati i da funkcioniraju (u društvu).

Iris Sarajlić-Vuković pratila je intenzivno skup u Ateni, posebno birajući programe rada u grupi i radionicama. To je i komentirala za Zarez:

Ne volim skupove gdje se mnogo sjedi i đački sluša druge. Volim radionice, što mlađi ljudi i inače vole. Na njima je moguće raspravljati, moguć je razvoj ideja i to je ono što može biti zanimljivo i poticajno. Tehnički je u programu ostavljen prostor za raspravu nakon izlaganja, ali sva su izlaganja preduga. S druge strane, nedostaje vrijeme da se ono što čujemo procesuira u sebi, a hodanje od jednog do drugog predavanja može samo dodatno pridonijeti nesnalaženju u mnoštvu tema i brzini reakcije.

S obzirom na naslov (Olimpizam, grupa – transkulturalna matrica i moždana pokretljivost), čini se da su Grci svi u olimpizmu jer kako drukčije tumačiti i taj naslov, otvorenje konferencije i njihove istupe. Vjerojatno takva situacija kao što su Olimpijske igre i sve što ih prati ponese ljude i mi koji dolazimo iz svijeta koji je još u velikim problemima i koji je i svijet traume u neki, nazovimo ga, normalni svijet trebamo vrijeme prilagodbe. U tom kontekstu ljudi koji dolaze iz svijeta s problemima mogu takav svijet u koji dođu i probleme koji se u njemu raspravljaju shvatiti kao nevažne. Ali ako se unesemo u to, pa pomislimo i na vlastite živote prije petnaest godina, vidimo kako se i nama slika problema mijenja. Jer ono su bili problemi. Sve je stvar konteksta u ko?em jesi.

Inače, ta njihova često ponavljana poruka Važno je sudjelovati, važno je naći sličnosti, je dobra. To su uvijek dobre poruke u transkulturalnom smislu. One pokazuju da se sve više radi na nalaženju sličnosti među ljudima, da se očekuje da buduće projekte temeljimo na sličnostima a ne na razlikama, naravno poštujući različitosti i potrebu da drugi bude različit.

Strah od globalizacije nigdje se ne izgovara, ali čini mi se da se svugdje osjeća. Svi se ipak strašno boje da se naše različitosti koje čine nas same i dio naše kulture ne izgube, ne unište. Zbog toga se toliko govori i o religijskom, o tome gdje pripadamo, uopće prisutan je način koji poručuje: dobro je da se razumijemo, ali i da sačuvamo ono što je naše.

Onoliko koliko sam uspjela čuti posjećujući radionice, mnoge grupne akcije mogu izgledati kao igra, ali oni to dobro rade i to su korisna iskustva. To je način da i sami terapeuti rade na sebi. Tako je, primjerice, jedna grupa čitala i analizirala bajke i mitove. Ma kako to izgledalo čudno, svaka takva grupa završi s objekcijama u sadašnjosti. Na drugoj grupi smo trebali govoriti o svojim osjećajima, i to o trenutku kad smo ušli u dvoranu. Mi smo jako intelektualno pokušavali govoriti koješta, domišljali smo neke prošle situacije i slično, samo ne ono što smo pitani. Ali je voditeljica bila uporna i vraćala nas nama samima. Na kraju nam je dala karte s kojima smo trebali igrati, pustila glazbu da bismo se opustili, i u trenutku kad smo svi postali isti, kad smo svi počeli griješiti igrajući karte i pod utjecajem glazbe, mogli smo odgovoriti na prethodno pitanje. Naravno, ne svi, ali se situacija promijenila. Međutim, to vrijeme traje kratko i opet se svatko vraća sebi, zatvara u sebe. Tražili smo objašnjenja o utjecaju glazbe, što je povezano s reakcijama određenih dijelova mozga. Svi dolazimo iz svijeta u kojem smo naviknuti da sve mora biti pametno, ozbiljno, strukturirano, i ne pristajemo lako na pokušaje promjene.

Razmišljajući o otvorenju, mislim da su grčki domaćini htjeli pokazati radost igre. Pitanje je, zapravo, što je ozbiljno? Sjećam se jedne izjave Woodyja Alena. Pričao je o tome kako je godinama odlazio na psihoanalizu i potrošio hrpe dolara. Napokon, jednog dana ležeći na kauču svog posljednjeg analitičara i pričajući o sebi, analitičar ga zaustavi i zaključi: Moram vam nešto sasvim ozbiljno reći. Vi imate samo jedan problem: shvaćate život preozbiljno. To su dobre stvari i dobre poruke koje se prenose na ovakvim skupovima i koje svatko od sudionika može ponijeti za sebe, iz kojih je moguće krenuti u neku kreativnost.