Studentske inicijative odlučile su dati zajedničku izjavu povodom ukidanja besplatnog obveznog zdravstvenog osiguranja za starije studente
Stupanjem na snagu izmjena Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (čl. 7. stavka 1., točke 14. i 15.) prema kojemu je redovitim studentima koji imaju 26 ili više godina ukinuto besplatno obvezno zdravstveno osiguranje (i kojim studenti više nisu zdravstveno osigurani preko roditelja, već institucija na kojima studiraju), otvorio se prostor za reakcije na problematičnost novih zakonskih regulativa koje se dotiču osnovnih socijalnih prava građana.
Neposredno nakon donošenja izmjena zakona, prikladno donesenih u ljetnim mjesecima, na njihove se problematične odredbe osvrnuo i ministar nadležan za pitanja visokog školstva, opravdavajući sporni zakon sljedećim riječima: “Zdravlje je studenata na prvom mjestu, ali činjenica je da naši studenti predugo studiraju”. Ključna ideja u pozadini uvođenja ovih izmjena zakona pokušaj je da se studente stimulira da ranije završe svoj studij, što bi se među ostalim pokušalo postići tako da se studentima starijima od 26 godina uskrati ono što je donedavno spadalo u skup osnovnih prava studenata.
Iznimna problematičnost ovakve elaboracije, kojom se dobna diskriminacija studenata opravdava pokušajem skraćivanja prosječnog vremena studiranja, ubrzo je izašla na vidjelo pa se krenulo u razmatranje ‘preradbe’ predložene regulacije. Novi zakonski aranžman donio je i novi problem: studenti pravo na besplatno zdravstveno osiguranje ne gube s obzirom na dobnu granicu, već s obzirom na vrijeme studiranja. Prema novoj regulaciji, studenti tako neće izgubiti besplatno zdravstveno osiguranje zbog toga što imaju 26 ili više godina, već ukoliko studiraju više od osam godina.
Uskraćivanje osnovnih prava Na ovaj se način pravo na osnovno zdravstveno osiguranje izuzima iz skupine studentskih prava koja student uživa za vrijeme trajanja redovnog studija. Proizvoljno ograničenje od osam godina, koliko navodno iznosi prosjek godina studiranja u Hrvatskoj, uvedeno je umjesto jednako tako proizvoljne granice od 26 godina. U praksi ta promjena ne čini nikakav smisleni pomak u odnosu na prvu formulaciju zakona. Činjenica da studenti više ne mogu biti zdravstveno osigurani preko roditelja, već po osnovi studentskog statusa, otvorila je veliki prostor za manipulaciju osnovnim pravima studenata. Studenti, kao osjetljiva društvena skupina koja nije u mogućnosti ostvarivati stalne prihode (zbog studentskog statusa ne mogu se prijaviti na burzu) i većim dijelom egzistencijalno ovisi o svojim obiteljima već pogođenima općim padom socijalnog standarda, ovime se stavljaju u izrazito nepovoljan položaj. Studenti koji nemaju regulirano zdravstveno osiguranje ne mogu raditi ni preko studentskog servisa ne bi li si olakšali plaćanje visokog mjesečnog iznosa kojeg mnogi od njih zbog svoga statusa teško mogu namiriti. Mnogi su od studenata kojima će biti uskraćeno besplatno zdravstveno osiguranje upravo među onima kojima je osiguranje najpotrebnije. Postoje također i studiji, poput Akademije dramskih umjetnosti, koji tradicionalno upisuju mnogo studenata s već završenim diplomskim studijima i kojima je nastavak akademskog obrazovanja nužna nadogradnja za kasniji praktični rad, što premašuje proizvoljna ograničenja vremena studiranja. Upravo su studenti takvih usmjerenja dodatno izloženi mogućnostima ozljede (npr. studenti glume i plesa) zbog čega je zdravstveno osiguranje jedan od prioriteta kvalitete njihovih studija. Raznolikost ovakvih situacija svjedoči o teškoći generaliziranja i besmislenosti nametanja ograničenja na zdravstveno osiguranje.
Podučeni iskustvima dosadašnjih promjena u regulativama koje dolaze iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, očekujemo da je ovo samo početak novog rezanja studentskih prava kao dio općih mjera štednje. U ovome trenutku gornja granica postavljenih kriterija može označavati osam godina studija, a već od iduće akademske godine student može pravo na zdravstveno osiguranje izgubiti zbog, primjerice, činjenice da nije skupio neki broj ECTS bodova. Status redovnog studenta, koji sa sobom donosi i studentska prava poput subvencionirane prehrane (od ove godine i iznos subvencije za prehranu je značajno srezan) i prava na zdravstveno osiguranje, uvelike je ograničen uvođenjem tzv. ‘bolonjskog sustava’ studiranja. Sustav od kojeg odustaju sveučilišta u Europi koja su ga uvela mnogo prije hrvatskih, u nas je poslužio kao sjajan poligon za naplaćivanje tobože ‘besplatnog studija’, s obzirom na arbitrarne uvjete koje student mora zadovoljiti (primjerice, 55 ECTS bodova).
Bolonjske kontradikcije u doba štednje Prema bolonji, u odnosu na ‘stari sustav’, studenti će mnogo lakše izgubiti studentska prava zbog čega je onemogućeno postojanje tzv. ‘vječnih studenata’, učestalog argumenta u prilog uvođenja ovakvih politika onom dijelu javnosti koji je i unaprijed sklon etiketiranju studentske populacije kao neradnika, lijenčina ili društvenih parazita. Iako korištenje ovakvih izraza nije nužno odraz razmišljanja društvene većine, lako je zamisliti ovakvu retoriku upregnutu u opravdavanje uvođenja ‘mjera štednje’ usmjerenih ka studentskoj populaciji čiji životni standard proteklih godina kontinuirano opada. Sudeći po izjavi ministra zdravlja neposredno nakon uvođenja ovog novog zakona, da se “ne radi o uštedama”, nameće se pitanje kome ide u prilog lišavanje dijela studenata osnovnog besplatnog osiguranja?
Naime, čini se kako je ograničavanje prava na zdravstveno osiguranje studenata tek jedan od procesa koji teče paralelno s ograničavanjem socijalnih prava sve većem broju društvenih skupina. U isto vrijeme kada se režu dosadašnja studentska prava, umirovljenicima – još ugroženijoj društvenoj skupini – ukinuto je pravo na besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje. Podsjetimo se da je sama podjela zdravstvenog osiguranja na osnovno i dopunsko označila početak radikalnije “reforme” zdravstvenog sustava u smjeru njegove konačne komercijalizacije. Ovo je otvorilo prostor za sve veći broj privatnih inicijativa koje pokrivaju dopunsko osiguranje (kao i procvat privatnih klinika), kojima uvođenje odredbi poput dobnog ili vremenskog ograničenja na pravo na zdravstveno osiguranje izravno pogoduje. Budući da država studentima više ne plaća zdravstveno osiguranje, primorani su uplaćivati ga bilo HZZO-u, bilo “privatnim” osiguravateljima.
Dio iste “reformske oluje” novi je Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju kojim se uspostavlja okvir budućeg funkcioniranja sveučilišta u vremenu štednje i privatne inicijative. Paralelno s time, Zakonom o radu sve se više srozavaju prava radnika u odnosu na poslodavce i korporativni sektor. Ovakve postupne reforme koje su tek započete donošenjem izmjena postojećih zakona podmuklom će strategijom “reformizma” u potpunosti transformirati sustav dovodeći do dalekosežnih promjena koje prije svega udaraju na socijalni standard najosjetljivijih skupina građana.
Privatizacija zdravstva na obzoru Javni novac prikupljen visokim porezima sve se više ulaže u podupiranje privatnih inicijativa koje ulaze u prostor onoga što je prethodno bilo percipirano kao javno dobro – zdravstvenog sustava i visokog obrazovanja. Jednako kao što je bolonja devastirala kvalitetu studija i otvorila prostor za komercijalizaciju sveučilišta, reforma zdravstvenog sustava omogućila je trošenje javnog novca za podupiranje ulaganja koja pogoduju privatnim interesima, kao što je ulaganje u zdravstveni turizam kao jedan od prioriteta razvoja, a ne zdravlje građana koji ga financiraju. Uvođenje dopunskog osiguranja izravno je motivirano time da se njegovo plaćanje otvori tržištu koje će konkurirati HZZO-u niskim cijenama sve dok se devastirani sustav javnog zdravstva potpuno ne uruši, nakon čega cijene mogu početi kontinuirano rasti. Ove pretpostavke nas navode na zaključak da će se kroz implementaciju nove strategije razvoja zdravstvenog sustava do 2020. sustav zdravstvene skrbi u Hrvatskoj i cijene zdravstvenih usluga povećati, pri čemu će javne zdravstvene skrbi biti lišeno sve više građana.
Trenutno se velik broj studenata starijih od 26 godina nalazi u birokratskom limbu redova pred HZZO-om koji im ne može dati konkretan odgovor na njihove upite o zdravstvenom osiguranju. Uvođenje zakonske izmjene kojom će studenti imati pravo na zdravstveno osiguranje u trajanju od osam godina od početka studija ponajprije će se reflektirati na one studente koji tek upisuju svoje studije i kojima će se, budući da su osigurani preko matičnih institucija, pravo na zdravstveno osiguranje moći i dalje proizvoljno ograničavati.
Dakle, smatramo kako je svaki pokušaj donošenja ograničenja na nešto što bi trebala biti osnovna socijalna prava otvaranje Pandorine kutije pomicanja već proizvoljnih restrikcija u smjeru u kojem će se samo zaoštravati, o čemu svjedoči i kontinuirani pad životnog i studentskog standarda u Hrvatskoj proteklih godina u sprezi s legislativom koja iz sustava distribucije isključuje sve veći dio građana. S obzirom na postepenost uvođenja ovih ograničenja, zaključujemo kako je krajnji čas za reagiranje na sve nepovoljnije životne uvjete u Republici Hrvatskoj.
Inicijativa Zdravstveno svima kao i Inicijativa studenata Filozofskog fakulteta u Osijeku oformila se oko osnovnog zahtjeva da svi redovni studenti, bez iznimke, i dalje imaju pravo na besplatno zdravstveno osiguranje. Inicijative pozivaju na solidarnost i ostale ugrožene građane i društvene skupine jednako tako pogođene ograničavanjem osnovnih socijalnih prava. Smatramo kako je neprihvatljivo područja od javnog interesa, kao što su javno zdravstvo i visoko obrazovanje podložiti interesima komercijalnog sektora. Zahtijevamo od Vlade Republike Hrvatske da zaštiti i očuva javno zdravstvo i visoko školstvo kao javna dobra.