Studio zločina

Solitary

Joe Solitary bio je tip s dječjim licem, krajnje introvertiran, s jednom duboko autodestruktivnom crtom, zahvaljujući kojoj je bio omiljen među stalnim žiteljima Beerlighta. Svoje je ime Solitary dobio zbog ljubavi prema samici, za koju je tvrdio kako ga je potaknula da se doista pozabavi sobom.

Ali to nipošto nije bila njegova glavna i najtvrdokornija opsesija. Dok je još išao u školu, Solitary je bio kažnjen zbog nečega što nije učinio, i – dok bi većina na temelju toga zaključila da ništa ne dobivaš ako igraš prema pravilima – njega je bilo ponešto lakše impresionirati: svidjela mu se mučenička aura lažnog optuživanja, pa je poslije u životu iskorištavao sve moguće trikove kako bi ga uhitili i zatvorili zbog zločina s kojima nije imao ama baš nikakve veze. To što je bio crnac nije bilo nevažno. Sol bi u novinama tražio nedavno počinjene zločine bilo koje vrste, a zatim je svraćao do policije kako bi priznao krivnju.

U početku je s osmijehom na licu lakoumno priznavao krivnju za oružane pljačke, krađe automobila, otmice političara i sve smrtne slučajeve na boks-mečevima, za koje je tisuće gledatelja bilo spremno potvrditi da je nedužan. Brojnost tih optužbi i naprosto poražavajući izostanak bilo kakve motivacije učinili su murjake sumnjičavima – sumnjao je čak i njihov načelnik Henry Blince, tip pajkana kakvog bi moglo nacrtati dijete.

Sol je ubrzo shvatio da je raskrinkan. Svi su znali da je lud i da želi da ga zatvore bez ikakva razloga. Zadnja je kap bio slučaj u kojem je tvrdio kako je vođa bande koja je izvela spektakularnu pljačku zlatnih poluga, nakon čega se policiji prijavio pravi vođa bande i ogorčeno izjavio da je on kriv, pri čemu je priložio slike koje su sve dokazivale.

Svi su ismijavali Sola. Nije čak znao ni prave činjenice o zločinima za koje se prijavljivao policiji. Kao krivo optuženi, bio je promašen čovjek.

Solitary je odlučio oprobati drugi pristup. Znao je da mora izložiti policajcima plan zločina prije nego što on dospije u novine – možda čak i prije nego što se zločin prijavi. Zato se pokušao ubaciti u podzemlje kako bi čuo glasine o planovima koji su se ondje kovali. Pokušao se skompati s pravim zlikovcima, ali kad bi ga ovi vidjeli s tim njegovim tužnim pogledom, okupili bi se oko njega i ispsovali ga, govoreći mu da si uzme svoju nedužnost i zabije si je... Svi su znali da Sol postaje očajan.

Nužno, pojavio se i antifrajer s dovoljno mozga da shvati kako Solitary može biti odličan alibi. Ta je osoba bio Billy Panacea, provalnik de luxe, stanovnicima Beerlighta poznat kao čovjek koji može razmišljati a da se ne pokrene s mjesta. Billyjeva zločinačka karijera počela je u kasnom pubertetu, kad je tipu razbio glavu bocom i bio uhićen jer se predstavljao kao policajac. Od tog dana uvijek je vrebao priliku da namagarči policiju jer je znao jednu stvar koju mnogi kriminalci nisu shvaćali – najvažniji dio bilo kojeg zločina jest da te ne uhvate.

Billy Panacea prišao je Solu s jednim prijedlogom. Sol će se i njemu i njegovoj bandi pridružiti jednog poslijepodneva u kratkotrajnom posjetu jednom posjedu – Billy i društvo će očistiti sef, a Sol će sjediti i razmišljati o Svetome Trojstvu. Neće čak morati ništa nositi. Njegova će dužnost biti ostaviti svoje otiske na sefu, prozoru i poluzi koju će namjerno ostaviti na poprištu. Zatim će sljedećeg jutra otići na policiju, sve priznati i optužiti Billyja i bandu. Pajkani će to zanemariti kao još jedan Solov sofisticirani pokušaj da dospije u državni zatvor, a zajedno s njim od krivnje će biti oslobođeni i Billy i društvo jer – ako Sol kaže da su oni bili ondje – nitko neće povjerovati da su bili ni u krugu od tisuću kilometara. Sol neće ništa odrobijati, a kao naknadu Billy će mu dati postotak. Bio je to hrabar plan, ali kao što je Billy znao (i kao što je njegov odvjetnik više puta izjavio): “Zakon vlada ondje gdje je stvarnost mrtva.”

Pljačka je krenula kao u snu. U Billyjevoj su bandi u to doba bili i blizanci s Juga, Brailleface i Hangerhead. Brojčanik sefa obradili su tako lako da su prvi dio posla proveli divlje se cerekajući Solu, kojemu to nimalo nije smetalo. On ih je promatrao iz fotelja, a blaženi je smiješak presjekao njegovo lice kad su se vrata odškrinula. Billy je stajao na straži, uz prozor, te bi se povremeno okrenuo prema blizancima i odsječno im zapovijedao, poput napetog snajpera. Sol je dodirivao predmete, ostavljajući otiske po svemu što je bilo dovoljno čvrsto da ih zadrži. Na kraju se činio umornijim od Al Pacina i ponovo se stropoštao u fotelju.

“Ako se grdno ne varam, sad baš i nije vrijeme za odmor”, povikao je Billy Panacea.

“Ne brini se zbog mene”, rekao je Sol. “Bit će mi dobro za minutu.” Ali, bilo je jasno da ga hvata san.

Takav silan umor kod tako krupnog tipa zabrinuo je Billyja i bandu jer su strahovali da će ih opaziti prijateljski nastrojen susjed ili pajkan u ophodnji. “Hajdemo odavde, Joe, ili ćemo se naći u takvoj kaši da se iz nje nećemo izmigoljiti sve dok ne začujemo svoj samrtni hropac.”

Ali Sol je zaspao. Sol je hrkao. Billy i banda čvrsto su ga zgrabili i pokušali podignuti iz fotelja, ali bio je težak i glasan poput kita koji je progutao sirenu za maglu; Billy je bio sve nervozniji. Sol je hrkao toliko glasno da bi mogao probuditi Billyjevu mrtvu baku, a ona je trenutačno bila zadnja osoba kojoj bi Billy želio objašnjavati svoje postupke. Svaki pokušaj da ga probude Sol bi dočekao tupom nepokretnošću krave.

“Ma to nema smisla”, jadikovao je Billy, “morat ćemo ga ostaviti ovdje i nadati se da neće progovoriti.” Billy Panacea i banda zbrisaše, ostavivši Sola da spava u kutu sobe.

Pajkanima je to bio praznik. Našli su više dokaza nego što su ikad očekivali, a sam Bog zna da je Sol imao i dovoljno dobar motiv. “Dakle, napokon si to i učinio, ha, Joe?”, rekao je načelnik policije Henry Blince.

“Upravo tako, šefe”, rekao je Solitary sa širokim osmjehom na licu. “Kriv sam, tako je. Moji otisci su posvuda.”

Sol je bio osuđen na dvadeset godina. Sjedio je u samici smijuljeći se na pomisao što se sve može postići dobro odmjerenom dozom tableta za spavanje.

Dva tjedna poslije Billy Panacea i njegova banda priveli su kraju Solove zatvoreničke dane kad su, zbog kajanja i solidarnosti među kriminalcima, raznijeli zatvor nitroglicerinom i oslobodili ga.

Kompleks krivnje

Brute Parker vodio je prodavaonicu oružjem otvorenu 24 sata na dan koja je bila na uglu ulica Dive i Ride, a pružala je doista valjanu uslugu. Svi kojima je pištolj bio potreban na brzinu, u tri sata ujutro, odjurili bi do Parkerove prodavaonice da promotre pozamašan izbor. Nitko se nikad nije cjenkao s Brutom Parkerom čija je životna filozofija glasila: “Pa, štogod da je to bilo, sad je mrtvo”. U džepu je imao polaroidnu snimku koja ga je prikazivala u trenutku mirnoće.

U Beerlightu je bio samo jedan tip opakiji od Bruta Parkera – frajer koji se zvao Auto-Rhino – a bio je u strogo čuvanom zatvoru jer je pojeo svoje suputnike u dizalu kada se zaglavilo između katova na pet minuta. Budući da Auto-Rhino nije bio tu, Parker je bio najveća profesionalna kretenčina u gradu.

Dakle, žiteljima Beerlighta bilo je nevjerojatno da Aggie Swan želi imati ikakva posla s Brutom Parkerom. Aggie Swan je bila zamamna ljepotica koja je izgled “palog anđela” dovela do takva savršenstva da bi ljudi pokrivali oči u iščekivanju atomske eksplozije izazvane njezinim padom. U kemijskom je smislu bila više od obična čovjeka. Oči su joj imale sve boje američke zastave. Kosa joj nije bila jednostavno plava, bila je prozračna. Bio je to neodoljiv mamac za osjetljivije tipove u podzemlju, pa su Parker i ona počeli izlaziti. Ljepotica i zvijer – kad bi se vam se približili, niste znali hoćete li se nasmijati ili zaplakati. Netko bi se možda i ohrabrio upitati Aggie što ju je privuklo Parkeru, ali zbog njezinih zaljubljenih očiju svi bi se oni koji su imali nešto na savjesti posramili, pa joj se gotovo nitko u Beerlightu nije niti obraćao. U međuvremenu, prkoseći svim načelima veze u kojoj dvoje ljudi utječu jedno na drugo, Aggie i Brute samo su zastrašujuće zaokruživali svoja obilježja – Aggie je postajala sve više anđeoskom, a Brute se više nije niti trudio gledati koga probada nožem.

Dogodilo se jednom da je Brute imao gadnih problema s gradskim vijećem, pa je, navlačeći odijelo, rekao Aggie: “Moja je najamnina pod intenzivnom revizijom, pa moram izići pred vijeće ovoga dobrog grada i obraniti se od optužbi za remećenje mira oko mojeg butika prema kojima klijenti isprobavaju robu u sitne sate. Zavezao sam čvor oko prsta da me podsjeti kako ne smijem spomenuti deset ljudi koje sam jednog za drugim upucao prošle godine u baru Delayed Reaction. Ti se pobrini za moj butik dok me nema budući da je mojega stalnog poslovođu Loua jedan prijatelj, na žalost, privezao za prednji dio lokomotive baš kad se tome najmanje nadao”.

I tako, dok se Aggie brinula za prodavaonicu, a dan zamijenila noć, pojavila se prva mušterija – Billy Panacea, provalnik de luxe, koji je odjeven sav u crno dojurio nakon što je upravo pao kroz krovni prozor jedne kuće u Ulici Chain i prizemljio se posred srebrnog pribora za jelo na jednoj elegantnoj večeri na kojoj su bili načelnik svih pajkana i gradonačelnikova žena. Sad su ga pajkani slijedili i trebao mu je barem jedan nož. Ali, kad je ispred sebe ugledao nasmiješeno lice Aggie Swan, ispunjeno nedužnim očekivanjem, postao je mekan poput janješca: nije bio u stanju kriknuti o svojem neugodnom položaju, pa je uz blagi naklon glave zatražio novo punjenje za upaljač. Kad su ga pajkani uhitili zbog odijevanja u crno i plašenja načelnika policije, Billy je u pokrajnjoj uličici stezao svoj upaljač i jecao. Kupac broj jedan.

Drugi je kupac bio Sammy Vale, koji je istrčao u noć u strahu da će ga ubiti Kicker Charlie, kojemu je dugovao tisuću zelembaća izgubljenih na kocki. Ali, kad je vidio Aggienu smirenu glavicu spremnu da sasluša njegovu želju, Vale je problijedio. Ignorirajući pištolje, uzeo je, poput kakve ovčice, šaku bombona s okusom limuna iz staklenke uz ormarić sa streljivom, iscijedio pet zelembaća koje si je teško mogao priuštiti i povukao se van. Sljedećeg je dana bio u invalidskim kolicima. Kupac broj dva.

Bilo je tri sata noću kad je ušao tip čije je lice podsjećalo na nešto što bi moglo proviriti kroz prozorčić podmornice za istraživanje morskih dubina. Taj gospodin nije bio nitko drugi do Auto-Rhino, koji je baš u tom trenutku slučajno pobjegao iz strogog zatvora, te je sada morao upucati svakoga tko bi mu se približio. Bio je raspaljen i spreman otkinuti Brutovu glavu, pa onda bez žurbe izabrati oružje, ali ga je sasvim porazilo kad je ugledao Aggie Swan, koja ga je pogledala iznad primjerka Monda i netremice ga promatrala. Bilo je nešto u njoj što ga je nagonilo da iznese sve što mu leži na srcu – ili barem nešto što leži na tuđemu. Ali Auto-Rhino se mogao služiti isključivo riječima kraćima od jednog sloga. Kako bi joj mogao objasniti da je pojeo onih osmero ljudi u dizalu zato što ga je zanemarivala majka? Bio je skamenjen od pomisli da ga žena poput nje može vidjeti kako nosi tu neukusnu prugastu pidžamu.

U gluho doba, u četiri sata i dvadesetpet minuta Brute Parker se vratio u svoju prodavaonicu oružja, krepak i čio. Sjetio se da ne smije spomenuti svoje sudjelovanje u pokolju u baru Delayed Reaction uz blagost za koju nije ni znao da je posjeduje i, spreman da odsad živi poštenim životom, pijančevao je sve dosad. O kutiju s vojnim viškom bio je pričvršćen papirić na kojem je pisalo: “Dragi Parkeru, otišla sam s Auto-Rhinom ondje gdje nas nitko neće ni pokušati tražiti. Nemoj misliti loše o meni. Nema dobra bez lošega, a ja sam oduvijek trebala gada kako bi energiju u takvoj vezi dovela u ravnotežu. Zbog toga sam i došla u Beerlight. Svakako je to bolje nego otići na Tibet. Kad sam vidjela da je Auto još gori od tebe, jer je pojeo sve te jadne ljude, pomislila sam da ću ovaj put možda postići potpuno prosvjetljenje. Budi mi dobro. Aggie”.

Parker je danima bio prilično zlovoljan, pa je jednom propustio upucati nekoga tko je to zaslužio. Jednom mi se učinilo da sam ga vidio kako promatra uzorke na opalome listu, iako se ne bih zakleo u to. Žitelji su Beerlighta bili zabrinuti za njega, ali za kakva dva tjedna Parker je ponovno bio u formi; čak je pozorno pazio na to koga trenutačno sređuje nožem. Mislio sam da je to zahvaljujući prolasku vremena, ali ispostavilo se da je Parker dobio zadovoljštinu – Auto se sam samcat vratio u zatvor i ostavio Aggie na cjedilu. “Kad god sam htio srediti nekog tipa”, šaptao je Auto upravitelju zatvora, “ona bi me pogledala, i ja jednostavno nisam imao srca. A onda bi se durila na mene jer sam premekan. Bio je to opaki krug, upravitelju, i reći ću Vam nešto – što me prije zatvorite, osjećat ću se slobodnijim da nanosim zlo.”

Istrebljivač

Nabasao sam na Tonyja Endlessa u baru Delayed Reaction, u Ulici Valentine – sjedio je u separeu i pio koktel koji je bio tako loše izmućkan da su se sve droge digle na površinu. Tony je djelovao depresivnije od nekoga tko je prisiljen slušati operu - što me nemilo iznenadilo jer je svih ovih godina što ga poznajem Tony Endless bio najsretniji čovjek u zemlji. Jednom je prilikom pokušao s terapijom vrištanjem, ali se ispostavilo da je u stanju samo zviždukati. Kad sam ga u Reactionu ugledao tako potištena, uplašio sam se najgoreg.

“Tony Endless, gade nad gadovima”, pitao sam ga blago, “koji je razlog tvojoj sumornoj vanjštini?”

“Moja je vanjština upravo onakva kakva treba biti”, odgovorio je Tony Endless, “s obzirom na ono što sam upravo doživio.”

“Naručit ću još tri koktela”, rekao sam mu. “Ispričaj mi do u najsitnijih pojedinosti što te muči.”

“Pa”, rekao je Tony Endless i opisao sljedeće događaje. “Pao mi je u krilo pošten posao, da radim kao regulator širenja gamadi, to jest tip koji istrebljuje neželjena stvorenja po kućama žitelja Beerlighta. Dakle, pretpostavljam da znaš isto tako dobro kao i ja da mi nije lako zadržati posao jer ne mogu izgledati zastrašeno i deprimirano. Čvrsto sam odlučio zadržati to mjesto. Baš sam jutros posjetio svoje prve klijente, jedan očito sretan par u velikoj kući u Ulici Chain. Dakle, čim sam kročio u kuću, otkrio sam kako usred dnevne sobe stoji pas i – naravno – odmah sam ga sredio. Stanari su zavikali, a ja sam im objasnio da je zvuk što su ga upravo čuli samo kašljucanje mojega pištolja. Odmah sam produžio do kuhinje, gdje sam nakon pomnog pregleda ugledao mačku kako tiho sjedi na prozoru, pa sam brže-bolje opalio iz starog Thompsona koji mi je dao otac – sjećaš se, onog koji je htio otkupiti Brute Parker? – ubio sam je prvim hicem. U spavaćoj je sobi bila staklena posuda s vodom i, kunem ti se, bila je napučena svakakvim tipovima riba. To mi je otvorilo oči – pa ta je kuća jednostavno preplavljena svime i svačime. Izvadio sam malj – znaš, onaj veliki – i zviznuo po prednjem dijelu posude. Stanari su ušli u sobu i zavrištali kad su vidjeli svu tu vodu na podu, ali to je cijena koju moraš platiti za malo higijene, zar ne?

“Zatim sam se popeo na terasu – stvarno krasnu terasu – i gotovo odmah opazio jednu veliku, gadnu, vražju kornjaču kako puže unaokolo, vukući za sobom list salate. Budući da sada znam da pištolj uznemirava ljude, a ja ne želim preplašiti cijelo susjedstvo, navukao sam kuhinjsku rukavicu, pokupio kornjaču i bacio je s terase. Baš su tada nekako stanari došli na terasu, vidim – žena plače, zbog zahvalnosti, mislim si ja, i nosi u rukama tog vražjeg psa kao hrpu mokrog veša. ‘Nije to ništa posebno, gospođo’, kažem, ‘ja to radim za novac’”.

“Zatim kućevlasnik zasuka svoje rukave i krene prema meni, neobjašnjivo spreman da pribjegne nasilju. A budući da sam ja ležao na vrtnom stolcu, svjestan da sam dobro obavio posao, nisam imao pri ruci svoju opremu i uhvaćen sam nespreman. Dakle, imam običaj da nikad ne udaram čovjeka čije je lice crvenije izvana od mojega iznutra, pa sam skočio i izjurio koliko su me brzo ruke i noge mogle nositi. Kad sam se vratio u ured i ispričao poslodavcu o tom izgredu, on me gotovo dohvatio nožem i rekao mi da mu se više nikad ne pojavljujem pred očima. Čini se da će se zla kob zakvačiti o mene poput suhe paprati tijekom cijele moje jadne karijere.”

I tako, nakon što je Tony Endless završio svoju ispovijed, posavjetovao sam mu da ode kući i potpuno zaboravi te nedavne događaje. Na kraju krajeva, nije bio prvi tip koji je upucao psa, osobito u Beerlightu. Tony se pun entuzijazma složio sa mnom i napustio bar obavijen jadom. U trenutku kad je stajao kod vratnica sličio je saksofonistu na pozornici koji je zaboravio svirati.

Sljedećeg poslijepodneva, u 13 sati i četiri minute, Tony Endless se vratio u Delayed Reaction, ponovno u živahnom raspoloženju.

“Sjećaš se mojega nesretnog društvenog gafa od jučer ujutro?”, pitao me sjedajući. “Vijest o tome prohujala je gradom poput pošasti i donijela mi najneočekivanije poslovne ponude. Kad sam jučer nakon razgovora s tobom stigao kući, telefon nije prestajao zvoniti. Čini se da je velika potražnja za uklanjanjem pasa i ostalih životinja u određenim kućama, a pred tobom je čovjek koji se može pobrinuti za to.”

Nisam mogao biti više šokiran nego što sam bio u tom trenutku.

“Hoćeš reći da stvarno namjeravaš opsjedati zajednicu u Beerlightu i pucati po svim psima kao kakav nedorasli Travis Bickle?”

“Ne, nipošto”, nasmijao se. “Jer – otkrio sam da i u drugim kućama imaju potrebu za takvim toplim stvorenjima. Mogu pružati obje usluge i biti dvostruko plaćen. Sve što trebam jest telefonska sekretarica, mreža za hvatanje, košarica za pse, baterija i lekcija iz provaljivanja u kuće od nekog kao što je Billy Panacea, provalnik de luxe, i smijat ću se do suza.”

A tako je i bilo. Ako se netko želio riješiti svojeg sisavca ili gmaza a da vlasti ili ukućani ništa ne znaju, nazvao bi Servis za relokaciju životinja Tonyja Endlessa. Pod okriljem noći Tony bi uručio ta stvorenja onima koji su ga unajmili, a upravo su se željeli o njima brinuti. Tony je bio sam svoj gazda. Za godinu dana zaradio je pravo bogatstvo. Noću je nadomještao ljubimce paru iz Ulice Chain – zapravo, u njihovoj se kući našla takva suluda menažerija životinja što hodaju i lete da su, kladim se, bili prezauzeti da bi se uopće sjećali Tonyja Endlessa, toliko zauzeti da čak nisu mogli izlaziti van niti voditi pristojan život.

S engleskoga prevela Sonja Ludvig