Biserka Cvjetičanin  

Stvaralačke industrije

kolumna

Nedavno je na konferenciji posvećenoj regionalnoj suradnji neki sudionik “zavapio”: “Molim, samo nemojmo o arts management, training, capacity building, implementation, cultural policy-making, ...danas više nema skupa na kojem se o tome ne govori!”. Doista su to top teme mnogih međunarodnih rasprava na kojima se dobar, stari pojam kulturnog razvoja negdje usput zagubio, osobito pod naletom niza novijih pojmova i izraza u kulturi. Vizualna antropologija, eko-sustav kulturnih industrija, stvaralački modernitet, tek su neki koji, na različitim razinama, upozoravaju na brze kulturne i ekonomske preobrazbe u svijetu.

Stvaralaštvo – ključna tržišna prednost

Zajedničke su svim tim pojmovima kulturne/stvaralačke industrije koje su, prema mišljenju australijskog znanstvenika Toma O’Regana postale “dominantna konfiguracija ekonomskog razvoja na regionalnoj i nacionalnoj razini”. U nekim analizama, na primjer britanske vlade (Creative Industries Mapping Document, 2001.), predviđa se “da će najuspješnija privredna grana u 21. stoljeću biti stvaralačke industrije”. Postoje brojne definicije kulturnih/stvaralačkih industrija (štoviše, prema nekim stručnjacima, na primjer Steveu Redheadu, to su dva odvojena pojma), od užih koje obuhvaćaju dizajn, arhitekturu, multimedijske djelatnosti, film, radio i televiziju, izdavačku djelatnost, modu, do onih koje, uz navedeno, uključuju i reklame, tržište umjetnina i antikviteta, video, muziku, izvedbene umjetnosti, softvere. Najčešće ih se definira kao aktivnosti koje imaju porijeklo u individualnom stvaralaštvu, umijeću i talentu, i koje omogućuju stvaranje posla i dobiti.

Parafrazirajući naslov poznate knjige Vijeća Europe o kulturi i razvoju S rubova u središte, možemo reći da se posljednjih godina, osobito nakon 1995., u svjetskim razmjerima takvo kretanje odnosi prvenstveno na kulturne/stvaralačke industrije. “Stvaralaštvo će donijeti ključnu tržišnu prednost, te stoga treba odgovoriti na taj izazov u svim elementima društva”, navodi se u britanskom dokumentu. Stvaralačke industrije zauzet će središnje mjesto u “novoj ekonomiji” koja sve više postaje informacijska, globalna i umrežena. Poruku su shvatile mnoge zemlje, pa nije čudno da je brazilski ministar kulture Gilberto Gil, i sam umjetnik, predložio, u suradnji s UNCTAD-om, osnivanje mreže, odnosno međunarodnog foruma o stvaralačkim industrijama koji bi kao partnere uključio vlade, civilno društvo i umjetnike. Hrvatska (vlada) bi trebala poduprijeti ovu inicijativu.

Tri aspekta stvaralačkih industrija

O’Regan istražuje kulturne industrije prije svega u odnosu na informacijske i komunikacijske tehnologije (ICT) i širu informacijsku ekonomiju/ekonomiju znanja. Proučavanje proizvodnje digitalnog sadržaja u posljednje dvije godine u Australiji (2002.-2003.) upozorilo je na potrebu izrade takvih strategija digitalnog sadržaja u kojima će knjižnice, muzeji i druge kulturne institucije imati važnu ulogu, odnosno biti partneri. Međutim, još je otvoreno pitanje kakvu politiku primijeniti na kulturne/stvaralačke industrije. Hoće li u središtu te politike biti stvaralački clusteri, pita se Andy C. Pratt, predavač na London School of Economics i autor u specijalnom broju časopisa Culturelink o razumijevanju kulturnih industrija, u kojem također postavlja indikativno pitanje: “Je li više manje?”. On s pravom upozorava da nisu sve stvaralačke industrije tržišno orijentirane, pa čak i one koje jesu, nisu to uvijek i kontinuirano. Istodobno, teško je empirijski definirati neki cluster, jer se razlikuju po opsegu, broju, međuaktivnostima i međuovisnostima. Ono što jedino znamo, naglašava Pratt, jest da se njihovi sadržaji brzo mijenjaju. Paul Jeffcutt, profesor na Queen’s University, Belfast, ističe tri procesa koja obilježavaju stvaralačke industrije: one su transsektorske, transstrukovne i transresorske, što znači da je riječ o dinamičnom i interaktivnom procesu, o njihovoj visokoj umreženosti. Transsektorske su na razini međupovezanosti medija, informacijske industrije i kulture/umjetnosti, transstrukovne jer ih oblikuje međupovezanost različitih domena (na primjer, vizualna umjetnost, video, glazba itd.), a transresorske na razini povezanosti između pojedinih ministarstava, odjela, trgovačkih i obrazovnih tijela itd. Ova međupovezanost postavlja probleme pred kulturne politike koje moraju širiti područje svojih istraživanja i analiza do skoro, usudila bih se reći, holističkog pristupa kulturnim/stvaralačkim industrijama.

Znanje, stvaralaštvo, inovacija

Znanje, stvaralaštvo i inovacija su u središtu istraživanja ovih znanstvenika, okupljenih oko časopisa Media International Australia incorporating Culture and Policy (MIA) Sveučilišta u Queenslandu, Australija. Nije li vrijeme da se u Hrvatskoj osnuje, samostalno ili u okviru jednog od sveučilišta, centar ili institut za istraživanje (i primjenu) kulturnih/stvaralačkih industrija? Možda bi Sveučilište u Rijeci, svojim otvorenim i dinamičkim pristupom novim izazovima, moglo odgovoriti i ovom izazovu.