S pokretačem natječaja, selektorom Prozaka te predsjednikom žirija, urednikom i publicistom razgovarali smo o nagradno-festivalskim aktualijama
Zarezovi i Algoritmovi natječaji Prozak i Navrh jezika ove godine ulaze u svoju desetu godinu. Kako si ih, kao njihov pokretač, još u okviru Vijenca zamislio, i što se u međuvremenu promijenilo?
Natječaji su nastali iz mutnog dojma da postoje rukopisi vrijedni objavljivanja i autori koje treba potaknuti da zgotove rukopise. Sklopio sam shemu, dvotjedne objave za širi izbor, nekada davno i honorari autorima za objavu u novini, uži izbor, nagrada, knjiga i standardni ugovor… Vjerovao sam da u nekim kompjutorima čuči dosta dobre poezije, možda i proze. Pokazalo se da su, sve skupa, pobjednički prozni rukopisi ipak u prosjeku bili bolji, dakle da sam dijelom bio u krivu.
Sretna okolnost je bila ta što je natječaj sretno zamišljen: za razliku od drugih natječaja koji objavljuju knjigu ad hoc po proglašenju dobitnika, mi smo u prilici raditi s autorom oko sređivanja rukopisa barem pola godine. To je možda najveća nagrada rukopisa, ona nenavedena. Naravno, ako rukopis ne zahtijeva uredničke sugestije i intervencije, nitko nije sretniji od urednika.
U međuvremenu se sve promijenilo, čini mi se da je svijet ostario, pohabao se tjelesno i mentalno podjetinjio za 30 godina. No, ostanimo samo na problematici vezanoj za mlade autore. Danas je još teže objaviti knjigu kod relevantnog izdavača, nazovimo tako one koji mogu jamčiti nekakvu dostupnost knjige i medijsku uočljivost – jer je tih izdavača manje, jer su im programi pretrpani, jer nema medija, lipsa knjižarska mreža... Medijska mreža se kontinuirano atomizira, a one veće medijske jezgre, to su još uvijek državna TV i dvoje najčitanijih novina, ne mare za one koji dolaze, nego samo prepariraju postojeće stanje. To je samo djelić njihove kvazikulturne i društveno odgovorne uredničke politike.
Ono što se samo malo promijenilo na gore jest situacija autora, posebno mlađeg. Tu nema love, ni bitnijih medija, nema ugleda, stanova, automobila ni ljubavnica, dakle oni koji pišu, pišu iz onostranog internog razloga: tjerani unutrašnjim diktatorom.
Može li se prva desetljetka, što, s obzirom na domaće prilike, i nije malo, ocijeniti uspješnom? Kakav je odaziv mladih autora? Kakva medijska vidljivost nagrada koje se u sklopu natječaja dodjeljuju? Kako su "prošli" dosadašnji laureati?
Meni je uspjeh već to što je nagrada opstala tijekom deset godina, i to isključivo na volonterskoj bazi, što opet treba pripisati mojem, tvojem i Oljinom idiotizmu. I što smo objavili 18 knjiga, do sada, kao izravnu posljedicu natječaja. To je respektabilna brojka, cijela biblioteka.
Poticaj da Natječaj profesionaliziramo i festivaliziramo došao je od toga što je DHK svojedobno odlučio ne dodijeliti svoje nagrade dok za njih ne dobije novac od Ministarstva. A onda sam još čuo na jednoj tribini kolegicu Maju Hrgović kako nariče da je umorna od Arteistovog natječaja koji su organizirali, mislim, pune dvije godine. Pogledao sam idiota u ogledalo i složio koncept, to mi barem lako ide.
Odaziv je još uvijek vrlo solidan, šezdesetak proznih i stotinjak pjesničkih rukopisa zazvecka godišnje u inboxu. Medijska vidljivost je sve veća, ali vezano s time valja spomenuti i incident od prije dvije godine, kad nitko od medija nije došao na dodjelu nagrada i predstavljanje prethodnih dobitnika. Pa sam ponovio poziv s napomenom medijima da su se zadnji put oglušili. Naravno, priznati grešku je kod nas eksces, to se ne priznaje, a kamoli da se djelom popravi, očekivano: opet nitko nije došao. Jedna od najodvratnijih karakteristika hrvatskog nacionalizma, koji je inače beskonačno ekskluzivan – što također smatram budalaštinom jer nacionalisti bi trebali biti inkluzivisti i pripajati i širiti se i svoje, vidi kako to Srbi rade – jest prezir prema svojemu. Ovdje tajkuni ne kupuju slike nacionalnih umjetnika, ne potpomažu umjetnost, čitaju kataloge zapadnih firmi i kupuju taj trend i kič. Ako pak kupe nekoga, to su državni umjetnici, nekakvi restauratori pasatizma. Zaboravlja se da su autori iz lektire odreda bili zločesta djeca, da umjetnost nastaje iz konflikta, ne iz titranja mitovima.
Dosadašnji laureati su različito percipirani, neki nisu na žalost nastavili s pisanjem, ali dobar dio jest i afirmirao se. Tanja Mravak je dobila i Nagradu Jutarnjeg, ti i Olja ste pomalo već klasici s nizom svjetskih objava, Tea Tulić čeka prve prijevode, Kristina Kegljen objavljuje naveliko, Marijo Glavaš je zbilja ove poezije, mnogi su mi – za razliku od mutavih medija i drugih žirija – zadivljeno govorili o odličnoj zbirci priča Envera Krivca, siguran sam da je lijepa budućnost pred još mnogima, Alenom Brlekom, Ivom Tkalec, Ružicom Aščić, Darkom Šeparovićem, a neke sam sigurno ovaj put zaboravio pa ih odmah molim oprost.
Domaće je izdavaštvo već neko vrijeme na respiratoru, a posebni problem postaje objavljivanje knjiga mladih i neafirmiranih autora. Stavlja li kontekst novi naglasak i posebnu težinu na ove i slične natječaje?
Da, i to i jest jedan od motiva da pokrenemo festival, da pomognemo i pomaknemo situaciju, da one autore koji su se već izdvojili poguramo, da stvorimo mreže i svi skupa razmislimo što nam je činiti, hoćemo li putem gerilskim, frontalnim, stvarati svoje mreže i medije ili se oslanjati o postojeće, hoćemo li vršiti pritisak na politiku da nam vrati porez kroz podršku, ima li tu mjesta za euro-dolare itd…
Povodom desetgodišnjice, natječaji će doživjeti i svoje premijerno festivalsko izdanje. Možeš li nam ukratko predstaviti Prvi prozak navrh jezika?
Moje dame i gospodo, u caffe baru U dvorištu, 14. i 15. svibnja dođite i podržite autore koji su već dobili vrijedne nagrade za svoje radove, autore koji će uskoro predstavljati bolji dio naše književnosti, dođite i pogledajte u budućnost, dok je još mlada, dođite i družite se, upoznajte ljude koji su odskočili, i one koji su im to omogućili – jer svakoga autora će predstavljati njegov žirant, afirmirani autor koji ga je dodjelom nagrade podržao, žirant kvalitete – dođite i zajedno ćemo skladati okvir za optimizam, uzeti stvar u svoje ruke, počastiti vas dobrom književnošću, energijom i nadom. Mi stvaramo krugove koji se šire.
Ima li smisla, na jugoslavenskom kulturnom području, posebno kada je riječ o jezicima s kojih nije potreban prijevod, slične natječaje i nagrade ograničavati partikularnim državljanstvima i idiomima? S kakvim se institucionalnim zaprekama i otegotnim okolnostima susrećete po tom pitanju?
Kada je riječ o jeziku koji po rođenju razumijemo, tom famoznom bh/s/h/cg/takonekako, što zvuči kao kemijska formula, iz tisuću bi razloga bilo poželjno da stvari funkcioniraju na cijelom prostoru. No, zbilja se, po običaju opire. Društva su se u proteklih četvrt stoljeća sličnih, a različitih povijesnih razvitaka diferencirala i udaljila. Utoliko bi jača komunikacija i komuni-akcija bila još poželjnija, jer se radi o otvaranju i predstavljanju, o jačoj konkurenciji i podizanju kriterija. Praksa pokazuje da su tržišta za knjigu podijeljena i uzajamno zatvorena, da su različiti stupnjevi siromaštva i cijene knjige ozbiljan problem, da su različite kulturne politike slične po zapuštanju kulture, a u kulturu se ulaganje ne vidi, ali zato gledamo barbarizaciju – posljedicu neulaganja. To će sigurno biti jedna od važnih točaka za razgovor na festivalu. Trenutno sve počiva na entuzijazmu pojedinaca, a napori koji idu za normalizacijom i intenzifikacijom odnosa bi trebali imati i institucionalnu podršku. Oko te orijentacije nema puno razgovora, jer s Mađarima, na žalost, ne možemo razgovarati, jer smo pjevali pjesme Vlade Divljana nekada, a Repetitora ili Dubioze danas.
Ipak, najveća otegotna okolnost svima je status u vlastitoj zemlji, poboljšanjem tog statusa automatski bi proradio i prekogranični prijem.