Stvaranje ili ukidanje standardnog jezika

Što ovo ljeto čitati na plaži? Silićevi su Funkcionalni stilovi vjerojatno nešto sasvim drukčije od onoga što se obično naziva ljetnim štivom, ali mogli bi poslužiti kao knjiga koja vas može uvući u jedan svijet u kojem je sve na svom mjestu, sve strogo posloženo, u kojem caruje sustavnost. Nešto poput strukturalističke bajke. Pisana je radikalno dosljednim znanstvenim stilom, u kojem - naravno - zalihost ne dolazi u obzir, ali to je tako, nezališno, samo na razini pojedinih poglavlja. Autor naime osjeća potrebu gotovo u svakom poglavlju vratiti se temeljima i razjasniti osnovne postavke, što čini namjerno (kaže, iz metodoloških razloga).

Standardni jezik ne postoji u jedinstvenom obliku

Osjeća li takvu potrebu i čitatelj? Bez obzira na to što se Silić na hrvatskoj lingvističkoj pozornici nije pojavio jučer i što to - raščišćavanje osnova - radi u svakom svom nastupu, imam osjećaj kako publici (koju neću pokušati odrediti) ipak nije dokraja jasno o čemu je riječ. To je doista zanimljiva pojava u jezikoslovnoj kroatistici i možda će se netko jednom zabaviti njezinim rasvjetljavanjem. Među razlozima je, vjerojatno, i to što autor nije naročito sklon objavljivanju svojih tekstova u obliku knjige, koji bi tako postali dostupniji i prisutniji. Od prošle se godine stvari ipak miču. Pošto je zajedno s Ivom Pranjkovićem nedavno objavio Gramatiku hrvatskoga jezika, sada je, zahvaljujući Pranjkoviću (“Posebno zahvaljujem Ivi Pranjkoviću na njegovoj ideji da se knjiga tiska” - rečenica koja zaslužuje mjesto u povijesti kroatistike), stavio pred nas i prvu monografiju o funkcionalnim stilovima hrvatskoga standardnog jezika, ali zapravo i djelo u kojem šire izlaže svoj standardološki pristup. Knjiga je odobrena kao sveučilišni udžbenik.

O čemu to zapravo Silić cijelo vrijeme govori? Polazeći od De Saussureove dihotomije jezik - govor, preko Coseriuove trihotomije sustav - norma - govor, dolazi do ovakve koncepcije: sustav - kodificirana norma - norma - uzus - govor. Sustav je ono kako je moguće govoriti (apstraktna razina), a govor ono kako se govori (konkretna razina). Uzus (kako se obično govori), norma (kako se treba govoriti) i kodifikacija (kako se mora govoriti) zajedno čine standard. Jezik je normiran implicitno, svojim mogućnostima (sustav) i eksplicitno (standard), i na toj razlici, između jezika kao sustava (čisto jezične činjenice) i jezika kao standarda (društveno-jezične činjenice), leži cijela Silićeva standardologija. Zato je spomenuta najnovija hrvatska gramatika zamišljena i izvedena kao deskriptivna - kao opis sustava. Zato se u njoj navode i oblici koji se u strogo lektoriranim tekstovima ne mogu pronaći - zato što su u hrvatskom jeziku mogući. Nisu mogući zbog toga što se negdje “nalaze”, nego stoga što su proizvod unutarnjih pravila hrvatskoga jezika (kao sustava). U hrvatskom jeziku kao standardu u igru ulaze i izvanjska pravila (društvene provenijencije), pa u njemu sve iz sustava neće biti “dobrodošlo”, kao što će se u njemu naći i ponešto izvan sustava (a što će onda preko njega u sustav pokušati ući).

U ovoj knjizi Silić pokazuje kako standardni jezik, ono što je najzanimljivije široj javnosti, zapravo ne postoji u jedinstvenu obliku, nego se očituje u svojim funkcionalnim stilovima. Autor se odlučio za ne samo u našoj literaturi priznatih pet: znanstveni, administrativno-poslovni, novinarsko-publicistički, razgovorni i književnoumjetnički stil. Standard je tako razgranat naprosto zato što mora zadovoljiti sve potrebe javne komunikacije (što mu je, uz simboličku, kojom se ovdje ne bavi, bitna svrha), iz čega proizlazi da je razgovor o standardu bez njegovih funkcija gotovo bespredmetan.

Svaki stil ima svoja pravila i - kada npr. kažemo/napišemo njegovog, njegovom - prekršili smo ona znanstvenog stila (njegova, njegovu), ali nismo ona razgovornog. Međutim i ne možemo prekršiti pravila znanstvenog stila ako djelujemo u području razgovornoga, kao što se ne možemo ogriješiti o norme mandarinskoga jezika kad govorimo hrvatski. I to je ono što izaziva nesporazume u hrvatskom normiranju. I lektoriranju. A izaziva ili zato što se to ne razumije ili zato što se to kao koncepcija ne prihvaća. Ako se ne prihvaća, ako se dokidaju funkcionalni stilovi (automatski se dokidaju ako se ne razlikuju), tvrdi Silić, onda se dokida i standardni jezik. Iz toga bi se možda moglo zaključiti kako su oni koji se u javnosti najčešće nazivaju najžešćim braniteljima hrvatskog jezika ili imaju takav gard - zapravo oni koji taj jezik (kao standardni) pokušavaju ukinuti.

Ukidanje književnoumjetničkog stila

Silić pak u ovoj knjizi ukida književnoumjetnički (beletristički) stil da bi ga ustanovio kao izrazito autonomno očitovanje hrvatskog jezika, ravnopravno (a ne podređeno) standardnom jeziku. Književnost se naime ne piše po diktatu standarda, nego sustava. Sa standardom ipak zadržava određenu relaciju, radi svoje komunikativnosti, pa postoji napetost između njih. Ta se napetost u stilističkoj literaturi znala tumačiti kao “odmak od norme”, čemu u ovom pristupu nema mjesta - jer ta norma (standardnog jezika) u ovom slučaju uopće nije nadležna. I s “izborom”, omiljenim u dijelu stilističke literature, Silić polemizira. Pokazuje da pisac ništa ne bira, nego upotrebljava izraz koji govori točno ono što je htio poručiti.

Ova knjiga zahvaća mnogo toga (primjerice, problematiku razgraničavanja štokavskih jezika ili, recimo, tvrdi da su kajkavski i čakavski zapravo drugi jezici...), znatno šire nego što je to naznačeno u njezinu naslovu i želi biti fundamentalna, kao i cijeli autorov znanstveni rad, pa potiče brojna pitanja i otvara široke ceste. E sad, ili se može poći tim cestama pa, pristajući na Silićev pristup, tako polemizirati s njim ili se može pokušati polemizirati s cijelom koncepcijom. Kroatistika se voli iscrpljivati u dnevnopolitičkim i drugim vodama na rubu znanosti i bilo bi naivno reći kako se očekuje ozbiljna rasprava (nije ju još potakla ni najnovija Gramatika), ali nije nemoguće. Barem u sustavu.