Izbornom pobjedom od 25. siječnja, grčka lijeva koalicija Siriza je otvorila novo poglavlje u povijesti europske ljevice
U trenutku dok još nastaje ovaj tekst, pristižu vijesti o sastavu nove grčke Vlade koja je okupljena oko koalicije Siriza (Koalicija radikalne ljevice) i konzervativno-populističke stranke ANEL (Nezavisni Grci). Rezultat od 149 mandata koje je dobila ta široka lijeva fronta nije bio dovoljan za apsolutnu većinu i sastav “čiste” vlade pa se poseglo za partnerom s kojim će ta koalicija, očekivano je, najkomotnije moći provesti svoj ekonomski plan posebice u domeni pregovora s Frankfurtom, odnosno Brusselsom. Očekivano, sastav nove grčke vlade odražava i odnose u takvoj koaliciji koja je izazvala oprečne reakcije, posebice na intelektualnoj ljevici koja je frenetično dočekala pobjedu jedne lijeve političke koalicije čiju okosnicu čine sljednici eurokomunističke linije u razvoju grčke ljevice. Prema zadnjim informacijama u Vladi premijera Aleksisa Ciprasa, desnici pripada, očekivano, Ministarstvo obrane koje će voditi predsjednik ANEL-a Panos Kamenos.
PRAGMATIKA NUŽNOSTI
Koalicijski sporazum s ANEL-om znači svjesno zaobilaženje rizika koji bi uvijek visio nad sudbinom jedne manjinske Vlade koju bi Siriza vodila da je ostala na svoja 149 zastupnika. Ovako, podrškom 13 zastupnika konzervativne antimemorandumske stranke, Siriza si je osigurava kakvu takvu stabilnost u provođenju vlastitog programa i reformi.
Na ideološkom planu – veći kompromis (još) nije napravljen. Naime, u grčkim medijima se pojavila vijest da je javno objavljivanje sastava Vlade kasnilo upravo zbog prvog manjeg sukoba između novih koalicijskih partnera oko imenovanja čelnika Grčke demokršćanske stranke (partner ANEL-a) Nikosa Nikolopulosa na neku od ministarskih pozicija. Prema zadnjem popisu, a onda i nakon javne objave i zakletve nove izvršne vlasti Helenske Republike, postalo je jasno da grčki homofobni političar poznat po svojim javnim istupima nije dobio nijedno ministarsko mjesto. Osim gotovo poslovične desne homofobije, ANEL krasi i ksenofobna antiimigrantska politika i čvrsta interesna veza s oligarhijom, posebice onom brodarskom. Ta je činjenica dovela do toga da se najveća borba u kadroviranju nove Vlade vodila upravo oko Ministarstva brodogradnje koje je na kraju postalo dio “superministarstva” zaduženog za gospodarstvo, graditeljstvo, turizam i brodogradnju završivši u rukama Sirizina Giorgosa Statakisa.
Osim obrambene politike i policije kao stalnih mjesta nadraženja desnog libida, među lijevim komentatorima ostaje strah od značajnijeg utjecaja ANEL-a na vanjsku politiku – pogotovo prema balkanskim susjedima – Makedoniji i Turskoj, ali i od stvaranja vanjskopolitičkih partnerstava po pravoslavnoj liniji čemu smo često svjedočili u devedesetima. Miloš Baković Jadžić, član beogradskog Centra za politike emancipacije i Lijevog samita Srbije, također ne skriva oprez u dijagnozi Sirizne vanjske politike te upozorava da “koliko god imali relativnog razumijevanja za Sirizino fokusiranje na unutarnja grčka pitanja i zanemarivanje regionalnog konteksta, ipak moramo biti oprezni u optimizmu: koalicija s ANEL-om vjerojatno neće u početku relaksirati odnose s Makedonijom, a Ciprasovi kontakti s tzv. Pokretom socijalista, partijom koja neprekidno koketira s nacionalizmom i dio je neoliberalne vlade u Srbiji također ne obećavaju”.
Što se tiče same ekonomske politike na kojoj je bio najveći naglasak i u izbornoj kampanji: trenutno najvažnije ministarstvo, ono financija, vodit će Janis Varufakis uz pomoć Euklida Cakalotosa – obojica ekonomisti s dugogodišnjom predavačkom i znanstvenom karijerom u anglosaksonskoj akademiji. Taj podatak će zasigurno najviše značiti upravo onima koji na osnovu nečijeg obrazovnog ili kulturnog kapitala donose procjene o političkoj ili svakoj drugoj umješnosti pa onda i mogućnostima njihovog dugoročnog političkog “uspjeha”. Međutim, kadrovsko pitanje i pitanje političkog uspjeha ovisi ipak o drugim parametrima i trenutno se čini najvažnijim uslijed završetka izljeva veselja koji je zadesio do nedavno umrtvljenu europsku novu ljevicu koja se s tim svojim gotovo ironijskim atributom novuma teško nosila posljednih tridesetak godina. Nakon probavljanja gorke pilule koalicijskog sporazuma s ANEL-om, pred Sirizom – a onda i cijelom europskom ljevicom nanovo pokrenutom nakon 2008. godine –stoje konkretna pitanja žurnog rješavanja humanitarne krize u zemlji, a onda i stabilizacije političkog aparata s dugoročnim ciljevima održavanja poretka, ali i vlastite baze u zajednici u kojoj je pokret stasao i koja je pokretu omogućila dolazak na vlast.
ORGANIZACIJSKO PITANJE
S pitanjima i nedoumicama oko kadrovskog “punjenja” stranke koja se prvi put našla u situaciji da obnaša vlast, a paralelno održava vlastitu bazu, obratili smo se Marku Kostaniću, članu Centra za radničke studije, koji upravo u tom “organizacijskom i kadrovskom pitanju koja stoje pred Sirizom” vidi “izazov jednak onom ekonomskog upravljanja državom” koje je kroz cijelu tu kampanju bio toliko dominantnog da su se predstavnici mainstream medija u noći izborne pobjede pitali: što čini ostatak Sirizina programa? Kostanić izdvaja tri razine organizacijskog pitanja Koalicije radikalne ljevice: “Na prvoj, radi se o kadrovskoj kapacitiranosti Sirize. Ulazak većine najboljih kadrova u državni aparat, što se čini kao neminovnost s obzirom na kadrovsku strukturu i gotovo poslovičnu neučinkovitost grčkog državnog aparata, ostavlja samu organizaciju lišenu presudnog kadrovskog potencijala. U situaciji u kojoj će vanparlamentarni rad biti jednako važan za provedbu reformi to predstavlja presudan problem. Taj problem se zatim prelama preko dodatne dvije razine: sukob frakcija unutar same Sirize koji će se s obzirom na (ne)provedbu određenih aspekata programa i ponašanje vodstva vrlo vjerojatno intenzivirati te učinci koaliranja s Nezavisnim Grcima, prvenstveno kroz pitanje imigranata i rasizma, što će predstavljati ključni problem pogotovo za aktiviste na terenu, van državnih aparata.”
Kako se sada čini, sastav Vlade potvrđuje Kostanićeve riječi. U nju su ušli predstavnici šarene većine Sirizinih frakcija, uključujući i Panajotisa Lafazanisa – vođe Lijeve platforme - “radikalno-lijeve” frakcije u sklopu Sirize. On je dobio mjesto ministra “superministarstva” proizvodnje, okoliša i energije u kojem mu je zamjenik predsjednik “umjerene” članice Sirize – Stranke zelenih Janis Cironis. Taj potez donekle oslikava način na koji će Aleksis Cipras kadrovski pokušati pomiriti razine koje je i Kostanić istakao u svom komentaru. Pritom je struktura Vlade potpuno promijenjena i usklađena sa socijalnim potrebama stanovništva zemlje koja se nalazi u humanitarnoj krizi već nekoliko godina.
Nije ni čudo stoga da je najveći naglasak stavljen na obnovu infrastrukture javnog sektora, održavanje solidarnosti (oformljena su i “dodatna” ministarstva poput onoga za socijalnu solidarnosti) stvorene kroz samo grassroots organiziranje stranke u vrijeme krize. Nemojmo zaboraviti da govorimo o zemlji u kojoj trećina stanovništva nema pristup zdravstvenom sustavu, trećina je ispod granice siromaštva, a četvrtina je nezaposlena. Siriza je zajedno sa organizacijama civilnog društva i sindikatima, ali i nekim drugim manje formalnim političkim organizacijama stvorila paralelnu samoodrživu socijalnu državu koja sada dobiva posve novi karakter i značaj, ali i ulogu – da provodi reforme koje donosi i propisuje nova administracija. I već spomenuti ministar financija koji će voditi pregovore s Europskom komisijom, Europskom središnjom bankom i Međunarodnim monetarnim fondom, ističe upravo saniranje socijalne katastrofe nastale nakon primjene Memoranduma kao nužni prvi korak rada kabineta Aleksisa Ciprasa.
SVI SMO MI SIRIZA?
Pobjeda Sirize, bez obzira na upregnuća europskog establišmenta da se postavi drugačije, pokazala je svu njegovu krhkost i označila jednu novu etapu u povijesti europske ljevice. Bez obzira na specifičnost grčkog konteksta, više je nego jasno da se u društvima najviše pogođenima ekonomskom krizom događaju drastične promjene u političkom polju. Uz, u našim medijima standardiziran, triptih Sirize, Podemosa u Španjolskoj i Združene levice u Sloveniji, trebalo bi pridružiti i zadnje ankete irskog glasačkog tijela koje pokazuju da se tamošnja lijeva republikanska stranka Sinn Fein nakon gotovo jednog stoljeća ponovno vraća na mjesto najjače političke stranke. S druge strane, stranke socijaldemokratskog profila koje podržavaju mjere štednje drastično gube podršku.
Politički i organizacijski model koji krasi sve te primjere promjena je političkog diskursa koji će iskoristiti intelektualne kapacitete ljevice koja se do danas (možda i najsnažnije) održala upravo u akademiji, ali i prilagoditi taj jezik potrebama i kapacitetima zajednice kojoj se obraća i koju želi politički mobilizirati. Jedini partneri koji u takvom modelu ostaju – nisu političke stranke, nego civilni sektor i sindikati sa svojom bazom i bazičnom infrastrukturom, što je u svom obraćanju na kongresu Sirize istakao i vođa Podemosa Pablo Iglesias. Naravno, u politici transfer modela ne funkcionira, no pobjeda Sirize i njenog političkog modela ipak ima neku simboličku važnost ili kako Baković-Jadćić kaže o toj važnosti u kontekstu šire regije Balkana: “Vrijeme će pokazati svoje, a na nama je da na lokalu organiziramo progresivne socijalne inicijative koje svoju relevantnost moraju jačati na temelju artikulacije protivljenja mjerama štednje i daljim privatizacijama, dakle, slično Sirizinim zalaganjima, a da ne referiraju obavezno isključivo na Sirizin model.”
* Naslov ovog teksta je preuzet status bivše premijerke RH Jadranke Kosor s njenog Twitter profila