Svatko u prijamnom centru za izbjeglice ima dvije priče: stvarnu i službenu. Priče koje predstavljaju službenu verziju događaja pripovijedaju novi izbjeglice kako bi dobili pravo na humanitarni azil, zapisane su u imigracijskom uredu i čuvaju se u njihovim osobnim dosjeima. Stvarne priče ostaju zaključane u srcima izbjeglica kako bi ih preživali u potpunoj tajnosti. To ne znači da je lako razlikovati jednu priču od druge. Spojene su i nemoguće je razaznati koja je koja. Prije dva dana u Malmö u južnoj Švedskoj stigao je nov irački prognanik. Odveli su ga u prijamni centar i obavili neke zdravstvene pretrage. Dali su mu sobu, krevet, ručnik, plahtu, sapun, nož, vilicu, žlicu i posudu za kuhanje. Danas taj čovjek sjedi pred imigracijskim službenikom i prepričava mu svoju priču silovitom brzinom, dok ga imigracijski službenik moli da uspori koliko god može.
Rekli su mi da su me prodali drugoj skupini i bili su jako sretni. Bili su budni cijelu noć, pili viski i smijali se. Čak su me i pozvali da im se pridružim i popijem piće, ali odbio sam rekavši da sam vjernik. Kupili su mi novu odjeću, ispekli mi pile, poslužili voće i slatkiše. Čini se da su me prodali za pristojnu cijenu. Vođa skupine čak je i proplakao dok se opraštao sa mnom. Zagrlio me kao brata.
“Stvarno si dobar čovjek. Želim ti svako dobro i sreću u životu”, rekao je jednooki.
Mislim da sam s prvom grupom ostao samo tri mjeseca. Oteli su me te hladne, proklete večeri, bilo je to u ranu zimu 2006. godine. Dobili smo naredbu da odemo do Tigrisa i bilo je to prvi put da smo upute dobili izravno od šefa hitne pomoći. Na obali rijeke, policajci su stajali kraj šest obezglavljenih tijela. Glave su bile u vreći za brašno ispred tijela. Policija je nagađala da su tijela pripadala nekim svećenicama. Kasnili smo jer je jako kišilo. Policajci su utovarili tijela u kola hitne pomoći koja je vozio moj kolega Abu Salim, a ja sam nosio vreću s glavama. Ulice su bile prazne i jedini zvukovi koji su se probijali kroz čemernu tišinu bagdadske noći bili su udaljena pucnjava i američki helikopter u patroli nad Zelenom zonom. Krenuli smo ulicom Abu Nawas prema ulici Rašid, vozeći umjerenom brzinom zbog kiše. Sjetio sam se nečega što je šef hitne često govorio: “Kad vozite ozlijeđenu osobu ili pacijenta na umoru, brzina kojom vozite pokazuje koliko ste humani i odgovorni.” Ali kad u kolima hitne pomoći prevozite odrubljene glave, nema potrebe iči brže od kočije koju vuku mazge kroz srednjovjekovnu šumu. Šef se smatrao filozofom i umjetnikom, ali “rođenim u pogrešnoj zemlji”, kako je znao reći. Ipak je ozbiljno shvaćao svoj posao i smatrao ga svetom dužnošću, jer je za njega upravljanje kolima hitne pomoći bilo kao da upravlja tankom linijom između života i smrti. Zvali smo ga Profesor, a ostali kolege su ga mrzili i govorili da je lud. Znam zašto su ga mrzili. Izražavao se tajnovito i agresivno i zbog toga djelovao sjebano u očima drugih. Ali još ga poštujem i volim zbog lijepih i čudesnih stvari koje je govorio. Jednom mi je rekao: “Svijet se temelji na prolivenoj krvi i praznovjerju. Čovjek nije jedino biće koje ubija zbog kruha, ljubavi ili moći, životinje u džungli to rade na različite načine, ali čovjek je jedino stvorenje koje ubija zbog vjere.” Obično bi završio govor tako da prstom upre u nebo i teatralno zaključi: “Pitanje ljudske vrste može se riješiti samo stalno prisutnim strahom.” Moj kolega Abu Salim nagađao je da je Profesor povezan s terorističkim skupinama, zbog nasilnog načina izražavanja, ali ja sam ga uvijek odano branio, jer oni nisu shvaćali da je on filozof koji odbija po cijeli dan zbijati glupe šale kao ostali vozači hitne pomoći. Sjećao sam se svake rečenice i riječi koju je izrekao, bio sam posve očaran njime.
Dopustite mi da se vratim da tu nesretnu noć. Kad smo skrenuli prema Mostu mučenika, primijetio sam da su nestala Abu Salimova kola hitne pomoći. Onda sam u bočnom retrovizoru uočio policijski automobil koji nas je brzo sustizao. Zaustavio sam se nasred mosta. Četiri zamaskirana mladića u policijskim uniformama izašla su iz policijskih kola. Vođa skupine uperio mi je pištolj u lice i rekao mi da izađem iz vozila, dok su njegovi kolege istovarivali vreću s glavama iz kola.
“Oteli su me i odrubit će mi glavu.” To je bilo prvo što sam pomislio kad su me svezali i ugurali u prtljažnik policijskog auta. Trebalo mi je samo deset minuta da shvatim što me čeka. Triput sam izrecitirao ajet o Prijestolju u mračnom prtljažniku i osjetio kako mi se koža guli. Iz nekog sam razloga u tim mračnim trenucima razmišljao o svojoj tjelesnoj težini, možda kojih 70 kilograma. Što je auto sporije vozio ili više skretao, to sam se više bojao, a kad je opet ubrzao, obuzela me čudna mješavina spokoja i strepnje. Možda sam u tim trenucima razmišljao o onome što je Profesor rekao o vezi između brzine i neposredne smrti. Nisam shvatio što je htio reći, ali govorio je da se onaj koji umire u šumi boji više od nekoga tko umire u kolima hitne pomoći, zato što u prvom slučaju čovjek ima dojam da ga je snašla zla kob, a potonjem se čini da su drugi i dalje uz njega. Još se sjećam kako je uz smiješak izjavio: “Volio bih umrijeti u svemirskome brodu koji putuje brzinom svjetlosti.”
Umislio sam da su oko mene sva neidentificirana i unakažena tijela koja sam prevozio kolima hitne pomoći još od pada Bagdada i da u mraku vidim Profesora kako uzima moju odrubljenu glavu s hrpe smeća, dok moji kolege zbijaju odvratne šale zato što mi je Profesor drag. Mislim da nas policijski auto nije daleko odvezao. Barem nisu izašli iz grada. Pokušao sam se sjetiti ajeta o Milostivom, ali iznijeli su me iz auta i odveli u kuću kojom se širio miris pržene ribe. Čuo sam dijete kako plače. Skinuli su mi povez s očiju, zatekao sam se u hladnoj sobi bez namještaja. Trojica luđaka navalila su na mene i prebila me na mrtvo ime, a onda se opet spustio mrak.
Činilo mi se sam da čujem kukurikanje. Sklopio sam oči, ali nisam mogao zaspati. Osjetio sam oštru bol u lijevome uhu. Jedva sam se okrenuo na leđa i odgurao do nedavno zazidanog prozora. Bio sam žedan. Nije bilo teško zaključiti da se nalazim u kući u jednoj od starijih bagdadskih četvrti. Zapravo, ne znam koje su vam pojedinosti važne da dobijem azil u vašoj zemlji. Teško mi je opisati te dane užasa, ali želim spomenuti i neke stvari koje su meni važne. Vjerovao sam kako me Bog, a onda i Profesor, ne bi napustili ni u najtežim trenucima moje muke. Snažno sam osjećao Božju prisutnost u svome srcu, kako mi čuva razum i strpljenje. Zaokupio sam mozak mislima na Profesora i tako doskočio samoći u zatočeništvu. Bio mi je pomoć i utjeha. Tijekom svih tih paklenih mjeseci, prisjećao sam se što je Profesor govorio o svome prijatelju, inženjeru Dawoudu. Što je mislio kad je rekao da je cijeli svijet povezan? I kakve veze Božja moć i volja imaju s tim? Pili smo čaj kraj ulaza u bolnicu kad je Profesor rekao: “Dok se moj prijatelj Dawoud vozio automobilom bagdadskim ulicama, u Londonu je irački pjesnik pisao gorljiv članak hvaleći pokret otpora, a na stolu je imao bocu viskija da mu otupi srce. Zato što je cijeli svijet povezan, osjećajima, riječima, noćnim morama i drugim tajnim kanalima, iz pjesnikova članka iskočila su tri maskirana čovjeka, zaustavila auto, ubila Dawouda, njegovu ženu, dijete i oca. Majka ih je čekala kod kuće. Dawoudova majka ne poznaje ni iračkoga pjesnika ni maskirane ljude. Zna ispeći ribu koja ih je čekala. Irački pjesnik zaspao je na kauču u Londonu, otupljen od pića, dok se riba Dawoudove majke hladila i sunce je zalazilo u Bagdadu.”
Otvorila su se drvena vrata i u sobu je ušao visok mladić, blijeda i ispijena lica, noseći doručak. Nasmiješio mi se spustivši hranu pred mene. Isprva nisam bio siguran što mi je reći ili činiti. Ali onda sam mu se bacio pred noge i u suzama sam ga preklinjao: “Otac sam troje djece... vjernik sam i poštujem Boga... nemam veze s politikom ili vjerskim zajednicama... Bog ti pomogao... ja sam samo vozač kola hitne pomoći... još prije invazije i otkako je počela... kunem se Bogom i njegovim Prorokom.” Mladić je stavio prst na usta i izjurio. Mislio sam da je gotovo sa mnom. Popio sam čaj i pomolio se, nadajući se da će mi Bog oprostiti grijehe. Tijekom drugog klanjanja, osjetio sam kako mi tijelo prekriva sloj leda i skoro sam vrisnuo od straha, ali tada je mladić otvorio vrata i u sobu unio malen reflektor pričvršćen na stalak. Kraj njega je stajao dječak s kalašnjikovom u rukama. Dječak mi je prišao, uperio mi pušku u glavu i nakon toga više nije ni mrdnuo. U sobu je ušao debeo čovjek koji se uopće nije obazirao na mene. Na zid je objesio crn plakat sa stihom iz Kurana koji poziva muslimane na džihad. Maskirani je čovjek došao s kamerom i malim računalom. Zatim je dječak donio drven stolić. Maskirani čovjek šalio se s dječakom, štipnuo ga za nos i zahvalio mu, zatim je spustio kompjutor na stol i postavio kameru ispred crnoga plakata. Mršavi mladić triput je isprobao svjetla i otišao.
“Abu Džihad, Abu Džihad”, derao se debeli.
Uto se začuo glas mladića s druge strane vrata: “Samo malo. Tako je, Abu Arkan.”
Ovoga se puta mladić vratio s vrećom odrubljenih glava koju su uzeli iz kola hitne pomoći. Svi su začepili nos zbog smrada iz vreće. Debeli mi je rekao da sjednem ispred crnoga plakata. Noge su mi se odsjekle, ali debeli me grubo povukao za ovratnik. Tada je ušao još jedan čovjek snažne građe, jednook, te naredio debelome da me pusti. Taj je čovjek u ruci držao vojnu uniformu. Jednooki je sjeo pored mene, prijateljski mi prebacio ruku preko ramena i zamolio me da se smirim. Rekao mi je da me neće zaklati ako budem surađivao i ako mi je srce na mjestu. Nije mi bilo posve jasno što misli s tim “srcem na mjestu”. Rekao mi je da će trajati samo par minuta. Jednooki je iz džepa izvadio cedulju i rekao mi da pročitam što piše. Debeli je za to vrijeme iz vreće vadio glave u stanju raspadanja i slagao ih ispred mene. Na cedulji je pisalo da sam časnik iračke vojske, da su to glave drugih časnika i da sam sa svojim kolegama provaljivao u kuće, silovao žene i mučio nevine civile, da smo primili zapovijedi od višeg časnika američke vojske, u zamjenu za veliku novčanu nagradu. Jednooki mi je rekao da obučem vojnu uniformu, a snimatelj je svima rekao da se povuku iza kamere. Onda mi je prišao i namjestio mi glavu, kao kod frizera. Zatim je poravnao glave, vratio se iza kamere i rekao: “Idemo.”
Snimateljev mi je glas bio jako poznat, kao glas slavnoga glumca ili Profesorov glas kad se silno trudio govoriti tiho. Nakon što su me snimili, više ih nisam vidio, osim mladića koji mi je donosio hranu i odvratio me od postavljanja bilo kakvih pitanja. Svaki put kad bi donio hranu, ispričao bi mi novu šalu o političarima i vjernicima. Jedina mi je želja bila javiti se ženi, zato što sam sakrio nešto novca za slučaj nužde na mjestu gdje ni džinima ne bi palo na pamet tražiti, ali strogo su se usprotivili mome zahtjevu. Jednooki vođa skupine rekao mi je da sve ovisi o tome koliko će snimka biti uspješna, a snimka je ubrzo postala toliko uspješna da su svi ostali iznenađeni. Al Jazeera je pustila snimku. Dali su mi da gledam televiziju i skakali su od sreće toga dana, toliko da me debeli poljubio u čelo i rekao da sam odličan glumac. Razljutilo me što je Al Jazeerin voditelj uvjeravao gledatelje kako je provjeren izvor potvrdio autentičnost snimke, a Ministarstvo obrane priznalo da su časnici nestali. Potrudili su se oko moje hrane, spavanja i dopustili mi da se okupam. Njihova je ljubaznost dosegnula vrhunac jedne večeri, kad su me prodali drugoj skupini. Maskirana trojka iz te skupine ušla je u sobu i, nakon što se jednooki srdačno oprostio od mene, ti novi su me istukli, svezali i nagurali mi krpu u usta, onda su me strpali u prtljažnik i odvezli se strašnom brzinom.
Taj put otišli su daleko. Možda smo stigli i do ruba Bagdada. Pustili su me van u napuštenom selu kojim je odjekivao samo lavež gomile pasa lutalica. Smjestili su me u štalu pred kojom su se danonoćno smjenjivala dva stražara. Ne znam zašto, ali izgladnjivali su me i ponižavali. Bili su sasvim drukčiji od prethodne skupine. Cijelo su vrijeme bili maskirani i sa mnom nikada nisu progovorili ni riječ. Međusobno su komunicirali gestama. Zapravo, u cijelom selu nisu se čuli ljudski glasovi, samo lavež pasa, punih mjesec dana koliko sam proveo u štali. Sati su prolazili zamornom sporo. Nadao sam se da će se dogoditi bilo što, samo da ne moram izdržavati doživotnu kaznu s tri krave. Prestao sam razmišljati o tim ljudima, kojoj vjerskoj skupini ili stranci pripadaju. Više nisam oplakivao vlastitu sudbinu, nego sam shvatio da sam sve to već jednom proživio i da tada sve to ipak nije dugo potrajalo. Ali ovaj put vrijeme je sporo prolazilo i bio sam zbunjen. Bijeg mi više nije padao na pamet, kao ni da ih pitam što žele od mene. Mislio sam da mi je namijenjena neka misija, a dužnost me obvezuje da je ispunim dok u meni još ima daha. Možda se neka tajanstvena sila udružila s ljudskim snagama i zajedno igraju tajanstvenu igru, čija je svrha odviše složena da je shvati običan čovjek poput mene. “Svaki čovjek ima poetsku obvezu i ljudsku obvezu”, znao je reći Profesor. No, ako je to istina, kako sam ih mogao razlikovati, odrediti gdje završava ljudska, a počinje poetska obveza? Na primjer, briga za ženu i djecu jedna je od mojih ljudskih obveza, a odbijanje mržnje moja poetska obveza. Ali zašto je onda Profesor rekao da brkamo te dvije obveze i ne prepoznajemo demonski element koji ih pokreće? Zato što đavolske obveze podrazumijevaju da se možemo suočiti s čovjekom koji svoju humanost gura prema ponoru, a to je previše za običnog čovjeka poput mene koji je jedva završio srednju školu, barem tako mislim.
Ovo što govorim nema veze s mojim zahtjevom za azil. Užas, to je vama važno. Da je Profesor ovdje, rekao bi da se užas nalazi u najjednostavnijim zagonetkama koje svjetlucaju u hladnim zvijezdama iznad ovoga grada. Na kraju su došli u štalu jednom poslije ponoći. Jedan je maskirani muškarac prostro lijepe sagove u kutu štale. Onda je njegov drug objesio crni poster na kojem je pisalo: Islamska džihadska skupina, irački ogranak. Zatim je došao snimatelj s kamerom i shvatio sam da je to isti snimatelj kao i u prvoj skupini. Radio je iste pokrete rukom kao i prvi snimatelj. Razlika je bila jedino u tome što je sada s ostalima komunicirao samo pomoću gesti. Rekli su mi da obučem bijelu tradicionalnu halju i sjednem ispred crnoga postera. Dali su mi cedulju i rekli da pročitam naglas što piše: da sam pripadnik Mahdijeve vojske, poznati ubojica, odrubio sam stotine sunitskih glava i imam podršku Irana. Prije nego što sam dospio to pročitati, glasno je muknula krava, pa me snimatelj zamolio da krava pročitam. Jedan od njih odveo je krave da dovršimo scenu u štali.
Poslije sam shvatio da su me uvijek vozili preko istoga mosta, bez obzira na to tko me kupio. Ne znam zašto. Jedni bi me prevezli preko Mosta mučenika prema Karkhu na zapadnoj obali Tigrisa, a drugi bi me prebacili preko istoga mosta u Rusafu na istočnoj obali. Ako nastavim ovako, bojim se da će priča ići unedogled i mogli biste za moju priču reći što su i drugi rekli. Zato mislim da bi bilo najbolje da skratim, kako me ne bi optužili da izmišljam. Prodali su me trećoj skupini. Opet smo brzo prešli preko Mosta mučenika. Premjestili su me u raskošnu kuću i zatvorili me u sobu s lijepim udobnim krevetom, jednim od onih u kojima se ševe filmske zvijezde. Moj strah je nestao i počeo sam shvaćati tajnu misiju za koju su me odabrali. Ustrajao sam u misiji da sačuvam glavu na ramenima, ali sam također namjeravao ispitati njihove reakcije po nekim pitanjima. Nakon što smo snimili uradak u kojem sam se predstavio kao pripadnik sunitske islamske skupine i govorio o tome kako postavljam bombe po šijitskim džamijama i tržnicama, zatražio sam da mi plate za snimanje. Njihov je odlučan odgovor bilo premlaćivanje koje nikad neću zaboraviti. Tijekom godine i pol dana otmice, premještali su me iz jednog skrovišta u drugo. Snimali su me kako izjavljujem da sam izdajnički Kurd, pogani kršćanin, saudijski terorist, sirijski tajni agent ili pripadnik revolucionarne garde iz zoroastrijskog Irana. Na tim sam videosnimkama ubijao, silovao, podmetao požare, postavljao bombe i počinio takve zločine koje nitko pri zdravoj pameti ne bi mogao ni zamisliti. Sve su snimke puštene na satelitskim kanalima diljem svijeta. Stručnjaci, novinari i političari sjedili su i raspravljali o tome što sam rekao i učinio. Nismo imali sreće samo kad sam glumio španjolskog vojnika, kojem je pripadnik pokreta otpora držao nož pod grkljanom i zahtijevao da se španjolske trupe povuku iz Iraka. Sve satelitske postaje odbile su objaviti snimku jer su španjolske postrojbe napustile zemlju godinu dana prije. Tu sam pogrešku zamalo skupo platio, jer su me iz osvete htjeli ubiti, ali snimatelj me spasio iznijevši još jednu sjajnu ideju za moju posljednju ulogu. Obukli su me u odoru afganistanskog borca, podrezali mi bradu i stavili crn turban na glavu. Petorica su stajala iza mene, a doveli su još šestoricu koja su vikala i zazivala Boga, Proroka i Prorokovu obitelj. Zaklali su ih preda mnom kao životinje, a ja sam izjavio da sam novi vođa Al Qaide u Mezopotamiji i zaprijetio svima živima.
Jednom kasno uvečer, snimatelj mi je donio staru odjeću i odveo me do kola hitne pomoći koja su me čekala pred vratima. Stavili su onih šest glava u vreću i bacili je u vozilo. U tom trenutku uočio sam snimateljeve geste i bio sam siguran da je to cijelo vrijeme bio jedan te isti čovjek i možda začetnik cijele te užasne operacije. Sjeo sam za volan, ruke su mi drhtale. Snimatelj je progovorio kroz masku: “Poznaješ put. Preko Mosta mučenika do bolnice.”
Tražim azil u vašoj zemlji zbog svih njih. Svi su oni ubojice i prevaranti – moja žena, moja djeca, moji susjedi, moji kolege, Bog, njegov Prorok, vlada, novine, čak i Profesor, za kojeg sam mislio da je anđeo, a sad mislim da je on bio snimatelj. Izražavao se onako enigmatično, što je samo dokaz da se slizao s njima i da je ogavan. Svi su mi rekli da nije istina da me nije bilo godinu i pol dana, jer sam se vratio na posao već sutradan ujutro, nakon te kišne večeri, i tog istog jutra, Profesor mi je rekao: “Svijet je samo krvava i hipotetska priča, a svi smo mi ubojice i junaci.” Onih šest glava ne može biti dokaz, kao što ne mogu dokazati da noć neće prekriti nebo.
Tri dana nakon što je ova priča pohranjena u arhiv imigracijskog ureda, odveli su čovjeka koji ju je ispričao u psihijatrijsku bolnicu. Prije nego što ga je doktor počeo ispitivati o uspomenama iz djetinjstva, vozač kola hitne pomoći sažeo je svoju priču u dvije riječi:
“Želim spavati.”
Bila je to skromna molba