Luka Ostojić  

Stvarnost kao zamka

Damir Pilić: Marx nije mrtav (Zagreb, Arkzin, 2016.)

Nijedna smjena političkog sustava nije čista: država ne može preko noći promijeniti ni smijeniti brojne ljude čiji je rad vezan uz tekovine prethodnog sustava. Rješenje tog pitanja uvijek je potisnuto, pa tako i u kapitalističkoj Hrvatskoj koja ne može objasniti kako su brojni bivši partijski činovnici odjednom postali domoljubi, a pogotovo ne može priznati kako je šikanirala pristalice bivšeg režima.

            U tom smislu naročito je zanimljiva tema profesora marksizma: što se dogodilo s ljudima koji su novim generacijama prenosili vrijednost solidarnosti i marksistički pogled na društvo, da bi tijekom 1990-ih svjedočili slomu jugoslavenskog socijalizma? Što su mogli s radnim iskustvom čija je društvena vrijednost u nekoliko godina otišla u minus? Je li im društvo – od bližnjih, preko kolega i kolegica sve do države – pomogla ili ih je gurnula dublje u blato?

Jugoslavenski profesori i grčki političari

Ova nelagodna pitanja otvara Damir Pilić u knjizi Marx nije mrtav, objavljenoj 25 godina nakon raspada Jugoslavije. U prvom dijelu knjige Pilić istražuje sudbinu profesora marksizma u Hrvatskoj nakon 1991. U drugom dijelu pokušava vidjeti ima li marksizam budućnost u idejama i djelima grčke stranke Siriza. Pilić je, naravno, sklon marksizmu i vjeruje da Marxova učenja nisu mrtva, dijelom jer opstaju unatoč političkim trendovima, a dijelom i stoga što ti isti trendovi vode u stanje gdje će nam upravo Marxove teorije pružiti pravu perspektivu za analiziranje i mijenjanje društva nabolje. No, Pilić ne polazi od široke društvene analize, nego nas kroz seriju intervjua (i tri reportaže) pokušava upoznati s ljudima koji danas zastupaju marksističke ideje. Premda bi bilo zanimljivo imati rezultate opširnog istraživanja o temi bivših profesora marksizma, svakako je osvježenje čitati priče o ušutkanim ljudima čije se junaštvo ne iskazuje kroz sportske uspjehe, ratne podvige ili razinu hrvatstva, nego kroz vjernost ideji o egalitarnom i solidarnom društvu.

            Pilićevi sugovornici mogu se podijeliti u tri kategorije: profesori koji su izvukli deblji kraj i ostali (u najmanju ruku) bez posla, profesori koji su relativno bezbolno preživjeli tranziciju u novi obrazovni sustav, te suvremeni međunarodni aktivisti koji vraćaju marksizam u politički mainstream. Razlog zašto su u knjigu uključene ovako različite figure praktične je prirode: kako autor navodi u predgovoru, fond koji je financirao nastanak ove knjige zahtijevao je da tema bude povezana s aktualnim društvenim trenutkom Europske unije. Stoga je autor "nategnuo" poveznicu između tematski sličnih, ali ipak bitno različitih slučajeva marksističkih profesora 1990-ih i suvremenih aktivista. Tu diskrepanciju nije riješila ni odluka autora da svim sugovornicima postavi sličan niz pitanja: vjerojatno ih je time želio sve tretirati jednako, no to nije naročito uspjelo jer naprosto sugovornici nisu jednaki. Recimo, pitanje o promjeni uvjerenja nakon 1990. ipak ima drugačije konotacije za bivše jugoslavenske profesore nego za grčke aktiviste koji su pad europskog komunizma promatrali izvana.

            U dijelu o jugoslavenskim profesorima marksizma, naročito su potresne priče o "udarnicima" koji su nastavili javno izražavati svoja politička uvjerenja, zbog čega su se suočili s otkazom, batinama, groznim prijetnjama, siromaštvom, čak i beskućništvom. Ovaj dio jasno otkriva kako se postupa(lo) s nepodobnima, kako institucionalno tako i izvaninstitucionalno, te nas upoznaje s izuzetnim pojedincima koji su u najtežim uvjetima ostali odani svojim principima. Svaka sudbina (pogotovo slučaj Zvonka Šundova, bivšeg profesora koji je morao spavati u napuštenom vagonu, a u životu su mu ostala tek dvojica prijatelja: "Hegel i Marx") šokira nas beskrupuloznošću svih razina društva, ali i upornošću pojedinaca. Autor u tom pogledu ne inzistira niti na individualizmu (jer je pojedinac nužno podčinjen društvenom kontekstu), ali ni na socijalnom determinizmu (jer na kraju pojedinac uvijek donosi odluku hoće li biti i ostati moralan).

             S druge strane, profesori marksizma koji su mirno prošli tranziciju iz kapitalizma u komunizam uglavnom su radili na sveučilištu i naprosto su nastavili predavati iste ili izmijenjene kolegije (recimo, "Uvod u Marxovo mišljenje" postao je "Uvod u socijalnu filozofiju"). Čini se da sveučilišni sustav nije bio toliko isključiv prema profesorima marksizma, dok su i sami profesori bili dovoljno voljni rastegnuti svoju djelatnost van marksizma. Moguće je i da su fakultetski profesori, za razliku od konvertiranih srednjoškolskih profesora, bili voljni govoriti o svojoj marksističkoj prošlosti ali o tome možemo samo nagađati. U svakom slučaju, dok je u prvom dijelu knjiga otvorila prostor nepoznatim i šikaniranim nastavnicima, u ovom dijelu knjige prisutnija su nam bolje poznata, javno priznata imena (poput Žarka Puhovskog i Zdravka Tomca, ali i Rastka Močnika, Ferida Muhića, Line Veljaka i Ozrena Žuneca) koji su izrečene teorije, ideje i iskustva već iznijeli putem knjiga, članaka i medijskih gostovanja.

Nepreviđeno neaktualni

            Posljednji dio knjige bavi se revitalizacijom marksizma kroz razgovore sa suvremenim Sirizinim političarima, kao i drugim teoretičarima i aktivistima (poput Richarda Seymoura i Terese Forcades). Premda je ovaj dio nominalno aktualan i vezan uz suvremena zbivanja, razgovori se zapravo odvijaju tijekom 2015. godine, prije Sirizinog sporazuma s kreditorima, te stoga gube na aktualnosti. Ironično, dok razgovori s bivšim profesorima uspijevaju nadići svoj trenutni kontekst, lanjski razgovori s grčkim političarima već padaju na testu vremena. Za to je odgovoran i format osobnog intervjua koji nije prikladan za davanje šireg uvida u ekonomske teorije, dok nam osobne sudbine sugovornika u ovom slučaju ne znače mnogo.

            "Stvarnost je zamka za svakog mislioca", komentira Zvonko Šundov svoje životne nedaće nakon raspada Jugoslavije. Tekuća stvarnost pokazala se i zamkom za Pilića koji nije imao sreću da 2015. uhvati pravi trenutak povratka marksizma. No, iako knjiga Marx nije mrtav ne nudi široke uvide ni o vlastitoj temi (uzorak sugovornika je ograničen i određen pristankom ljudi na sudjelovanje), iako ne daje sigurna predviđanja o budućnosti kapitalizma i komunizma, ipak nam osvjetljuje sudbine izuzetnih marksista koji nisu plivali uz struju. Sâm Pilić na promociji knjige u Puli nazvao je te priče "predlošcima za Hollywood", Srećko Pulig u Novostima opisao ih je kao "nematerijalističku moralizaciju društvenih odnosa", no u moru pesimističnih i suhih strukturnih analiza s ljevice, poticajno je pročitati tekst koji nam pokazuje da udarnici i dalje postoje.