Stvarnost natopljena iluzijom

Paprika redatelja Satoshija Kona najbolji je i najveseliji dugometražni animirani film koji sam pogledao u dosta dugo vremena. U stvari, “najveseliji” je možda neobična riječ za ovu prigodu, no ne mogu se sjetiti bolje. Stil Paprike je nešto što potpuno “pušim”: divlje je i napadno psihodeličan, ali istovremeno nekako oštar i strog.

U središtu znanstveno-fantastičnog zapleta je stroj koji omogućava osobi (u idealnoj varijanti psihoterapeutu) da uđe u snove druge osobe. No, taj je uređaj ukraden, a netko se njime koristi da bi upravljao snovima ljudi (koji postaju crne rupe nalik noćnim morama iz kojih se ljudi ne mogu probuditi), da bi kombinirao snove – a time i psihu – različitih ljudi, te na kraju sasvim srušio zidove između snova, budnog života i filmova, spajajući ih u jedan jedini tok iskustva, prekrasnu i strašnu fantazmagoriju.

Pretapanje različitih stvarnosti

Konov vizualni stil je gotovo fotorealističan, barem kada je riječ o pozadinama. Ulice Tokija i korporativni uredi prikazani su s jasnoćom i preciznošću. No, ta pomna točnost samo čini česte preobrazbe filma još više zbunjujućima. Fotorealizam je sklon pucanju kada je primijenjen na mjesta kao što su cirkusi i zabavni parkovi kao i na predmete kao što su šaljive dječje igračke koje su se odjednom povećale do čovjekove veličinu te i same dobivaju vlastiti autonomni život, sav prikazan svijetlim primarnim bojama. U trenucima prijelaza, kada likovi prelaze iz “stvarnosti” u snove ili (unutar sekvence sna) kada je dosegnuta psihološka točka pucanja, pozadine se počinju mreškati i teći, pomalo nalik pomicanju tla u valovima pri potresu, prije nego što se ono rastavi i potpuno promijeni ili jednostavno zatvori.

Ponavljani motiv u filmu je vesela parada niz široku ulicu koja se sastoji od potrganih igračaka i drugog raznolikog smeća koji su oživjeli: prazni hladnjaci i ostali kućanski aparati, šarenih i prijeteće nasmijanih lutaka, hrpa mehaničkih žaba brojem blizu limenom orkestru, nestabilan Kip Slobode bez postolja i još mnogo toga – u osnovi se gomila sastoji od svega što zapadnjački naprednjaci i obožavatelji (i obožavateljice) vole iz japanske pop kulture. Ta se parada iznova pojavljuje svaki puta kada zaplet dođe do točke maksimalnog sloma ili maksimalne propusnosti između snova psihotika i jasnoće svakodnevnoga svijeta. Glazba koja prati tu paradu neka je vrsta veselo kakofonijskog technopopa koja ukazuje na radost što je donosi prepuštanje i pretvaranje u crtić – te na prikrivenu, ali prisutnu jezu zbog toga.

Kada ljudski likovi u filmu ulaze u svijet snova, oni su pretvoreni u igraće karte, bučne robote ili šuplje lutke. Kada su sigurno u stvarnom svijetu – to je stanje koje postaje sve manje moguće kako film traje – likovi su prikazani realističnije nego što je često slučaj u japanskoj animaciji, ali su kao ikonički pojednostavljeni ipak u suprotnosti s realizmom pozadina. (Ne znam kakva je tehnologija ovdje primijenjena, ali zasigurno nije tako kompjutorski-intenzivna kao u Toy Story i ostaloj novijoj američkoj animaciji koja nastoji likove napraviti tako da izgledaju što je više moguće “naturalistički” i takvima da se s njima lako moguće identificirati.) Mislim da u Paprici likovi namjerno ispadaju manje stvarni od okruženja – budući da se čini kako čitav film govori o slamanju konvencionalnih subjektiviteta, a ukazuju i na fluidnost kao i na generički, objektificirani, u robu pretvoreni konformizam koji leži iza naše uvjerenosti o različitosti i jedinstvenosti i osnažuje ju.

Zastrašujuća dezorijentiranost

Junakinja filma je dr. Atrsuko Chiba, psihologinja/znanstvenica, čiji je alter ego u svijetu snova Paprika, jedna od onih pretjerano veselih, svjetlookih tinejdžerki kakve često viđamo u japanskoj animaciji i japanskom stripu. Ipak, te se dvije osobnosti disociraju do te mjere da se obje pojavljuju istodobno, i u stvarnom svijetu i u svijetu snova. Tu je i detektiv Konakawa, stopostotni noir istražitelj, čvrst kao stijena, ali isto tako zlovoljan i depresivan, čiji snovi ulaze i izlaze iz različitih filmskih žanrova (tarzanovski, noir, melodrama itd.). On se prilično boji filmova, a ispostavlja se da to ima veze s njegovom prošlošću propalog filmskog redatelja. A tu je i izumitelj uređaja za snove, groteskno pretili, ultraštreberski, djetetu nalik genijalac/divljak dr. Tokita. Ni jedan od tih likova nema pravu, stvarnu “unutrašnjost” (ponavljam, to namjerno nije propust, nego namjerno obilježje filma). Ono što umjesto toga imaju jest nesvjesno koje se doima kolonizirano dvadesetostoljetnim oblicima masovne zabave (iako “kolonizirano” nije prava riječ u smislu da bi se podrazumijevao već otprije postojeći sadržaj prije kolonizacije – ništa slično, čini se, ne postoji u svijetu Paprike).

U filmu Paprika ima nekoliko izvanredno nadrealnih prizora, no čovjek stječe dojam da ovdje nadrealizam nije prikriveni, ali stalno prisutan sadržaj, pa čak ni forma (kao što može biti, na primjer, u filmovima Davida Lyncha), nego tek još jedan pop žanr, zajedno s tvrdokornom detektivskom fikcijom, hororom tipa Godzille i svim ostalim. U jednoj sekvenci Papriki narastu krila kako bi mogla pobjeći od svojih progonitelja – pretvara se u nešto poput vile iz diznijevskih filmova. No, ipak je uhvaćena: sljedeći je put vidimo pribijenu na stol, poput primjerka u zbirci leptira. Jedan od zločinaca, nakon što joj je neko vrijeme prijetio, kroz njezinu odjeću pruža ruku prema njezinu međunožju pa kroz njezinu utrobu sve do njezina lica (mi vidimo izvana kako se tijelo nadima od tog prodiranja) sve dok na kraju ne probije iz njene unutrašnjosti a Paprikino se lice odijeli i oljušti poput odbačene kože, da bi ispod otkrilo lice dr. Chibe. Prizor zapravo ne donosi onoliko dramatičnosti koliko bi moj opis mogao podrazumijevati: sve je to dovoljno nalik stripu da se ne čini da je Paprika/Chiba zaista ozlijeđena. Drugim riječima, zastrašujuća dezorijentiranost tog prizora dolazi manje od nekog osjećaja jedinstvene osobnosti koja je narušena i povrijeđena nego više od osjećaja opće bezličnosti i međusobne zamjenjivosti čak i najekstremnijih iskustava. Film je afektivno refleksivan kao što je refleksivan konceptualno i narativno: velik njegov dio uključuje promatranje osjećaja s distance, opažanje svih osjećaja neke osobe kao da se njima trguje i manipulira, i ne jedinstvenih samo za jednu osobu; istodobnu snažnu bliskost i posrednost koju dobivamo od filmova itd.

Uvijek stojimo na rubu

Neću pokušati razriješiti složeni zaplet Paprike do u detalje. Samo ću dodati da se, kako se bližimo kraju priče, događa neka vrsta promjene od umnožavanja golemog, delirija luna-parka prema bližoj i poznatijoj paranoičnoj viziji urbane apokalipse, tokijskoga krajolika poharanog ratnim razaranjem ili ekološkom katastrofom. Pomakli smo se od procesa do završne točke, od luđačke bujice do depresivne postojanosti. Nakon što nas je preplašio još jednom svojom vizijom, film se konačno vraća žanrovskoj ugodi sretnog završetka, u kojemu su zločinci poraženi, a protagonisti vraćeni u “stvarni” svijet – ali sa širim shvaćanjem nego što su ga imali na početku, svjesniji načina na koji je “stvarnost” već natopljena fantazijom (u psihoanalitičkom smislu). Čak i nakon što je “red” ponovo uspostavljen, nismo oslobođeni neobičnih dvojakosti i stereotipnih oblikovanja, one “stvarnosti” koju nalazimo u snovima i u filmovima. U viziji Paprike ne mislim da postoji išta poput “lijeka” ili “prevladavanja fantazije”. Najbolje što možemo učiniti jest povući se i biti svjesniji načina na koji uvijek stojimo na rubu. I možda otići pogledati film kakav je Paprika, što nam daje neki osjećaj intenziteta, ako ne (ponavljam, namjerno) i katarze.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole