Wolfgang Frömberg  

Stvarnost nije žanr

Nikada ne možemo pogriješiti postavljamo li pitanje. Isto tako ne možemo pogriješiti dovodimo li u pitanje trenutno stanje. No ipak moramo biti oprezni u slaganju s jadikovkama pojedinih autora u kulturnim prilozima novina, pogotovo kada jamraju da suvremenoj njemačkoj književnosti manjka doticaja s društvenom stvarnošću. Još je preče ne slagati se beuzvjetno ako se mi sami ne želimo usredotočiti isključivo na njemačku i germanofonu književnost. Kako bismo kontekstualizirali takve prigovore, ne škodi svrnuti pogled na recepciju međunarodne književnosti kakva se njeguje u istim tim novinama. Čak je dopušteno i pitanje, koje se knjige – bilo iz Njemačke, bilo iz ostatka svijeta – ondje uopće uzimaju u obzir.

Da bi napisao pravu književnost lažnoga, Peter Weiss koji je eimgrirao iz Trećeg Reicha preko Londona i Praga do Švicarske, morao je utrošiti cijelo desetljeće u rad na jednome djelu. Iz toga je proizašlo preko tisuću stranica naslovljenih Estetika otpora. Kada mislimo o lijevoj praksi pisanja, teško da možemo previdjeti to djelo. U tom romanu, ili romanu-eseju, Weiss rekapitulira sudbinu bezimenog junaka iz proletarijata, za kojega je bavljenje umjetnošću i književnošću podjednako pripadalo u svakodnevni život, kao i borba u španjolskom građanskom ratu ili ustanak protiv nacionalsocijalizma. A iako Weiss izmješta sve likove u tradiciju otpora, i on sam piše u toj tradiciji. Ti svesci postaju pustolovni roman u smislu intelektualne pustolovine. Ostaje li za težinom Weissova gorostasa samo za zaključiti da bi samo tako debela knjižurina, a time i tegobno bavljenje historijskim materijalom, mogli biti okarakterizirani kao lijeva praksa pisanja?

Zavisnost o kesi s novcima Weiss je djelovao pod naročitim okolnostima svoga vremena: autor koji je rođen u blizini Berlina pisao je kroz cijele 1970-e godine Estetiku otpora – pod utjecajem klime u BRD-u koja je bila impregnirana falsificiranjem i prikrivanjem novije historije. Istovremeno je jedna skupina mlađih ljudi privlačila pozornost inscenirajući se kao revolucionarnu avangardu. RAF-ovci su mogli kontrirati Weissovom mučaljivom trudu citiranjem Lenjina: “Ne možemo istovremeno živjeti u društvu i biti slobodni od njega. Sloboda buržoaskih pisaca, umjetnika, glumaca je samo prikrivena (ili kukavički prikrivena) zavisnost o kesi s novcem, o potkupljivanju, o potplaćivanju.” Rainer Maria Fassbinder, čija burna stvarateljska faza pada u otprilike isto vrijeme kad i nastanak Estetike otpora, kontrirao je sljedećim riječima: “Ne bacam bombe, radim filmove.”

Što je, dakle, lijeva književnost? Tajna pisma RAF-ovaca? Scenarij Fassbinderova filma? Sociološki motivirani, realistički romani iz 19.i 20. stoljeća, poput Žerminala Emilea Zole i Džungle Uptona Sinclaira? Spekulativna djela fantastike, poput Solarisa Stanislawa Lema ili Sanjaju li androidi električne ovce Philipa K. Dicka? Tekst pjesme Fele Kutija, recimo Teacher Don’t Teach Me No Nonsense? Deichkindov slogan, primjerice, “rad živcira”? Marx, Engels, Adorno, Brecht? Dada, Cut-Up, Ecriture automatique, Noir-Thriller? Organizacija autorskih kolektiva poput Luther Blissett? Ogromna zastava na nogometnom stadionu s natpisom “Fifa = svinje”? Sve ili ništa?

Ti se prijedlozi doimaju tako proizvoljnima kao i izbor knjiga koje se svakodnevno objavljuju i recenziraju. Na putu do pravog pisanja u lažnome leži prva zadaća, po svoj prilici samostalno čitanje pravih tekstova u pogrešnome diskursu. Ili drukčije rečeno: sve prije no koncentracija na servirani nam tekst. Kako god čudna bila tvrdnja o nepolitičnoj naravi suvremene književnosti – budući da su, uz mnoge druge, posljednjih godina izašle i snažne knjige poput Eskimo Limon 9 Sarah Diehl u kojemu autorica ocrtava doživljaje židovske obitelji iz provincije u današnjem Hessenu, zatim Schlafgänger Dorothee Elmigers, u kojemu ta Švicarka, inače proglašena glasom svoje generacije zbog prvenca Einladung an die Waghalsigen, vlastitu isključenost uklanja u potpunosti iz teksta, jer se ovoga puta radi o važnijim stvarima, naime zidovima tvrđave Europe i identitetima migranata u njezinom predziđu; tu je i novela die dinge, die ich denke, während ich höflich lächle crne aktivistice Sharo Dodua Otoo u kojoj u prvom licu uranjamo u berlinsku svakidašnjicu jedne migrantice koja je došla preko Gane i Engleske u Njemačku te koja se suočava s predrasudama i deportacijama svakoga tipa – toliko ima istine u tome da je izneseni stav da je ranije bilo bolje dio pravog problema.

Nasuprot mainstreamu Vidljivost suvremene književnosti koja prije podbacuje nego posustaje u svojim zahtjevima, određuju izdavači i urednici. To ni u kom slučaju ne znači da više ne mogu postojati tekstovi koji se poimaju kao intervencije u zahuktaloj mašini izdavaštva ili koji barem mogu dovesti do manje iritacije. Naprosto to znači da nije nikakva slučajnost da ne možemo biti svjesni cjelokupne produkcije sve i da hoćemo. Možda je neki od pokušaja jednostavno bio previše eksperimentalan, ali ni političko čitanje nikada nije bilo oslobođeno od nesporazuma. Stvar je složena: tekst ne smijemo zamijeniti za razgovor koji dijelimo s prijateljima koji svoje misli, osjećaje i solidarnost mogu izraziti u nekoliko riječi – tekst je u podjednakoj mjeri bomba (ali u najboljem slučaju, ma kako paradoksalno zvučalo, na više no simboličan način može biti oboje i zavući nam se pod kožu: i prijatelj i bomba).

Internet ne snosi nikakvu krivnju za manjak raznolikosti. Za ono što je Peteru Weissu trebalo deset godina – da sroči kontrapoziciju s emancipatorskim potencijalom u odnosu na mainstream, feministička blogerica i autorica poput Laurie Penny danas može postići u puno kraćem vremenskom roku. To ne znači niti da je čitanje Estetike otpora danas postalo besmisleno, niti da blog mora nadići autorefleksiju privatne naravi. Dnevnika tog tipa postoji više nego dovoljno na digitalnim mrežama.

Na koncu se, govorimo li o lijevoj praksi pisanja, ne radi o tome hoće li se izaći iz ormara kao buržoaski genij ili antiburžujska književna zvijezda, niti o dogmi forme ili tvrdnji da ugovor o stalnom položaju ili demonstrativna izjava o odricanju već jesu lijeva književnost. U prvom planu stoji stvaranje prostora u kojemu lijeva praksa pisanja i nadajmo se i ona, koja neće biti priznata u feljtonima i većini izdavača odmah kao društveno relevantna, mogu pokrenuti i pogurati važne diskusije. Bila bi to lažna praksa u lažnome ravnati se po potrebama učmalih institucija – te im se prilagođavati rukopisima koji se uklapaju u aktualni program. Pri tome nije isključena mogućnost da se tim odnosima služimo “subverzivno”.

Britanski kulturolog Marx Fisher definirao je nedavno jednim svojim tekstom prostor u kojemu trebamo čitati i i misliti suvremenu lijevu književnost. Fisher je sastavio letak “Kapitalistički realizam bez alternative” u kojemu je postavio pitanje je li još uvijek moguće po kraju Hladnog rata predočiti si alternativu kapitalizmu, a da ne ponovimo pogreške realno postojećeg socijalizma. Dovodi li to neminovno do toga da bismo trebali ponovno baciti pogled na umjetnost, koja je nastala u okolnostima postojeće alternative kapitalizmu, kako bismo stekli uvid o mogućim svjetovima onomad?

Otvaranje utopijskih prostora Ursula K. Le Guin, autorica znanstveno-fantastičnih i fantasy romana, napisala je 1974. godine roman Čovjek praznih šaka (The Dispossessed) u kojemu se radi o dva susjedna planeta. Na jednome je društvo tako organizirano da stvarnost nije ni na koji način povezana s posjedovanjem, kao što to glavni lik Shevek piše u pismu svojoj ženi Takver. Shevek je znanstvenik koji će uskoro prekršiti jedan tabu. On putuje na susjedne planete na kojima vlada kapitalizam. Shevekova početna znatiželja i nada pretvaraju se u užas kako upoznaje tamošnju svakodnevicu. Teško je zamislivo da bi Ursula K. Le Guin mogla baciti tako šokantan pogled na život u kapitalizmu da tada nije postojala konkurentska društvena formacija.

Talijanski autorski kolektiv Wu Ming, koji je proizašao iz kvarteta Luther Blissett, u romanu 54 vraća u život iznimnu godinu u suvremenoj historiji. Bila je to tako turbulentna godina, da ne samo da su prave posljedice Drugog svjetskog rata bile jasne u Italiji, nego autori mogu, k tome, poslati Caryja Granta na tajnu misiju u Titovu Jugoslaviju. U pogovoru njemačkom izdanju stoji da je svih pet romana Wu Ming zajedničko to što “pokazuju službenu historiju u sasvim novom svjetlu kako bi se rastvorio kontinuum vladavine prostora utopije”.

To je jedna od mogućnosti ophođenja s tom historijom. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se ponašati nadolazeći i aktualni romani koji govore o današnjici zaobilazno, putem prijašnjega, poput sovjetske znanstvene fantastike Dietmara Datha Venus Siegt ili djela Franka Witzela Die Erfindung der Rote Armee Fraktion durch einen manisch-depressiven Teenager im Sommer 1969 koji se proteže na 800 stranicua te kako će se kretati prema prostoru “kapitalističkog realizma”. Sada je jasno da u takvim okolnostima žanr kojim se služe autori ne igra nikakvu ulogu. “Realizam” njihove književnosti određen je svojom intenzivnošću i nužnošću, s kojima se pozicioniraju u odnosu na stvarnost te je njihova konačna mjera istinitost.

Ali stvarnost nadohvat tuke drži (za praksu lijevog pisanja uz sastavljanje i čitanje napetih knjiga) još neka pitanja: što bi bilo kad bi se osnovala izdavačka kuća, izdavao časopis, napravila web stranica ili organizirao niz predavanja? Već smo sve to prošli? U romanu Christiana Geisslera kamalatta (1989.) sljedeća parola opisuje razmeđu između militantne književnosti i militantnog djelovanja: “mi smo ono, što činimo protiv njih”. Ali tko smo mi, a tko oni? To uvijek ostaje goruće pitanje, od kojeg se nitko od nas ne može osloboditi, bilo u lažnom životu ili u pravoj književnosti. Neće se odgovoriti samo od sebe.

Objavljeno u Analyse & kritik - Zeitung für linke Debatte und Praxis br. 604.

S njemačkog prevela Marija Ćaćić.

Wolfgang Frömberg je urednik u časopisu za pop kulturu intro. Prošle godine mu je objavljen drugi roman Etwas Besseres als die Freiheit (HABLIZEL, 2014.)