Boris Greiner  

Subjekt u međuprostoru

Vrijeme kao neuhvatljiv i apsurdan fenomen u posljednje se vrijeme često pojavljuje u prvom planu, kao konkretan motiv autorskih istupa ili kao polazište, kontekst, u okviru kojeg ili na pozornici kojeg se realizira određeni sadržaj. Pa se tako i u samom naslovu ove izložbe autorica pomalo enigmatski poigrava prostorno-vremenskim odnosima. Dakako da bilo kakvo prisustvo mora imati i jednu i drugu komponentu, no prvi dio naslova određuje da se to prisustvo događa u vrlo kratkom djeliću sadašnjosti, konkretno u praznini između riječi. Dakle, ne u njihovu odsustvu, nego točno između, razmak je subjekt. U tom se razmaku, dakako, ne događa ništa, značenje je u onome što mu prethodi i onome što dolazi iza njega. Otvoreno je pitanje nestajemo li u toj praznini ili se tamo oblikujemo. Ili kroz nju tek prolijećemo, pogurnuti značenjem prošle pristižemo u naručje sljedeće. Preskačemo taj razmak, odražavamo se o prošlosti i ateriramo u budućnost. Ali, razmak kao subjekt sugerira da smo neprestano u tom skoku. Kao što zapravo i jesmo.

Dodir slike i zvuka Odgonetku šifriranog određenja vlastite pozicije čije značenje neprestano izmiče moguće je pronaći na dvije sasvim razmaknute razine: onoj najdoslovnijoj, koja uz malo mašte proizlazi iz postava, i onoj suštinskoj, koja proizlazi iz metaforičkog tumačenja obje predstavljene komponente. Izložba se, dakle, sastoji od trokanalne video projekcije i dvokanalne audio instalacije. Ali i od poda na sredini izložbena prostora, označena s dva spot-reflektora. Projekcije su na desnom zidu galerije, a zvučnici su kao nositelji dvokanalne audio instalacije na suprotnom zidu. Slika i zvuk formalno nisu povezani, informacije koje putem njih dobivamo pripadaju različitim izvorima. Posjetitelji se logično smještaju nasuprot slike, između dva zvučnika pa bi se, s obzirom na to moglo reći da je mjesto gdje se nalaze tada točno između riječi koje dopiru iz zvučnika. No te se dvije informacije u konačnici značenjski spajaju proizvodeći smislenu cjelinu, stoga bih, pokušavajući naslovnu šifru primijeniti na izložbeni postav, rekao kako se taj razmak nalazi na svjetlom označenim točkama, na mjestu gdje se dodiruju slika i zvuk.

Trokanalna video projekcija prikazuje žene i muškarce koji se zatječu u identično nepostojećem okruženju. Sveukupno ih je osmero, a svatko se pojavljuje u šest različitih situacija. Sami su u svojim kadrovima, ponašaju se, kreću ili samo u njemu postoje. Odlaze i vraćaju se. Smisao njihova boravka na prvi pogled posve je zagonetan. Kadrovi su isti, slika crno-bijela, stilizirano su kostimirani i jednako tako suptilno koreografirani. Ritam izmjene pojedinih aktera u nekoj od tri projekcije također odbija prispodobiti bilo kakvo načelo. S obzirom da izostaje narativni odgovor ili bilo kakva slutnja linearnosti u njihovim izvedbama, prepuštamo se promatranju tog sadržajno relativno jednostavnog, no istodobno vizualno iznimno atraktivnog trostrukog prizora. Akteri se i dalje izmjenjuju, ponekad se događa da u dvije od tri slike bude ista osoba, iako u različitom modusu kretanja.

Nakon određena vremena shvaćamo da trokanalna projekcija nema ni početka ni kraja, no primjećujemo da među njima postoji poveznica: nekolicina hini da u ruci drži mobitel. Pa kad se ideja ili motiv mobitela pridruži izvedbama ostalih, postaje vidljivo kako se i oni u svojim kretnjama ili ponašanju odnose prema toj sveprisutnoj dimenziji naših života. Nepovezane slike dobivaju načelo: akteri stilizirano podražavaju razne svakodnevne okolnosti u koje je neizostavno uključen taj sporedni ili glavni pratitelj svih zbivanja. Apstraktna koreografija nastoji ilustrirati postojanje koje uključuje konzumaciju, ali i one kratke periode između tih konzumacija, postavljajući na taj način okosnicu postojanja u djelatnost oko koje se sve vrti. Pri čemu su zapravo periodi diskonekcije karikaturalno kratki pa se stječe dojam svojevrsne obrnutosti – nije aktivacija tog malog ekrana ispad, nego njegova neaktivacija, ugašenost je tek međuvrijeme između različitih i brojnih konzumacija. Ta su međuvremena kratka poput razmaka između riječi u kojima se nalazimo sada.

U akvariju Svejedno je, dakle, gdje se konkretno nalazimo sada jer smo, gdje god se nalazili, spojeni, prisutni, povezani nevidljivom vezom sa svime. Uronjeni u eter, u virtualan oblik nekakve atmosfere, omotača u kojem se odvija ne samo komunikacija sa svima nego i kontakt upravo sa suštinom te komunikacije. Priključeni smo na tu matricu ne intravenozno, rođenjem ili bilo kakvom prisilom, nego slobodnim izborom – ako, dakako, uopće i postoji mogućnost takva slobodna izbora u okolnostima gdje nekorištenje ponuđenih aplikacija automatski znači i socijalno izopćenje.

Uronjeni smo svatko u svoj bazen koji je formalno, fizički ili lokacijski odvojen od drugih bazena, kao što i akteri samostalno postoje u svojim projekcijama, nikad se ne događa da se u istom kadru pojave dva ljudska bića. No, projekcije su posve priljubljene, tanki su zidovi između naših svjetova, gotovo da ih i nema, iako i dalje u svome postojimo sami. Bezbroj takvih bazena proizvodi jedan veliki bazen koji zapravo čine bezbrojni akvariji. Akteri jedni druge ne gledaju kroz prozirne stijenke nego putem određenog medija. Taj je medij često sam po sebi dovoljan pa stanovnici akvarija i ne moraju putem njega komunicirati jedni s drugima, nego im je dovoljno da tek postoje u njemu. On prestaje biti supstitut za komunikaciju i prerasta u socijalnu organiku koja nema identitet – to nije jedan Glas ili bilo kakva emanacija tog Glasa koja je u stanju obraćati se svima istodobno, to je zbroj svih glasova koji se obraćaju svima istodobno.

Sjećanje ili zaborav? Ili, u autorskoj poredbi Magdalene Pederin, to je središnja ideja romana Solaris – planeta koja posjeduje nekakvu modificiranu svijest, odnosno oblik energije, koja uspostavlja telepatski kontakt sa svakim pojedincem i postvaruje elemente njegove svijesti. Poput svojevrsnog psihološkog enzima, pojačivača svijesti sposobnog ne samo da ostvari snove, nego da se probije i u najdublje kutke sjećanja, u skrovite odaje potisnutih misli, i iluzijom ih materijalizira suočivši svakog pojedinca, sada već žrtvu, sa samim sobom. U kontekstu izložbe, ideja Solarisa prispodobljena je zvukom. Iz lijevog zvučnika muški glas čita tekst romana na engleskom jeziku, zatim iz desnog zvučnika tekst nastavlja čitati ženski glas, da bi potom to činila oba glasa pomalo onemogućavajući razumijevanje i proizvodeći kakofoniju. Audio se ponavlja u predvidivom loopu i sučeljen je videu čije je ponavljanje nepredvidivo – software određuje one koji se prikazuju u svakoj pojedinoj projekciji.

U predgovoru izložbe Sonja Briski Uzelac navodi: "Slojevita je instalacija živi organizam istodobnih preobrazbi koje su međusobno povezane, ali izvan granica onog pogleda koji klizi po linearnim strukturama. Ona performativno nastupa kao ‘nebrojena množina’ mogućih/nemogućih dodira i razmaka, poput funkcioniranja mozga koji je mreža međusobno nepredvidljivo povezanih neurona". Slijedom toga bi se moglo zaključiti kako za razliku od onog metaforičnog, romanesknog Solarisa, ovaj realno virtualni, suvremeni, nije planet-svijest, nego zasada još uvijek polusvjesni omotač oko planeta, koji ne iskapa zaboravljena sjećanja, nego prodaje zaborav.