16.12.2004.

Iva Rada Janković  

Subjektivni govor natopljen apatijom

Trendove popularnosti umjetničkih scena pojedinih zemalja koje se povremeno pojavljuju na velikim svjetskim izložbama, uspješno, već nekoliko godina prati i Muzej suvremene umjetnosti. Pojačano zanimanje za sivu zonu “Europe koja je izronila iz bivšeg Sovjetskog svijeta” rezultiralo je kvalitetnom izložbom The Baltic Times, a nedavno je na Zagrebačkom velesajmu predstavljena i suvremena ruska umjetnost, koja nastavlja plijeniti pozornost i nakon velike ekspanzije ruske umjetnosti na zapadno tržište početkom devedesetih.

Nekako paralelno s pomnim praćenjem umjetnosti iz tzv. istočnoeuropskih zemalja, pod povećalom zapadnoga kustosko-muzeološkog aparata, diskretno se pojavilo zanimanje i za umjetnost sjevernoeuropskih zemalja, iako u njima nije bilo dramatičnih tranzicijskih turbulencija. U zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, nordijsko čudo – kako ga je nazvao Hans Ulrich Obrist – nije prezentirano u svim nacionalnim bojama, nego samo u jednom segmentu koji obuhvaća švedsku recentnu umjetnost. Inspiracija za naziv izložbe i ovoga je puta, kao i za Baltic Times, došla iz zrakoplovnog miljea. Delayed on Time, Zastoj u pravi čas, konsenzusom kustosice sa švedskim umjetnicima jednoglasno je zamijenio prvotni naziv Švedski stol.

Ostvarenje sna o slobodnom društvu

Presjek švedske umjetnosti u kustoskoj koncepciji Nade Beroš mogao bi se okarakterizirati kao esencijalan. Izložba ne obiluje radovima; preko nekoliko paradigmatskih primjera jasno je vidljiva tendencija uspostavljanja asocijativne mreže o tome što je to tipično baš za švedsku umjetnost, sa svim njezinim najvažnijim pitanjima koja umjetnici postavljaju socijalnoj, političkoj zbilji kao i svim drugim njezinim drugim aspektima, ili pak, u odnosu na koju žele ponuditi svoje, alternativne odgovore.

Ono što apostrofiraju opširni i zanimljivi tekstovi koji daju iscrpan uvid u stanje ne samo suvremene scene, nego i švedskog društva, upravo je pitanje stvarnosti. Glad za stvarnim je, uostalom, i naziv teksta švedske autorice Sare Arrhenius. Za razliku od reformističkog pristupa s kojim je u stvarnost željela intervenirati umjetnost u doba revolucionarnih kasnih šezdesetih, i nadalje sedamdesetih, kada se stvaraju općeprihvaćena načela o umjetnosti u javnom prostoru kao humanizirajućem korektivu svakodnevice, umjetnici u nordijskim zemljama u devedesetima, piše Sara Arrhenius, podsjećaju na okorjele teroriste koji, inscenirajući požare u dječjim vrtićima i kioscima, destabiliziraju javni prostor. No takav je pristup pljuske i šoka da bi se pokazalo kako je iluzija sigurnosti u kojoj živimo zapravo krhka, ipak strategija koja pripada devedesetima. Za poetiku kasnih devedesetih, kao i početke novog stoljeća ono što karakterizira nordijsku, a posebno švedsku scenu jest stanje apatije, ravnodušnosti. Jedan od paradigmatskih radova Testiranje boje: Crvena zastava Felixa Gmelina, mogao se u posljednje vrijeme vidjeti na mnogim međunarodnim izložbama u raznovrsnim kustoskim koncepcijama. Taj popularan rad sastoji se od mogućnosti izravne komparacije: klime iz kasnih šezdesetih u Njemačkoj gdje je crvena zastava na ulici uistinu značila poziv na revoluciju i istog motiva na stockholmskoj ulici 2002.: na mlade ljude koji je nose trčećim korakom gotovo nitko ne obraća pozornost. Užurbanom gužvom prolaze nezamijećeno, jedina reakcija prolaznika je slijeganje ramenima. Na izložbi u Zagrebu predstavljen je Gmelinov nešto narativniji rad, sličnog formalnog rješenja u komparativnom paru. Na jednom ekranu je dokumentarni film Traktat iz 1967., koji ostvarenje sna o slobodnom društvu što ga je tadašnji naraštaj prepoznavao u socijalizmu, vidi u zagovaranju svih vrsta sloboda, pa i kulture droge. Na drugom je ekranu film nastao ranih sedamdesetih, također dokumentaran, o školama u Kini kao idealno strukturiranim temeljima budućeg društva. Ton na ovim radovima je zamijenjen, a oba ionako govore o istom – o propalim Utopijama.

Švedsko društvo socijaldemokracije koje je mnogim nacijama predstavljalo tako nedostižni ideal realiziranog srednjega puta, između radikalnog socijalizma i radikalnog kapitalizma, kao da i samo postaje Utopija, polaganom i temeljitom ekspanzijom novog kapitalizma koji neprimjetno i bez previše razumijevanja za posebnosti, kao nevidljivi sprej bez mirisa nekadašnje dobre uzore pretvara u zastarjele obrasce što lažno opstaju skamenivši se u institucionalnim oblicima. Ono o čemu govore umjetnici je stanje pasivnosti i nemoć, rijetko kad angažirano i eksplicitno, najčešće iz subjektivnog kuta; kroz prozor svojih dobro uređenih soba oni promatraju meteorološke promjene. U subjektivnom govoru natopljenom apatijom ipak nema mjesta patetici. Zapravo, ono što intrigira je racionalni odmak, koji pak ne rezultira hladnim cinizmom, auto-humorom, što, primjerice, primjećujemo kao zaštitni znak mlade britanske scene. Očuđenj?, izmicanja, promjene očišta ostavljaju dojam duboke analitičke zainteresiranosti, pa i blagog optimizma kojim se inertno, ali ipak na svoj način djelatno traži izlaz iz stanja zaglušujuće pasivnosti.

Alternativni oblici zajedništva

U kontekstu dobro uređenog, civiliziranog društva visoke kulture stanovanja, koje je stvorilo globalne Ikea standarde i izborilo svakojake individualne slobode, kao nuspojava izranja sindrom osamljenosti. I to je jedan od toposa švedskosti o kojemu jednostavno i snažno govori rad Johanne Biling, You don’t love me yet (Ti me još ne voliš). Grupa glazbenika u maniri Band Aida u organizaciji umjetnice izvodi popularni song refrena koji ostavlja tračak nade, no poletno zajedništvo izvođača ujedno je, zahvaljujući slušalicama, zapravo – međusobna izolacija.

Razvijene strategije koje umjetnici sve više kreiraju izvan muzejskih i galerijskih okvira, ne očituju se više u dramatičnim uprizorenjima, nego mnogo češće u diskretnim interpolacijama, u kojima se u švedskom slučaju osjećaju tragovi tradicije funkcionalističkog promišljanja i konstruktivističkih polazišta. Sada ne više u smjeru total dizajna koji podilazi društvenim stereotipima, nego racionalnim i domišljatim rješenjima za nove, alternativne oblike zajedništva, na čemu, na primjer, radi Mans Wrange nacr?om Kompromisne kuće. Kompromis između tradicionalne kuće prosječne švedske obitelji i idealne kuće arhitekta vizionara neće ostati samo utopija. U nju će se, naime, umjetnik, njegova obitelj, dvije prijateljice i jedan beskućnik 2005. uistinu useliti.

Reprezentacija švedskosti osobito je izražena u radu Ann Böttcher, koja se temeljito i s gotovo znanstvenim pristupom posvećuje proučavanju konstituiranja mita nacije kroz povijesnu šetnju romantiziranom šumom, s naglaskom na drvo jele prema kojem Šveđani njeguju poseban odnos. Motiv obiteljske tradicije pojavljuje se u radu Ole Pehrsona. Nekoliko od mnoštva jelovnika svoje majke za prigodne svečanosti Pehrson izlaže kao dio audio-vizualne instalacije, s mini-maketom obiteljske kuće gdje je posjetiteljima omogućeno virenje kroz pro?or u umjetnikov dom na dan proslave majčina 65. rođendana.

Posljednja video-instalacija još je jedan subjektivno-analitički pothvat izvanredne fotografkinje Miriam Backström, čije smo portrete stanara u njihovim praznim stambenim prostorima imali prigodu vidjeti na fotografskoj izložbi Mjesto na kojem nisam bio. Umjetnica u opsesivnoj potrazi za autentičnim govorom, ovoga puta kamerom mjesto fotoaparata portretira mladu, lijepu i uspješnu glumicu Rebeccu. No, ponovno odmak i očuđenje – cijeli intervju je insceniran, pomno režiran prema unaprijed utvrđenom sinopsisu. Pitanje o osobnosti i autentičnosti ipak ne prestaje intrigirati, jer bilo da je spontan ili čitan, diskurs kojim se osobnost izražava ionako je sam po sebi već klišeiziran.

Ostaje otvoreno pitanje zašto suvremeni švedski umjetnici tako halapljivo gladuju za stvarnošću.