Glazbeno bi se Spectre vrlo lako moglo smatrati najkomercijalnijim Laibachovim ostvarenjem, koje besramno posuđuje elemente duha vremena i uklapa ih u vlastiti pseudovagnerijanski svijet
Prvi pravi album Laibacha nakon 2006. i Volk pojavljuje se u neobično pogodnom trenutku za njegove medijske, političke i društvene subverzije. Spectre pompozno otvaraju The Wistlerblowers, svojevrsna himna zviždačima poput Edwarda Snowdena i Julliana Assangea, koja predstavlja jasno pismo namjere za ostatak albuma. Tematski fokusiran na “Prometeje digitalne slobode”, ali i raspad političkih sistema Spectre je namjerno nepotpun i nejasan u svojim stavovima. U maniri tipične lajbahovske manipulacije nije posve jasno slave li ovi veterani provokacije moderne pojave poput Occuppya i Anonymousa ili ih parodiraju.
Posebno je zanimljivo što album recentnim prosvjedima diljem Europe i svijeta daje vrlo šaren, karnevalski kontekst. Svodeći realni bijes na raznu parola, Laibach opipljive tenzije iz stvarnosti pretvara u propagandni pamflet koji je toliko jednodimenzionalan da funkcionira kao kritika sistema, ali i onih koji mu se protive. Tematika pjesama poput Eurovision, Americana ili No History toliko je bolno banalna, toliko parolaški jednostavna, da ju je teško ne doživjeti kao parodiju. Kad koristi referencu Resistence if Futile iz serijala Star Trek, Laibach svjesno prelazi rub neukusa, možda prije svega poslavši poruku o uzaludnosti promišljanja i banalnosti političke borbe u digitalno doba.
No, s druge strane, Laibach je oduvijek plesao čvrsto zagrljen s neukusom, kičem i jeftinim provokacijama. Ta vrsta svjesnog, a opet baš zbog toga subverzivnog populizma obilježila je njegovu karijeru, ali u glazbenom smislu i ovaj album. Naime, glazbeno bi se Spectre vrlo lako moglo smatrati najkomercijalnijim Laibachovim ostvarenjem, koje besramno posuđuje elemente duha vremena i uklapa ih u vlastiti pseudovagnerijanski svijet. Istina, u određenoj je mjeri Laibach to uvijek radio, a ponajprije je to bilo očito u brojnim, često briljantnim čitanjima pop hitova; no ovdje ide korak dalje, i to u vrlo hrabrom smjeru za jedan veteranski bend. Album je krcat aluzijama na skrileksovsku, visokooktansku verziju dubstepa, koju Laibach s lakoćom asimilira i pretvara u sastavni dio svog svijeta. Cijeli taj proces bend izvodi elegantno, uzimajući samo elemente koji se uklapaju u njegovu viziju, dodavši svemu tome i nikad veću dozu synth popa, naglašenu upotrebom vokala Mine Špiler, čiji radiofoničan glas jako dobro funkcionira u kontrastu s Frasovim bassom profondom.
Kad se sve zbroji, Spectre je jedno od boljih Laibachovih ostvarenja od devedesetih naovamo, koje spretno koketira s tredovima, istodobno pogađajući duh vremena u dlaku i još jednom držeći nevidljivu figu u džepu stiliziranog totalitarnog kaputa. I baš kao skoro svaki put, kič koji Laibach ovdje koristi toliko je očigledan i namjeran da prestaje biti kičem i postaje jedinstvenim autoironijskim sredstvom izražavanja, koje besramno eksploatira trenutak u vremenu, ali istodobno nudi njegovu distorziranu, ali u bîti realnu sliku