Umjetničko istraživanje Ane Kuzmanić posvećeno je dječjim razmišljanjima o svakodnevici i iedologiji
Na koje načine i u kojoj mjeri ideološke konstrukte komuniciramo međugeneracijski? U kojim se formama manifestiraju oblikovanja dječje svijesti od strane roditelja, učitelja ili institucija? U kojim medijima i oblicima komuniciramo djeci sadržaj i proizvodimo vizualne i tekstualne metafore pripadanja i identificiranja? Prepoznaje li pedagoško participativna umjetnost prostor razlikovanja, osvještavanja i sugestije? Koje mogućnosti i ograničenja nalazimo u radioničkim i izložbenim praksama vezanim za propitivanje pozicije sebe, drugoga, društvenog konteksta i vremena i svakodnevnih ideoloških konstrukcija?
Izložba Ti si malen, ja sam velik! autorice Ane Kuzmanić u galeriji Miroslav Kraljević (18. 1. 2015. - 23. 1. 2016.) dotiče se svih navedenih pitanja i otvara nekoliko metodoloških i sadržajnih slojeva. Radi se o izložbi koja više funkcionira kao ilustracija umjetničkog istraživanja provedenog kroz radioničke forme s djecom od 6 do 8 godina i pedagoginjama suradnicama, nego kao finalni i zaokruženi produkt istraživačkog rada. Stoga se njezino tumačenje velikim dijelom oslanja na pozadinski proces, istraživačko djelovanje i/ili gestu čije materijalne produkte promatramo.
Kroz dječje oči U izložbu nas uvodi tekst o istraživanju/projektu u kojem je naglašena pozicija Ane Kuzmanić kao umjetnice i majke. Njezina dvojaka iskustva i perspektive preklapaju se kroz pedagoško i umjetničko istraživanje mogućnosti kritičke pedagogije koja nastoji stvoriti subjekte svjesne i aktivne u svojim promišljanjima i kasnijim djelovanjima. U tom kontekstu poseban naglasak stavljen je na ulogu slikovnice kao "platforme pogodne za širenje ideologije", dok je istraživanje konceptualno temeljeno na knjizi Jedva čekam da odrastem: poruke djece odraslima, urednice Branke Praznik iz 1980. godine. Pristup toj knjizi zamišljen je slojevito: komparatistički, referencijalno, kritički i analitički te inzistira na osvještavanju vremenskog, ideoškog i perceptivnog odmaka.
Dio postava posvećen je crtežima na temu "prijedlozi za nove gradske spomenike" na kojima nailazimo na političke, znanstvene, umjetničke i ostale ličnosti poput "Kolinde", "Leonarda da Vincija", "Nikole Tesle", "Anđela Isusa", "braće Radić" i "Andersena" s pridruženim postamentima ili specifičnim atributima poput kista, žarulje ili krila. Velika interaktivna mapa grada postavljena je na jednom od galerijskih zidova, a sastoji se od kolažiranih, lijepljenih i modularno kombiniranih urbanih cjelina i motiva poput ulica, zgrada, parkova, dućana, zelenih površina, tvornica, institucija, prometnih znakova, parkirališta, izloga, pisanih dozvola i zabrana. Proces "građenja" tog utopijskog grada zamišljen je interaktivno; dječjim dopisivanjem, crtanjem, izmještanjem, nadodavanjem ili uklanjanjem elemenata. Stol s crtežima, kolažima, pismima i ručno rađenim blokićima povezan je temom rata i sukoba i njihovih mogućih rješenja. Tako, primjerice, nailazimo na dječja obraćanja majci i gradonačelniku koji se pojavljuju kao jedni od najčešće spominjanih "predstavnika" dječje svijesti o domenama privatnog i javnog. Kroz imaginarne dijaloge upisane u kolažirane ljudske figure i popratne oblačiće, poput: "Mama: Molim te skuhaj ručak. Tata: A zašto baš ja moram skuhati ručak!" – prepoznajemo ili naknadno upisujemo rodne podjele odgovornosti i poslova i dječju rekonstrukciju obiteljskih odnosa u formi pisanog i crtanog dijaloga.
Dvije viseće plošne instalacije ljudskih silueta – tijelo i glava – ispisane su i iscrtane kraćim i duljim bilješkama na temu što valja i što ne valja kod odraslih te što je djeci i odraslima u glavi, a funkcioniraju više kao ilustrativna instalacija nego kao jasna tematska cjelina. Poseban kutak posvećen je zbirci od nekoliko desetaka slikovnica i knjiga koja poziva na zaustavljanje, listanje i kompariranje inozemnih i domaćih, novijih i starijih izdanja, kao i vizualnog i tekstualnog sadržaja, vremena i konteksta nastajanja. Knjižica s citatima i crtežima s radionica zajedno sa zasebnim dijelom s umetcima iz knjige Jedva čekam da odrastem, čini središnji dio izložbe i sažetu kompilaciju dječjih razmišljanja i načina izražavanja u konačnoj formi umjetničke knjige.
U nama rastu
Tite Postav je u cijelosti vizualno zanimljiv, dinamičan, interaktivan, djelomice i predvidiv, i tek naizgled sličan uobičajenim izložbama dječjih radova. Svoj najjači vizualni atribut temelji na razigranoj, duhovitoj i dopadljivoj dječjoj estetici svojevrsne rudimentarnosti i naivnosti slike i teksta. No njegova osnovna intencija dotiče se prvenstveno kontekstualnih, komparatističkih i relativističkih pitanja postavljenih na početku ovoga teksta. Odabravši četiri teme za razgovor, diskusiju i propitivanje: odnos s odraslima, iskustvo javnog prostora, rat i sukob te osobne želje djece, autorica je nastojala potaknuti spontanu i otvorenu strukturu dječjeg razmišljanja i bilježenja. Svoju poziciju i mogućnost sugestije na svjesnoj razini nastojala je minimalizirati, ali paralelno autorefleksivno i autokritički naglasiti nemogućnost potpunog ideološkog i političkog neutraliziranja, ujedno propitujući poziciju (ne)svijesti i subliminalnosti kao onu koja je ključna u svim oblicima komunikacije i rada s djecom.
Rezultate dosadašnjih inputa od strane odraslih i medija autorica je bilježila kroz radioničke forme poticanja i bilježenja dječjih outputa (crteži, kolaži, pisanje, razgovor), fokusirajući se na odabrane teme. Bez tendencije davanja jasnih odgovora i nuđenja referentnih okvira za analiziranje dječje svijesti i današnjeg vremena koje ju definira, autorica svojim istraživanjem prvenstveno propituje, relativizira i "napipava" pojedine intrigantne i znakovite trenutke svijesti ne samo djece već i odraslih. Tako, primjerice, osvrćući se na više puta spominjanu knjigu iz 1980. godine u čijem se uvodniku naglašava pozicija objektivnosti, neutralnosti i nesugestivnosti, Kuzmanić zauzima i naglašava upravo suprotnu poziciju – onu koja osvještava društvene i odgojne uvjetovanosti, potrebe metaforičkih rastvaranja i intertekstualnih čitanja, kritičnost prema mogućnosti vlastite objektivnosti, kao i potrebu vremenskog i društvenog odmaka pri sagledavanju privatnih i javnih vrijednosnih okvira.
Knjiga Jedva čekam da odrastem podijeljena je na poglavlja koja su u to vrijeme smatrana bitnim temama i u kojima se uz uobičajen dječji vokabular nerijetko nazire i onaj javni, retorički i politički, ali i šira slika duha, vrijednosti i dinamika tadašnjeg vremena. Tako se, primjerice, u poglavlju "o odraslima uopće" spominje samoupravljanje; u poglavlju "o igri i igralištu" – velike zgrade i tvornice; "o životnoj sredini" – neboderi i beton; "o ratu i o djeci u svijetu" – spominje se parola "ujedninite se djeco svih zemalja"; "o Titu, pionirima i drugarstvu" – spominju se omladinci, ali i ilustriraju divinizirane i apstrahirane dječje percepcije glavnog narodnog entiteta i njegove nejasne sveprisutnosti: "Naš drug Tito živi. To smo mi. Voljet ćemo te sve dok budemo živi. U nama rastu Tite."
Djeca interpretiraju stvarnost
Umjetnička knjiga Ane Kuzmanić, osim što selektira neke od primjera spomenutih izjava i temata iz 1980. godine, izdvaja i niz dječjih izjava, apela, želja i pobuna nastalih u sklopu recentnih istraživačkih radionica. Čitatelj/ica može lako naslutiti neke problematike suvremenih dječjih psihologija i raslojiti ih na kontekst širih društvenih patologija i devijacija. Brojni tekstovi odnose se na problem prevelikog rada majke i oca i njihove fokusiranosti na posao i kompjuter, u čemu možemo rekonstriurati ne samo suvremeni tempo života i nove oblike posvećenosti poslu, već i modele prekarnog kućnog rada. Oblici slobodnog vremena, zajedničkih druženja i razonode više su puta na negativan način povezani s dućanima u koje ih roditelji "vuku", primjerice: "Ja ne volim kada me tata muči i ulazi u dućane." Također, vrlo često i u različitim kontekstima spominje se novac, zarada i bogatstvo, stvarajući dojam lajtmotiva suvremene dječje svijesti koja ga nerijetko tretira u negativnom kontekstu unutar kojeg naziremo i neke prve naučene socijalne etike: "Ljudi bi htjeli više novaca da budu bogati i da upravljaju odraslima. Onima siromašnima, koji imaju samo jedan ili dva novčića, oni hoće njima uzeti da nemaju ni jedan." Temu rata i sukoba djeca su spontano povezala s pitanjem o izbjeglicama, definirajući ih kroz uobičajene relacije poput: "Neke zemlje ne daju izbjeglicama da dođu, zato da bi imali više za svoje građane", ali i spajajući ih s oblicima "izbjeglištva" unutar vlastitog doma: "Moja mama je izbjeglica, ona nije baš često doma."
Jedan od najzanimljivijih "opipanih" momenata u današnjoj percepciji djece odnosi se na temu javnog prostora i razgovor o gradu, slobodnom vremenu, igri na otvorenom, parkovima i slično, pri čemu su djeca opisivala i crtala svoja mjesta za igranje. Vrlo je znakovita tema morfologije dječjih igrališta i transformacije koja je uočljiva na dvama crtežima: onom iz 1980. godine na kojem je prikazan park na otvorenom, s ljuljačkama, toboganima, pješčanikom, te onom iz 2015. godine na kojem je prikazana igraonica kao vrsta višekatnog poligona u zatvorenom prostoru poput onih u shopping centrima. Primjećujući obrat iz eksterijera u interijer u kontekstu dječje igre, autorica navodi: "Kada se priča o njima u vanjskom prostoru oni ga apsolutno ne percipiraju, samo pričaju o zatvorenom prostoru, a puni su ekoloških parola. Vidiš da je to ucijepljeno u njih, a oni doticaj s prirodom i vanjskim nemaju." U današnjem kontekstu "doticaja" pri kojima virtualno često zamjenjuje stvarno i opipljivo, Kuzmanić poseban naglasak stavlja na dječju slikovnicu koja sadržajem, formom i načinom korištenja potiče dijalog, zaustavljanje i raspravu te služi kao dobar istraživački poligon povezivanja, razmjene i daljnje produkcije.
Odmak od neutralne pozicije
Dječja tiskana literatura promatra se iz perspektive potentne, kreativne i edukativne "tradicionalne" forme koja uključuje dodir, aktivnost, čitanje, zamišljanje, dijeljenje, govor ili dijalog. S druge strane, autorica osvještava mogućnosti političkog i institucionalnog ugrađivanja meta-priče u dječji tekst i prakse pozadinskog "nadziranog čitanja". Makar se u uvodnom tekstu izložbe u kontekstu knjige Jedva čekam da odrastem spominje upisivanje "ideologije mjesta i vremena" i potreba za "mentalnim odmakom", na posjetitelju ostaje eventualno traženje, listanje ili zamjećivanje konkretnih primjera i odgovora. Utoliko izložba traži stanoviti komparatistički i kritički angažman ne nudeći jasne odgovore i zaključke kojima se možda nadamo. Već spomenute relativnosti distanciranja i nemogućnosti zauzimanja potpuno objektivne i neutralne pozicije odrasle osobe (konkretno umjetnice tijekom radioničkih oblika komunikacije s djecom), povezane su i s mogućnostima svojevrsnog autorefleksivnog umjetničkog režiranja. Procesi promišljanja koncepta radionice, njene provedbe, sakupljanja i selektiranja dječjih materijala te njihove konačne prezentacije – bilo uređivanjem i osmišljavanjem umjetničke knjige, bilo postavljanjem radova u izložbeni prostor – uvijek su nužno i procesi kreiranja i prenošenja osobne poruke. Drugim riječima, mogućnosti participativnog umjetničkog djelovanja istraživanjem – detektiranjem – prenošenjem, sukladni su s nemogućnostima potpunog "znanstvenog" i objektivističkog distanciranja.
Posebno je zanimljiva podvojena autoričina pozicija umjetnice i majke koja otvara i moguća tumačenja uloge majke i domaćice u kontekstu naizgled tradicionalne i utišane, ali potencijalno snažne feminističke pozicije koju umjetnica prepoznaje kao bitnu, suštinski aktivnu i djelotvornu pri mnogim vrstama oblikovanja dječje svijesti. Utoliko ovo istraživaje izokreće i tradicionalne pozicije moći, naglašavajući modele malih, obiteljskih, privatnih ideoloških građenja u kojima dijete s jedne strane dobiva – edukacijski i identifikacijski, ali i gubi – pasivnom pozicijom instrumentaliziranog koji autorica uspoređuje i s "potlačenim" u širem smislu. Izravnim i neizravnim doticanjem brojnih identitetskih pitanja, od onih pedagoških i odgojnih do ideoloških i političkih, ta se izložba svjesno raslojava na pomalo heterogeni i disperzirani niz upitnika i ostaje na razini prve istraživačke faze, hibridnog eksperimenta, subverzivne geste i dobrog materijala inkluzivnog pedagoškog, participacijskog i umjetničkog razmišljanja