Subverzivno nijekanje subverzivnosti

Kriva pamet objavljena je kao prva knjiga najavljenih dvanaest djela antimainstreama; znači, radilo bi se o djelima autora koji izmiču uobičajenim valorizacijama i mogli bi biti naporni takozvanoj običnoj čitateljskoj publici. Urednik ovog niza je Borivoj Radaković, a izaći će Stewart Home, James Kelman, Kathy Acker, Franci Blašković, Dennis Cooper, Alexander Trocchi, Jeff Noon, Daren King... Iako je ta književnost vani već manje-više odigrala svoju ulogu, riječ je o u nas uglavnom slabo poznatim autorima.

Kathy Acker svojedobno je predstavljena u Godinama Novim i Libri Liberi, Dennis Cooper u Zarezu, Kelmanu je izašla knjiga kod istog izdavača koji objavljuje i ove knjige, Stewart Home također se pojavio u Libri, no mimoišao ih je “pravi” susret s čitateljima, pa se i dalje, kada je o antimainstreamu riječ, u razgovorima potežu autori iz nešto davnije prošlosti. Iz toga se izvlači pogrešni zaključak kako se danas u prozi više ne eksperimentira, što, kao što ćete vidjeti, baš i nije najtočnije. Ima i danas pisaca koji rado izbjegavaju klišeje, samo što ih, eto, nema kod nas.

Jeff Noon, primjerice, kad već spominjemo eksperimentalizam ovih autora, a da se ne bi pomislilo da je riječ o nasumičnom mućkanju smišljenom samo radi maltretiranja čitatelja, u prozu unosi formalne eksperimente pokupljene iz glazbe koju sluša. Tehniku npr. duba prenosi u riječi, to jest “semplira”, krećući od nekog već objavljenog, široj publici poznatog teksta drugog autora. Automated Alice ima kao “okidač” Carrollov roman za djecu. Noon je u Guardiau objavio esej u kojemu se čudi da je Alica, ona Carrollova, tako dugo opstala u britanskoj ciničnoj kulturi, i pita se radi li se u ovom slučaju o nostalgiji ili ta knjiga sadrži neke neugodne istine oko kojih se i današnji Britanac vrti s nelagodom.

Divlje varijacije na svaku kontrakulturu

Negdje oko te točke unutarnjeg nemira suvremenog čovjeka kreću se manje-više svi spomenuti autori. Bill Drummond i Mark Manning tragaju npr. za autentičnošću, i njihova Kriva pamet divlja je varijacija na svaku kontrakulturu koje su se autori mogli sjetiti, od rocka do Oscara Wildea, kao točke na kojoj se zažario dvostruki moral njegova vremena. Anthony Giddens u Odbjeglom svijetu piše o mladićima koji stupaju u homoseksualne veze s bogatim mecenama kao o nečemu što je, prešutno, u devetnaestom stoljeću u Britaniji manje ili više redovita pojava. Oscar Wilde u istom scenariju stradava kao homo sacer, kao netko tko može biti “nekažnjeno kažnjen”, da se tako izrazimo.

Billa Drummonda mnogi pamte kao člana KLF-a koji je početkom devedesetih u okviru jednog svog performansa spalio milijun funti, a Mark Manning član je grupe Love Reaction. Uz njih dvojicu “u knjizi” je i Gimpo, veteran iz falklandskog rata. Ovaj trojac kreće na Sjeverni pol sa slikom Elvisa Presleyja ne bi li tim činom “spasili” svijet. Dečki putem nemilice troše sve opijate koji im se nađu na putu, što je u Krivoj pameti popraćeno halucinogenim zgodama i bizarnim epizodama u koje su uključeni stvarni likovi kao spomenuti Oscar Wilde ili Keith Richards.

Zašto baš Elvisova fotka na Sjevernom polu? Kada pišu o Jamesu Brownu i njegovu stihu “Papa’s Got a Brand New Bag” oni dešifriraju način na koji doživljavaju akt življenja: James Brown je “mudri crni vidovnjak” koji “hermetično” i na “vrlo šifriran način” pjeva o postojanju “predmeta štovanja” čija se moć prostire kroz eone. Ta tajna nad tajnama, odnosno, njeno “razotkrivanje” otvara vrata za “autentično postojanje”. A Elvis, u njega je “tako mnogo pravog: vrijeme, mjesto, vatra, led, glas, obijest i tragedija.” Bila je to prva pojava Dioniza u gotovo tisuću godina. “Neki zaboravljaju da prije Elvisa nije bilo ničega, dobro, gotovo ničega tisuću godina”. Rock je smrskao lanac kršćanske doktrine na poganskom oltaru, zapisuju u Krivu pamet Drummond i Manning. No uskoro stiže “intelektualni snobizam” i zamućuje vodu. Sve ponovno nestaje pod površinom, prekriveno lijenim frazama i konformizmom. Vatra je utrnuta ali ispod površine, negdje, nekako, još uvijek se žari. Drummond i Manning tragove zabašurena plamena pronalaze u sebi, razgorijevaju ga nelogičnim gestama i iracionalnim potezima, a svijet kroz koji prolaze idući prema svome cilju, unatoč sve većoj divljini, nekako podsjeća na reklamne programe National Geographica: pred njih iskaču predvidljiva iznenađenja, globalistički svijet koji su kanili ostaviti iza sebe zatiču u kancerogenom bujanju, a njihovo nastojanje da ga transcendiraju završava uvijek u svijetu imaginacije, koja se opire ovom uniformiranju.

Simpatična blasfemija

Kancerogena neograničenost globalizacije zaprepašćuje još i više nego iracionalni obrati njihovih svjetova mašte. Zemlje kroz koje prolaze izgubile su svoja autohtona obilježja i sve sliče jedna na drugu. Njihova potraga za “autentičnim” točkama nije, međutim, nimalo mulasta. Odnosno, i konvencionalni bi intelektualac unutra mogao pronaći referentne točke: na jednom mjestu iskušavaju pop obrazac legendi po kojima su složeni životi Jima Morrisona i Jimija Hendrixa kroz ideje iz Fraserove Zlatne grane – Drummond uočava sličnost između obrasca života božanskog kralja i života suvremenih pop zvijezda unatrag četiri desetljeća. Iako su to stare civilizacije rabile “daleko profinjenije”, dodaju.

Ova je knjiga blasfemična na jedan vrlo simpatičan, inteligentan način; kod nje je, paradoksalno, najmanje bogohulno što se njeni protagonisti predstavljaju kao zen učitelji a ne trijezne se, ili što se opscenosti gomilaju iz stranice u stranicu, nego je njezin subverzivni potencijal u nijekanju mogućnosti subverzivnosti naprosto, same po sebi. Nije dosta larmati kao buntovnik, lomiti, žariti i paliti. Kriva pamet vas može lišiti ove naivnosti, i u tome je dio njene snage i šarma. To što vas može ideološki “raščarati”, “začaravši” vas istovremeno svojim bogatim snohvatičnim slojevima. Eto, ni rokeri nisu što su nekoć bili.