Kad se jednom budu iscrple sve laži i kad stanemo pred Gospoda, Tvorca neba i zemlje, svega vidljivog i nevidljivog, onda će se Onaj koji nas je stvorio, mislim, okrenuti da nas gnjevno upita:
"Ej vi ondje dolje, grbavi i sakati! Vi ćoravi i unakaženi! Vi banditi iskrivljenih čeljusti, sušičavci, oduzeti, vi ukočeni, savijeni, drkadžije! Vi na štakama i sa staklenim razrokim okom, vi gadni odrpanci s limenim brojem na prsima! Recite mi: tko ste i odakle mi dolazite? Što učiniste s ‘talentom’ koji vam dadoh? Kud li su vam oči blistave od ljubavnog zanosa i gdje vam je kosa koja je bila crnja od najcrnjeg grožđa? Što se dogodilo s vašim stasom, koji načinih krepkim i vitkim poput bukova koplja koje harpunar zabija u dno mora i koje treperi od gipkosti? Jesu li vam se čelične mišice radovale stvaralačkom radu? Jesu li utrle nove putove sreće i dizale visoko plavokose rumene dječake? Jesu li vam muževne šake zgrabile plug i čvrste ženske grudi? Jesu li vam se usne zasitile pjesama radosti i crvenih poljubaca? Da li su vam čvrste noge trčale livadama života i lepršale na plesnjacima? Jesu li vam čelična koljena, kao željezni čekrk, stezala curu? Jeste li oplodili nove živote među njezinim slabinama, ondje gdje stanuju Užitak i Stvaranje? Recite, samo mi recite, kako ste potrošili moj ‘talent’?"
A mi bismo – pošto u stavu mirno, što uspravnije mogosmo, saslušasmo tu besjedu Gospodnju – pozdravljali propisno, jedan po jedan, onako kao prilikom raporta u pukovniji; "primit ćemo počast" i svatko bi Mu od nas onda s onom promišljenom skromnošću svih heroja iz tiskanih povijesti rekao:
"Gospode, Gospode, mi smo učinili nešto bolje od onog za što si nas ti pitao. Pogledaj samo ove raznorazne tračice, vidi ovo ordenje i rane, i ove srebrne uglate pločice – svaka od njih znači šest mjeseci provedenih u mračnom rovu. Gledaj ove “izvatke iz Dnevnih zapovijedi“, ove pohvale i čuda i čudesa. Gospode, sve su to potvrde da smo se borili za "slobodu naroda". Mladost? Protratismo je u skloništima na onoj koti! Naše godine? Provedosmo ih zgureni u jednom podrumu, puzeći po jendecima, savijeni pod magarećim teretom željezarije i raznih instrumenata za klanje. Našu kičmu, pogledaj je, donosimo ti savijenu kao ratni luk. Leđa su nam izranjavana od ležanja po bolnicama. Noge su nam granate istesale, a artritis i ozebline osakatili. Oči su nam vidjele sve što je užasno i gadno, a ruke su kopale rupe i lagume da bismo se sakrili, jer smo drhtali kao psi goniči. Kopali smo i grobove, mnogo grobova i rovovskih nužnika. Svi smo baratali noževima i vatrom, jedna polovica nas, potamanila je onu drugu polovicu. A naše šake stezale su ručne bombe koje su čvršće od djevojačkih grudi. Evo tih šaka, crne su od krvi koja se još lijepi između prstiju. Ženu nismo upoznali, djece nismo imali. Supruga nam je Domovina, a djeca su nam mitraljezi. Zajedno sa svojom krvlju prolili smo na zemlju i sjeme Tvog stvaranja. Pšenicu nismo sijali. No zato smo izorali kamenite bregove i zemlju kao kalem omotali bodljikavom žicom. Poginuli smo “slavno“ u našoj mladosti. Nema spora, mi smo istinski heroji. To nam je potvrdio i general. Svaki od nas ima u džepu “lijepo pismo“ iz divizije. Mi smo “polubogovi“. To su nam zajamčili i svi atenski i provincijski listovi u svojim uvodnicima, ondje – daleko. I sada, Gospode, očekujemo tvoju nagradu, onako kako nam je u Tvoje ime obećao divizijski svećenik, jer pali smo “za vjeru i domovinu“."
Tada će nam Gospod svojom svetom rukom pred nosom pokazati pentagram i reći će nam:
"Evo vam, nitkovi! Baksuzi, pljunuli ste na moje najskupocjenije darove, prokleti bili! Hajde, gubite se odavde u najmračnije dno najhladnijeg mora da vas moje oči više ne vide. Pretvorit ću vas u spužve da čamite ondje za ‘vijeke vjekova’, dok se ne sjetim nečeg još glupljeg. Marš!"
I odmah, dok još pozdravljamo što je moguće propisnije, "desnim dlanom (prsti spojeni) na rubu kacige (lakat u visini ramena), lijevom rukom ispruženom duž butine s malim prstom na šavu hlača", svi ćemo se, milijuni i milijuni heroja iz rovova, naći odjednom, hej oko moje!, na dnu najcrnjeg, najhladnijeg mora, ondje gdje nema ni svjetlosti ni razuma, pretvoreni u spužve.
Jedno beskrajno mračno morsko polje ispunit će se odjednom herojskim zoofitima, milijunima i milijunima. I odmah ćemo početi klimati svojim ljigavim i slinavim udovima, propisno i disciplinirano, sad ovamo, sad onamo, čas desno, čas lijevo, prateći struje zablaćene vode.
"Jen-dva, jen-dva. Jen-dva, jen-dva. Jeeeen-dvaaa!"
I to će trajati u vijeke vjekova. Amen.
S novogrčkog preveo i bilješku o autoru sastavio Luka Vukušić
Stratis Mirivilis, pravim imenom Efstratios Stamatopulos (Sikamia, Lezbos, 13. 6. 1892. – Atena, 9. 7. 1969.), grčki književnik, novinar i publicist, jedan od najistaknutijih predstavnika tzv. “Generacije 1930-ih”, dragovoljac u balkanskim ratovima te Prvom svjetskom ratu. Živim i slikovitim jezikom pisao o ratnim temama te o životu na rodnom otoku. Njegov roman Život u grobu (1930.), iz kojega ovdje donosimo ulomak, kritičari smatraju ponajboljim antiratnim djelom u svjetskim razmjerima.