Sudbina je slučajnost

Nakon uspješnog prvijenca, romana Dvorac u Romagni, Igor Štiks (1977.) se nakon šest godina pojavio s novim djelom i tako prestao biti mladi pisac koji obećava jer je, eto, ispunio obećanja – mislim, štogod to značilo. Napisao je roman na čijoj bi mu složenosti, istančanosti, zrelosti, dorađenosti mogli pozavidjeti mnogi znatno stariji ovdašnji autori.

Filozofske temelji romanesknoj kući

Elijahova stolica je ponajprije, na neki način, autorov himan rodnome Sarajevu, posveta i zahvalnost iznimnom Gradu, vraćanje duga svojim korijenima i otimanje zaboravu onoga što je bio. U smislu posebnosti Grada i ljudi u njemu, njegove povijesti i njihovih osobnih priča. Tu se otvara drugi sloj motiva – problematiziranje identiteta – nepresušne teme svakog doba koje stvara izbjeglice, ali apsurd je da to možemo pratiti još od grčkih mitova pa je dakle riječ o vječnom pitanju. Valjda upravo stoga i Štiks upliće mitološke motive, ponajprije o Edipu i Odiseju, poigravajući se i Hadom i njegovim Stiksom, dajući romanu mjestimice ozračje antičke tragedije, ne samo zbog zle kobi protagonista nego više zbog nemogućnosti da ikako sami utječu na sudbinu, da preuzmu kormilo svoje lađe – jer put su im jednoć neki bozi odredili.

Na trećoj razini, ornamentalno, ali nepretenciozno, pa ipak – recimo: “voluminozno” i sustavno, utkano u razne priče unutar toka matice, stavljeno u usta nekim protagonistima i epizodistima, iščitava se autorova želja i potreba da iznese svoj filozofsko-sociološko-politološki pogled na doba o kojem piše, na doba koje je prošlo, na doba u kojem on sam jest, da rasprostre svoje spoznaje o ljudskoj opstojnosti u vremenu. U duhu one velike tradicije europskog romana kao Cervantesova naslijeđa o kojoj je govorio Kundera ili pak Hermann Broch upozoravao da je “… otkriti ono što samo roman može otkriti, jedini razlog postojanja romana. Nemoralan je roman koji ne otkriva neki do tada nepoznat djelić postojanja. Spoznaja je jedina poruka romana”, Igor Štiks odvažno, razložno, sigurnim glasom nudi svoje odgovore na pitanje “što je ljudsko postojanje i gdje se nalazi njegova poezija” (citat Kunderin); odnosno daje filozofske temelje svojoj romanesknoj kući, što pak danas rijetko tko radi, osobito u nas, jer da bi se to postiglo treba mnogo čitati i još više misliti, a za to nitko nema vremena jerbo svi žele brzo nešto “naštancati” i uspjeti. Nije stoga nimalo slučajno.

Senzibilni miteleuropski intelektualac

I evo nas napokon i kod priče koja svojom magičnom fabulom čitateljima u potrazi za uzbuđenjima postupnog razotkrivanja tajni (i/ili zločina) obećava vrhunsku zabavu. Glavni junak, koji nije i neće biti ništa slično ikojem vašem susjedu, austrijski je pisac nastanjen u Parizu, imenom Richard Richter, svojedobno plodan, uspješan i nagrađivan, ali u poduljoj fazi kreativne nemoći. S pedesetom na vratu, što doživljava kao da je breme od barem osamdeset, propalim brakom i preplavljen besmislom, sjeda na vlak i vraća se u rodni grad, u Beč. Na staroj adresi u prostranu stanu i svome sitnom građanskom životu tamo će ga objeručke prigrliti teta Ingrid koja ga je podigla kao vlastita sina. Naime, Richardova majka Paula umrla je ubrzo nakon poroda 1942., a otac Heinrich Richter otišao je u rat, iz kojeg se vratio da bi svega nekoliko puta vidio sina i ubrzo počinio samoubojstvo. Richarda je odgojila majčina sestra Ingrid, ucijepivši mu tu priču o majčinoj smrti i očevoj nemoći. U žaru preuređenja toga starog stana, Richard ruši zid iza biblioteke, pronalazi maleni skriveni sef, a u sefu tek jednu plavu bilježnicu. U pola stoljeća zazidanoj kobnoj plavoj bilježnici ispisano je neotposlano Paulino pismo ljubavi njezina života i ocu djeteta koje u tom trenutku raste u njoj, a ime toga muškarca je Jakob Schneider. Upoznala ga je 1941. kao komunističkog aktivista, bio je Židov porijeklom iz Sarajeva. Dogodila im se ljubav, ali njega je uhitio Gestapo i odveden je u logor pa mu se gubi svaki trag. Richard odluči uručiti pismo onome kome je upućeno i tako upoznati svoga biološkog oca – jer osim stvaralačke krize, pa krize srednjih godina, sad ga obuzima i kriza identiteta.

Za senzibilnog miteleuropskog intelektualca, angažiranog pisca, samotnu dušu – to je gotovo nepodnošljiva situacija. Stoga on mora znati istinu. Jedini trag ga vodi u Sarajevo u kojem se tog proljeća 1992. razbuktao rat. U Sarajevo stiže kao novinar, ali brzo odustaje od informativnog novinarstva želeći, uz svoju potragu, u zahtjevnijim tekstovima više se angažirati za Grad. U tome mu uvelike pomaže novostečeni prijatelj, mladi prevoditelj Ivor (lik koji sadrži autobiografske elemente a pritom se autor ipak zgodno i zagonetno poigrao s detaljima), kojem se uselio i u stan.

Stolac za obrezivanje

U času kad upoznaje prekrasnu glumicu Almu, i dok se na sarajevsku kazališnu pozornicu postavlja Frischov Homo Faber, propituje smisao takvog čina i značenje tog teksta, dok Richard sve snažnije sluti kako “imena nikad nisu slučajna” (Richard – sudac, Schneider – krojač, Alma – duša itd.), započinje uprizorenje njegove kobi: u kojoj se upliću koliko elementi usuda gospodina Fabera, toliko i nova verzija edipovske priče i odisejevska razrješenja.

Prilikom posjeta staroj sarajevskoj sinagogi, u neznanju je sjeo na Elijahov stolac, na stolac za obrezivanje – što će mu u proročkoj sceni priopćiti jedan od najdojmljivijih likova romana, začudni starac Simon, i sam nekoć sudac, koji razumije više nego što daje naslutiti. Zapravo, u tih nekoliko tjedana, od svibnja do srpnja, Richardu su zamalo svi susreti bili sudbonosni. Kad mu Alma bude rekla “Destiny is the most powerful coincidence of all”, njega će zapeći u utrobi više nego što bi bilo potrebno, s obzirom na to da je riječ o reklamnom sloganu za filmsku verziju Homo Fabera. Jer Richard već duboko u sebi zna svu težinu istine o sudbini kao najmoćnije slučajnosti. Naime, nema slučajnosti, i dok proživljava najljepših pet dana života ljubavi, njegov je usud već u procesu tragičnog i tragičkog razrješenja. Više od toga ne smije se reći zbog uskrate užitka u otkrivanju priče, samo se još može dodati, a što je i tako jasno od početka: da, Richard je pronašao svoga oca, poput Edipa je umro i rodio se ponovo. Da bi si zatim doslovce oduzeo život.

Naime, cijelu nam pripovijest pripovijeda Richard, pišući u sobi bečkog hotela. Pisac koji piše svoj posljednji roman tek se u epilogu premeće u protagonista pisca koji je kao svoju najdragocjeniju ostavštinu taj rukopis povjerio drugome piscu-prijatelju da s njim učini što mu savjest nalaže. Tako će Ivor, nasljednik rukopisa, naposljetku dati konačnu sliku sudbine svih likova, dok bude marno prevodio i tako ponovo ispisivao posljednje djelo svoga mrtvog prijatelja, kojem će oprostiti sve grijehe.

Književni događaj godine

Jest da je takva forma za “umotavanje” romanesknog sadržaja poznata i rabljena, ali Štiks ju je nekim izvornim elementima uspio učiniti svježom i drukčijom. No, za razliku od prvoga romana u kojem je posegnuo za ekonomiziranjem izričaja i sažetošću narativnog tikva, u drugom je veoma razveden, meandrira, ubacuje digresije i smišljena ponavljanja (osobito kad je riječ o unutarnjim monolozima glavnoga lika). Kao i onda, tako je i sad pokazao kako vješto uklopiti priču u priči, iz različitog vremena i okružja ali s zapanjujućom, dakako, nikad izgovorenom, poentom.

Osim toga, zanimljivo je s kakvom se lakoćom kreće između prvog i trećeg lica u pripovijedanju a da to uopće ne zbunjuje čitatelja i ni u jednom trenutku mu ne ostavlja sumnju u upućenost u zbivanja. Isto tako, klizi iz vremena u vrijeme, iz bečkog vremena ispisivanja kronike u sarajevsko vrijeme događanja, iz sarajevskih dragocjenih sati u odbrojene bečke ure, neprestano u nekoj vrsti prostorno-vremenskog cik-cak bijega – ne bi li ga valjda zaobišao taj metak kojem zna da ne može umaći. I premda će čitatelj brzo naslutiti što se naposljetku zbilo, presudno važnim postaje ono: kako se to zbilo. A to kako, besjedi vjerodostojan glas, glas čovjeka koji ponovo proživljava sve što ga je pogodilo pa se razabire kad je stubokom potresen, kad je ljubavlju zanesen, kad je promatrač na ratnome i povijesnom poprištu, kad je razgaljen ozračjem, ganut, usplahiren, užasnut. Ukratko, Štiks je svome pripovjedaču uspio dati uvjerljive boje punog ljudskoga glasa.

Sve u svemu, Elijahova stolica zacijelo je književni događaj godine, veliki roman naših dana iz pera zreloga pisca (ili kako je to krasno jednom Emerson rekao: “Sama darovitost ne čini pisca. Iza knjige mora biti čovjek”), koji ne samo da ima što reći o stanju ljudske egzistencije, nego to umije pretočiti u umjetničko djelo trajne vrijednosti. Možda bi marketinški bilo probitačnije, u duhu američkih blurbova, kazati nešto poput: obavezno pročitati, uzbudljivo i nezaboravno, fascinantno i sugestivno, ali radije bih završila u duhu tradicije koju ovo djelo tako lijepo nastavlja, pa dala misao iz njega: “Prošlost je zamka… i nemojmo dopustiti da nam ona, ta kobna prošlost, upravlja životom. Ne samo na individualnoj… nego i na kolektivnoj razini.”

Nije pomoglo Richardu, ali nama hoće li? “Možda je baš to svrha ovog pisanja – oslobođenje od teške popudbine koju Haron ne prima u svoj čamac. A meni uskoro valja preko Stiksa.”