Silva Kalčić  

In memoriam - Sudionik vremena

Miroslav Šutej (1936. – 2005.)

Ugledni umjetnik, primarno grafičar, akademik Miroslav Šutej (Duga Resa 29. travnja 1936.) preminuo je u petak, 13. svibnja 2005. u 69 godini. Hrvatska likovna scena time je izgubila jednog od svojih nemnogobrojnih velikih umjetnika. Uključivši se u avangardne svjetske tokove u ozračju pokreta Novih tendencija, Miroslav Šutej, kao prvak op-arta, Hrvatsku je na svjetskoj likovnoj sceni promovirao ravnopravno s najvećim umjetničkim imenima. Preminuo je u Specijalnoj bolnici za kardiovaskularnu kirurgiju i kardiologiju Magdalena u Krapinskim Toplicama nakon duge bolesti.

Šutej je bio suradnikom Majstorske radionice Krste Hegedušića, a od 1970. profesor na ALU-u u Zagrebu. Njegovim crtežima, kolažima i objektima provlači se prepoznatljiv rukopis autora koji je istodobno slijedio i stvarao paralelno s aktualnim trendovima u modernoj i suvremenoj umjetnosti, ponajprije op-arta i kinetičke umjetnosti. Iluzionizam prepoznatljivih crteža sastavljenih od pomičnoga i nepomičnog sloja koji omogućuju stvaranje niza kombinacija, Šutej je nadogradio konstruiranjem trodimenzionalnih objekata, pomičnih, živo obojenih skulptura od kojih je široj publici najživlje u sjećanju ostala maskota popularnog televizijskog kviza (Kvisko). Autor je verzije hrvatskog grba i apoena hrvatskih novčanica (“Svaki je dan nov, novi su i događaji u politici, u kulturi, u životu. Nove su i kune, koje sam radio i tako zapravo napravio bezbroj izložaka”, Miroslav Šutej), a na zagrebačkom groblju Mirogoju postavljen je njegov Spomen-križ za sve poginule u Domovinskom ratu. Šutejevi radovi nalaze se u vodećim svjetskim muzejima i galerijama, poput Muzeja Guggnheim u New Yorku, Musée d’Art Moderne da la ville u Parizu, londonske Galerije Tate i Victoria&Albert Museuma te u domaćim zbirkama zagrebačkoga Muzeja suvremene umjetnosti i riječkoga Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Redatelj Nenad Puhovski snimio je 1981. film Sjećanje na Šuteja, a monografiju crteža objavila mu je iste godine Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Posljednju samostalnu izložbu imao je na razmeđi prošle i ove godine u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu (Prekrivene oči, tekstove u katalogu izložbe potpisuju Zvonko Maković i Tonko Maroević). “Tko je Miroslav Šutej kritičari dvoume u nadmetanju: je li to umjetnik paradoksa ili nestašni homo ludens? Svakako taj ozbiljan profesor dječačke znatiželje najlakše je prepoznatljiv kao sudionik “estetske senzacije”, koju otkriva i razotkriva u stvaralačkom kontinuitetu već više od četiri desetljeća” (Marina Baričević u prikazu izložbe u Novom listu).

Od njegove vrlo zapažene rane manifestne grafike Bombardiranje očnog živca, preko dizajna keramičkih pločica – u Ledo centru u Bogovićevoj ili Kluba arhitekata osamdesetih, pa sve do promišljeno kontroverzne reklamne kampanje na Gavrilovićevim billboardima početkom 2003. može se pratiti Šutejev prepoznatljiv stil s primjesama ludizma i paradoksa, iz kojega se može iščitati autorova sklonost iracionalnom i nestvarnom, kao i retinalnim efektima i optičkom kinetizmu.

Termin op-art je smišljen 1965. kako bi se označila apstraktna umjetnost koja djeluje izravno na vizualnu percepciju promatrača, svojom vizualnom strukturom kod gledatelja stvaraju zbunjujući učinak, efekt simultanog kontrasta, optičkog miješanja boja, iluziju pokreta, paradoksalnu sugestiju dubine ili ispupčenosti ravne površine slike, moarę efekt (iluziju vibracije valovitih linija). Ukratko, dolazi do optičke varke – da umjetničko djelo ispred nas vibrira i pulsira. Privid kretanja (prelijevanja boja) vrlo pomno oblikovanih geometrijskih struktura izazvan je obrascima vizualne percepcije. Prethodnim primjerima op-arta smatraju se impresionizam i post-impresionizam (ponajprije Seurat) te Josef Albers svojim eksperimentima s bojama na Bauhausu. Geometrijska perspektiva je također optička iluzija, ali u slučaju op-arta iluzija nema figurativni predložak.

Naziv „optička” ili retinalna umjetnost primjenjuje se na djela koja istražuju i iskorištavaju pogrešivost oka. I mnoge druge umjetničke vrste zasnivaju se na iluziji, prije svega na sposobnosti gledatelja da završi sliku koju vidi, na temelju vlastitog prethodnog iskustva (npr. vidi tri stranice kocke, ali on zna da kocka ima još četiri stranice). Op-art primjenjuje drugi tip iluzije, gdje se raznim optičkim pojavama dovode u sumnju normalni procesi viđenja, a tehnika i motiv djela su nerazlučivi. Ali dok kinetička umjetnost podrazumijeva mehanički, stvarni pokret, u djelima op-arta pokret je prividan, odnosno virtualan.