Sudjelovanje u svakodnevici

Manifestacija The best in Heritage u svijetu muzeja i općenito, u području očuvanja baštine, ima otprilike važnost kakvu u svijetu filma ima dodjela nagrade Oscar. Direktor i začetnik Tomislav Šola, istaknuti muzeolog svjetskoga glasa, već petu godinu zaredom uspješno je održava na visokoj razini, plasirajući je (s pravom) kao jedini događaj takve vrste u svijetu, pa tako i hrvatski izvorni proizvod. Na manifestaciji s pokroviteljstvom najznačajnijih muzejskih krovnih organizacija (ICOM, ICROMOS, Unasco, Europa Nostra, Svjetske federacije prijatelja muzeja…), te uz potporu Ministarstva kulture i Grada Dubrovnika, ove se godine predstavilo dvadesetak nagrađenih muzeja. Među važnijim zadacima je i onaj edukativne naravi, s obzirom na to da se djelatnicima muzejske profesije omogućuje uvid u primjere koji su zaslužili prefiks naj. Razlika kojom Najbolji u baštini ipak odudara od filmske dodjele Oscara, može se iščitati u prezentaciji nagrađenih koji se u svojim govorima ne zahvaljuju, nego na najbolji mogući način nastoje predočiti razloge zbog kojih su dobili nagradu, a njihovo predstavljanje na kraju biva vrednovano i glasovima publike.

Budući da sam prvi put pratila The Best in Heritage, ono što mi se učinilo zanimljivim i posebno inspirativnim, jest velika zastupljenost muzeja ili projekata očuvanja baštine u malim, ponekad (barem meni) gotovo nepoznatim mjestima, u kojima je glavni pokretač entuzijazam i istinsko razumijevanje struke, čime se uspješno šire krugovi recepcije, djelujući ne samo kao tvornica za recikliranje i stvaranje surogata prošlosti nego kao korektivni mehanizmi sadašnjosti. Iza svakog nagrađenog muzeja, nije se bilo teško uvjeriti, uvijek stoji predanost struci, kreativna sposobnost pojedinca ili dobro usklađenog tima stručnjaka.

Tr?ndelag – posebna pažnja mlađem uzrastu

Iako je kao najbolji muzej u Norveškoj 2005. dobio nagradu tek u nacionalnim okvirima, poseban dojam na publiku ostavila je prezentacija etnografskog muzeja u gradiću Tr?ndelagu, koji se nalazi uz samu granicu sa Švedskom. Etnografski muzej se, iz tradicionalnog na otvorenom, s vremenom razvio u suvremeni muzej s naglaskom u orijentaciji na najmlađe posjetitelje. Do takve je odluke došlo nakon spontane primjedbe jedne djevojčice. Došavši u posjet muzeju s ocem, izgovorila je rečenicu koju su čuli kustosi i pretvorili je u svoj moto: “Tata, zašto su ovdje samo odrasli, zar djeca nisu postojala u starim danima?” Jedan od načina kojim se muzej željelo približiti najmlađim uzrastima je i organiziranje dramskih radionica za djecu između 8 i 12 godina. Lokalni susjedi – nacionalni neprijatelji naziv je jednog dijela edukativnog programa, ali i sadržaj nekih predstava, u kojima posjetitelji mogu glasovanjem donijeti odluku u kojem će se smjeru drama s norveškim i švedskim protagonistima dalje odigravati. Mlada i darovita kustosica ovog muzeja na pozornicu je sa sobom donijela tradicionalnu odjeću, te se pred kraj predavanja preodjenula i publici uživo demonstrirala kako izgleda kada se kroz predstavu i glumu vraća ne samo izgubljeni ljudski kontekst, nego se djecu na posredan način senzibilizira na razmišljanje o osjetljivim političkim temama.

Kvaliteta nevidljive promjene

Komplementaran gore rečenom i na svoj način zanimljiv, sveučilišni je muzej Petrie u Londonu, jedna od najbogatijih zbirki egipatske arheologije. Ni tu nije bilo riječi ni o kakvim radikalnim inovativnostima u smislu fizičkih transformacija muzeja, dapače, muzej od osnutka 1950. izgleda gotovo nepromijenjeno, na što je direktorica muzeja duhovito, u reklamnom stilu “prije/poslije”, ukazala dvjema skoro identičnim fotografijama. U obrazloženju za takozvanu “klasičnu nagradu” (Museumes & Heritage Awards for Excelence) navodi se kako je muzej Petrie prikazao izvanredan model sveučilišnog muzeja praksom, promjenama koje se ne mogu vidjeti, nego osjetiti. Preduvjet za uspjeh bila je takozvana inside-out metoda, analitički rad s publikom, ispitivanje njihovih očekivanja i želja, a potom uključivanje manjinskih zajednica, posebice ljudi iz Egipta i Sudana u aktivan grupni rad u kojem se prošlost drevne egipatske kulture promatra iz perspektive suvremenog Egipta. Ispitivanje mišljenja javnog mnijenja odvija se svakodnevno na web stranici gdje je uz predstavljanje gotovo svih eksponata (80.000) iz zbirke, tekstom i slikom, moguće on line odgovoriti na nekoliko pitanja, među kojima su: Trebaju li muzeji prikazivati ljudske ostatke? ili Treba li muzej vratiti Egiptu ili Sudanu predmete koji su tamo iskopani u prošlosti?

Cesarea – multimedijalna komunikacija s prošlošću

Kao primjer posve disparatne, ali podjednako uspješne metode, koja umjesto ljudskog faktora računa s dostignućima suvremene tehnologije, osvrt zaslužuje projekt popularizacije lučkog, turističkog i poviješću bremenitog grada Cesareje u Izraelu, koji je 2005. također dobio prestižnu nagradu za izvrsnost (Museum & Heritage Awards for Excellence). Utemeljena u doba Herodove vladavine, Cesarea je predstavljala vitalnu trgovačku poveznicu Rimskog imperija s Azijom. No unatoč takvoj prošlosti, tu atraktivnu destinaciju turisti više posjećuju zbog pješčanih plaža i restorana, negoli zbog arheologije. Cilj kojeg su postavili muzealci bio je: pronaći način kojim će otkrivanje prošlosti grada postati njegovom najvećom atrakcijom. U tome su se poslužili kinematografskim iskustvima, inscenirajući povijesna razdoblja dramatičnim filmom u kojemu se uz stvarne glumce koriste 3D animacije i drugi kompjutorski trikovi. Uranjanjem u svijet virtualne stvarnosti koji je sve samo ne dosadni vodič kroz stilove i razdoblja, posjetiteljima je omogućeno arheološko sondiranje iste vizure u različitim povijesnim kontekstima. Koristeći se multimedijalnim sustavom, mogu čak razgovarati s kraljem Herodom, Poncijem Pilatom, svetim Pavlom, rabinom Akivom, kraljem Louisom XI... Protagonisti koji su obilježili pojedina razdoblja Cesareje, uprispodobljuju se pred njima elektroničkom slikom u gotovo prirodnoj veličini. Iako možda suviše spektakularno i na rubu kiča (kustosi tumače kako su posve hotimično slijedili holivudske uzore) ova metoda pokazala se učinkovitom jer je broj posjetitelja u nekoliko posljednjih godina rapidno porastao na prosjek od čak 500.000 godišnje!

Kunsthaus Graz – nova meta kultnog turizma

Gotovo besprijekornom prezentacijom, koja je počela turističkim snimkama Graza, predstavljena je djelatnost Landesmuseum Johaneuma, najstarijeg sklopa muzeja u Austriji. U 2003. godini, kada je Graz uživao status kulturne prijestolnice, dijelom Joanneuma postalo je i futurističko zdanje arhitekta Petera Cooka i Colina Fourniera. U zgradi koju nazivaju big blue bubble ili prijateljski vanzemaljac, radikalni kritičari muzeja će vjerojatno, kao što je bio slučaj s Guggenheimom u Bilbaou, prepoznati još jednu paradu institucionalne moći, no ova će građevina, možda i više od samog izložbenog programa koji se u njoj odvija, bez sumnje postati (ili već jest) nova meta kulturnog turizma. Po svemu savršena građevina, kojom je nadomješten latentni manjak mjesta za promociju suvremene umjetnosti u Grazu, ne samo smjelom integracijom u stari dio grada nego i po tehničkoj funkcionalnosti u gotovo svakoj pojedinosti, nagradu je osvojila u branši arhitekture (2004. Royal Institute of British Arhitects). Kunsthaus Graz predstavljen je kao svojevrsni link između utopističke arhitekture iz šezdesetih i diskusije o “mjehurićima” i “kapljicama” koja je u svijetu arhitekture započela u ranim devedesetima.

Zanimljiva raznovrsnost prezentirane izvrsnosti

Mnogo neobičnih primjera s prefiksom naj ovdje će ipak ostati nespomenuto. Kustosi i direktori muzeja pokazali su, na primjer, kako je moguće učiniti zanimljivim muzej čiji je jedini sadržaj jedna sudbonosna bitka koja se u 1. stoljeću odigrala između Rimljana i germanskih plemena (Muzej i park u Kalkriesu, Njemačka) ili kako prvu pumpnu stanicu za vodu u Australiji osmisliti kao zabavan muzej (No 1 Pump Station, Mundaring Weir, Zapadna Australija). Pojedine nagrade dodijeljene su i izvrsnosti u obnovi (Casa Batlo u Barceloni, zidine dvorca Bauska u Latviji) ili pak muzejima na otvorenom koji se grčevito bore protiv nestajanja posljednjih zona krajolika s tradicionalnim oblicima gospodarstva (The Heathland Centre, Lygra, Norveška) ili maštovito osmišljenim programom nastoje djelovati na buđenje ekološke svijesti – spregom mistike, umjetnosti i folklorne tradicije života uz jezero (Otvoreni muzej prirode, Buryatiya, Ulan-Ude, Rusija).

Svi oni koji traže pozitivan poticaj ili naprosto dijele muzeološke afinitete, čitavu manifestaciju uskoro će moći vidjeti na DVD-u (u realizaciji tvrtke Novena). Dokumentirani Najbolji u baštini zacijelo će dobro poslužiti i kao koristan materijal studentima muzeologije i heritologije, kojima se svake godine, na kraju ove manifestacije, uz financijsku pomoć Unesca dodjeljuju stipendije. I što drugo zaključiti nego da ovakvoj manifestaciji koja već u samom startu barata s toliko naj reklama zapravo i nije potrebna.

Povratak muzeja

Kako vidite ovogodišnju manifestaciju, može li se izdvojiti neka posebna tendencija u odnosu na prijašnje, a na koju su selektori posebno obraćali pozornost, to jest, postoji li neka tendencija koja na neki način ocrtava sadašnje preokupacije u struci muzeologije i heritologije? Koje biste predstavljanje kao iskusni muzeolog izdvojili među nagrađenima?

– Što se nas organizatora tiče, sve je bolje no što je bilo; pet godina konstantnog rasta: od 80 do 130 sudionika i od 7000 do 60.000 posjeta web stranici. Nemamo kriterije mimo dobrog glasa i naše procjene nekih nagrađenih projekata prema obrazloženjima žirija i člancima o njima. Meni se osobno jako svidio projekt Heathland centre, Lygra, jer je i sam zapravo oblik života u što se pretvaraju neki muzeji, a uz to je sveobuhvatan i multidisciplinaran. Ako među muzejima postoji neka tendencija, onda je to sudjelovanje u svakodnevnici, a ako postoji među konzervatorskim projektima, onda je to važnost nove, opet životne namjene restauriranog spomenika.