Noga filologa - Sukob na računalnoj ljevici

Neven Jovanović filologanoga.blogspot.com

OLPC je kratica za slogan “One laptop per child”: “Jedan prijenosnik po djetetu”. Cilj je ove neprofitne organizacije “proizvesti jeftinu verziju laptopa – laptop od 100 dolara – stvarajući tehnologiju koja može unaprijediti odgoj i obrazovanje u vrtićima, osnovnim, pa i srednjim školama” (tako kažu na stranicama hrvatskog odvjetka: olpccroatia.org).

Projekt je službeno pokrenut 2005; među osnivačima su bili procesorski div AMD, News Corp. i Google, a voditelj OLPC-a, Nicholas Negroponte, izazvao je senzaciju predstavivši projekt na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu (kasnije će privući i tako različite svate kao što su eBay i UN-ov Razvojni program). U roku od nekoliko mjeseci više od 50 zemalja ?skazalo je interes” za projekt; sudjelovanje su potvrdile Libija, Urugvaj, Peru, Ruanda, Nigerija.

Jedan prijenosnik po djetetu

OLPC prijenosnik – zvan i XO – razvijan je da bude ne samo jeftin, nego i štedljiv (koristi malo struje, te ga u nekim verzijama može napajati čak i ručni generator), da bude robustan, intuitivan za upotrebu (razumljiv onima koji nikad nisu koristili kompjuter), ali i umreživ – da ima i lak pristup internetu, i mogućnost stvaranja lokalne mreže: npr.?povezivanja sve djece koja žive u istom selu, idu u istu školu.

Magičnu brojku od 100 dolara za računalo – pazite, to je danas oko 450 kuna; ima mobitela koji su skuplji od toga – projekt je namjeravao postići na dva načina. Prvo, proizvodeći i prodajući vrlo velike količine; probna distribucija u Peruu uključivala je 40.000 učenika u 569 škola, a bilo minimalna početna nardužba iznosila bi milijun strojeva po pošiljci (to je sto milijuna dolara!). Drugo, računalo je posebno dizajnirano: i hardverske su i softverske komponente posebno razvijane, birane, prilagođavane, s ciljem da performanse budu – po današnjim mjerilima – skromne, ali da resursi budu maksimalno iskorišteni.

Tehnologija + djeca = obrazovanje

Ideja OLPC projekta kristalno je jasna: znanje je moć. Računala su sredstvo za stjecanje znanja. Dajmo onda onima koji su zakinuti ta sredstva – i nešto se dobro mora dogoditi. “Obzirom na resurse koje zemlje u razvoju mogu izdvajati za obrazovanje – radi se katkad o manje od 20 dolara godišnje po učeniku, nasuprot 7500 dolara po učeniku ulaganih godišnje u SAD – čak ni udvostručavanje ili učetverostručavanje ulaganja u tradicionalan obrazovni sustav ne bi postiglo željeni učinak. Usto, iskustva ukazuju da je ‘više istoga’ – više škola, više učitelja, više knjiga i opreme – odgovor pohvalan, ali nedostatan; to mnoštvu djece u svijetu u razvoju još uvijek neće pružiti stvarnu mogućnost da se obrazuju.” Tako Zaklada OLPC objašnjava vlastitu “viziju”. Vodi je načelo konstrukcionizma: “osnovno je obrazovno iskustvo ‘učenje učenja’; računalo potiče to ‘učenje učenja’ dajući djeci da ‘misle o mišljenju’ na način koji inače ne bi bio moguć. XO će biti i prozor u svijet i iznimno programabilan alat za istraživanje tog svijeta, omogućujući djeci zemalja u razvoju da se otvore kako ka neograničivom znanju, tako i svojim kreativnim, rješavalačkim potencijalima.”

Stvarnost je, ispostavilo se, kompleksnija od vizije, ma koliko vizija lijepo zvučala. Kao što djeca nisu tabula rasa – odviše su složen sustav – tako ni računala nisu tabula rasa. Niti je “neispisana ploča” svijet u kojem se to dvoje treba spojiti.

Zaklada OLPC prvo je morala sniziti prag, onu minimalnu količinu računala po narudžbi: zemlje u razvoju nisu bile spremne naručiti po milijun računala. To je dovelo do dizanja cijene, i prijenosnik od 100 dolara sad košta 188. Usto, dosad je prodano tek 600.000 strojeva. I pojavilo se pitanje operativnog sustava.

Šećer na početku

U početku je XO prijenosnik kao operativni sustav koristio Linux. Budući da – sukladno načelima Otvorenog koda – licenca za korištenje i mijenjanje Linuxa ne košta ništa, ovo se činilo logičnim izborom za računalo od 100 dolara. Linux se lijepo uklapa i u viziju “iznimno programabilnog alata za istraživanje”.

No, “zemlje širom svijeta”, po riječima Nicholasa Negropontea s početka svibnja, “intenzivno su inzistirale na opciji upotrebe Windows operativnog sustava da bi počele pregovarati o narudžbama”. I otud partnerstvo.

XO s Windowsima (prilagođenom verzijom XP) bit će u probnoj upotrebi od lipnja “u četiri do pet zemalja”. Takav će XO koštati 198 dolara, a Windowsi će biti “pogonska opcija” – korisnici će pri pokretanju računala moći odlučiti žele li koristiti njih ili Linux. Verzija XP-a za XO podržava dosta posebnosti ovog računala: specijalne tipke (poput one koja, kad je pritisnete, pokazuje računalni kod programa koji se upravo izvodi), pločicu za pisanje, štedljivi način rada. Dosta posebnosti, ali ne sve. Ono što Windowsi na XO (zasad) nemaju jest lokalno umrežavanje, koje pušta XO računala da “razgovaraju” i dijele podatke; zasad Windowsi ne podržavaju ni izvorno radno sučelje XO-a, vrlo prepoznatljiva, drugačijeg dizajna, a posebno prilagođeno djeci bez informatičkog iskustva (sučelje je razvijano kao otvoreni kod, a zove se “Sugar”, “Šećer”).

Kuća s prozorima

Partnerstvo OLPC-a s Microsoftom dovelo je do krize unutar zaklade; pale su teške riječi (nuđenje Windowsa uspoređeno je sa stvaranjem ovisnosti), slala su se otvorena pisma, davane su ostavke, novine su se zainteresirale. Zašto?

Windowsi, kao što znamo, nisu otvoreni kod; oni su njegova suprotnost – da biste vidjeli, ili koristili, ili makar pipnuli bilo koju od programskih funkcija (programskih – ne i korisničkih!) morate dobiti, ili kupiti, posebnu dozvolu, ispuniti uvjete. Ukratko – Windowsi se plaćaju. Ali, ako je zadaća OLPC projekta dati djeci širom svijeta u ruke alat za “učenje učenja” – Windowsi će to omogućiti isto kao i Linux, ako ne i bolje.

Windowsi su, naime, tek operativni sustav – skup uputa koji ne treba nama, nego računalu. Operativni sustav govori računalu gdje naći i gdje pohraniti naredbe koje treba izvršiti, podatke koje treba obraditi. U idealnom svijetu, mi i nismo svjesni da računalo ima OS (Appleov Mac je odličan primjer) – kao kod tipografije i prevođenja, obični korisnici operativni sustav zapažaju tek kada dođe do greške. Da bi djeca  pisala, čitala, računala, gledala slike i filmove, surfala internetom, razgovarala – za to im trebaju drugi programi; ne Windowsi sami, nego njihova nadgradnja. Za tu je nadgradnju – koja može biti otvorena! – bitno samo da operativni sustav radi. A Windowsi, definitivno, rade.

Prijenosnici na livadi

Sav je dosad razvijani softver za XO otvoreni kod, i radili su ga ljudi koji vjeruju u ideju otvorenog koda, radili su ga zato što vjeruju u tu ideju. Za te je ljude partnerstvo s Microsoftom rušenje temeljnih načela obrazovne “misije” OLPC projekta, navikavanje na jednadžbu “kompjuter = Windows” od malih nogu. Takvim puristima Negroponte, koji želi prvenstveno osigurati što više računala za potrebite, pragmatično poručuje: “OLPC se ne bavi širenjem ideja otvorenog koda – mi se bavimo obrazovanjem”.

Puristi, stoga, daju ostavke. Dvojica najuglednijih zovu se Walter Bender i Ivan Krstić. Bender je bio predsjednik “Odjela softvera i sadržaja”; Krstić je, kao predsjednik “Sigurnosne arhitekture” projekta, u kolovozu 2007 dobio posebnu nagradu za dizajn sigurnosnog sustav XO računala.

U buci i nevjerici koje su nastale svašta je izašlo na vidjelo. Između ostalog, da OLPC nema ozbiljan plan distribucije računala: [s izuzetkom jedne osobe] “nitko nije bio zaposlen na distribuciji dok sam ja radio u OLPC-u”, piše Krstić na svome blogu, “a trajala je isporuka 360.000 prijenosnika za Urugvaj i Peru zajedno. Spustili su me padobranom kao jedinoga iz OLPC-a za Urugvaj, a u Peru su me poslali u zadnji čas. Da, ja sam dobar kad treba misliti u hodu, ali kojeg ja vraga znam o distribuciji? I baš tada je Walter [Bender] bio degradiran, postavši teoretski “direktor distribucije”; na tom je položaju šefovao ekspanzivnom timu sastavljenom od – sebe samog. Onda je otišao, i pazite: sad firma ima pola milijuna prijenosnika “na livadi”, a nitko se čak i ne pretvara da je službeno zadužen za distribuciju. Pošto je otišao, Walter mi je telefonom javio ‘Dao sam otkaz jer ne mogu dalje raditi na laži.’ “

Konstrukcionizam

No, u pitanje su dovedene i same teoretske pretpostavke projekta: “nitko nikad nije dokazao da konstrukcionizam zbilja funkcionira” (ideja, sjetite se, da prvo treba “naučiti učiti”, a sve će ostalo doći samo); “Teorija je proizvod formulacije hipoteze, testiranja te hipoteze i sukladnosti hipoteze i rezultata eksperimenta ili zapažanja. A gdje su eksperimenti i zapažanja koji potvrđuju valjanost konstrukcionističke hipoteze? Ako ih nema, zašto se konstrukcionizam zove teorijom? Prikladnije bi bilo “uvjerenje”, ali to baš ne zvuči znanstveno koliko “teorija”. Ovo zapažanje zgodno objašnjava zašto je organizacija OLPC tako tajnovita kad se radi o pilot-programima.” Tako komentira netko s nadimkom “allen” na “Novostima o jednom prijenosniku po djetetu” (www.olpcnews.com); i nastavlja: “jedinstvenim postignućem OLPC-a možda će se pokazati tek uspostavljanje jeftinoga prijenosnika kao održivog segmenta tržišta; proizvođače zanima viši kraj spektra cijena jer je lakše zaraditi na prodaji prijenosnika od 2000 dolara nego onoga od 200 dolara. Ali konkurenciji se fućka za to što proizvođače zanima. (...) OLPC je pokrenuo utrku za zaposjedanjem dijela tržišta s niskim cijenama.” Potonje mogu i sam potvrditi: “kompjuteri-igračke”, skromnih mogućnosti, ali lagani i jeftini, postali su tako popularni da se mogu kupiti i kod nas – i ja imam jedan. Samo što ne koštaju ni sto, ni dvjesto dolara, nego tristopedeset eura.

Krleža

Sve me ovo zanima jer se volim igrati kompjuterima, jer i sam vjerujem u filozofiju otvorenog koda, jer smo i mi na neki način zemlja “trećeg svijeta”. Ali i zbog jedne paralele, one koju sam naznačio već u naslovu.

Sjećate se, mada natuknice o tome nema ni u hrvatskoj ni u srpskohrvatskoj Wikipediji: prije osamdeset godina, časopis “Pečat” i Krleža, Marko Ristić, Vasa Bogdanov, Zvonimir Richtmann, Rikard Podhorski našli su se na jednoj strani barikade – na drugoj je bila Partija: Milovan Đilas, Radovan Zogović, Ognjen Prica, Kardelj, Otokar Keršovani i drugi. Svađali su se o “tendenciji” i umjetničkoj slobodi, o tome što umjetnost smije, a što ne smije pred Partijom i Revolucijom, o tome kako i koliko umjetnost mora biti “u službi one društvene klase koja se drži nositeljem socijalnog napretka”. Sukob je kulminirao 1939-40, kad je Krleža objavio “Dijalektički antibarbarus”, a Partija odgovorila “Književnim sveskama” i osudom “revizionista i trockista” na Petoj zemaljskoj konferenciji. Umjetnici su izgubili od partijaca; od Krleže je naposljetku odustao i sam Tito, mada je dotad pokušavao zaštititi “pisca koji je svojim opusom formirao cijele naraštaje ljevičara”. Tragovi tog sukoba protežu se daleko; kad je Stanko Lasić 1970. napisao  knjigu “Sukob na književnoj ljevici 1928-1952” diglo se dovoljno prašine za konstataciju kako sukob “traje i danas” (te je “umjetnost”, posebno književnost, postala svojevrsna opozicija socijalizmu), ali i za to da sama sintagma iz naslova ostane živa u jeziku, kako vidite, do naših dana.

Pasijans

Dok svijet – Amerika – ima “sukob na računalnoj ljevici” – “ljevici” kao opreci kapitalističkom modelu Microsoftova poslovanja – Hrvatska i Jugoslavija imale su, pred osamdeset godina, “sukob na književnoj ljevici”. Krleža je mijenjao svijet (“formirao naraštaje”) knjigama; Nicholas Negroponte želi to učiniti kompjuterima. Krleža i komunizam; Negroponte i konstrukcionizam. Pasijans paralela može se nastaviti u nedogled. Ali je li Negroponte Krleža – ili je Partija? Jesu li veći idealisti oni koji žele revoluciju – stvarnu promjenu postojećeg stanja, ma kako ona izgledala i ma koliko koštala, pa čak i uz pakt sa “crnim vragom” – ili oni koji žele Revoluciju, čistu, plemenitu? I završava li komunizam – ma kako lijep i pošten bio – nužno u neefikasnoj tiraniji nekolicine – kao što OLPC nužno vodi samopromociji, profiterstvu i loše prikrivenoj šlampavosti?

Ovo je pasijans: zabava. Nije, međutim, zabava to što me steglo oko srca dok sam čitao o djeci u zabačenom peruanskom selu, siromašnom do boli, koja su naučila biti manje sebična učeći koristiti XO prijenosnike (Ivan Krstić je bio tamo i to vidio); što sam ostao bez daha čitajući kako je petogodišnji unuk jedne Laure Gibbs (s olpcnews.com) na XO prijenosniku napravio dokumentarac o kući od Lega koju je sastavio, i film o punoglavcima koje je uhvatio u ribnjaku, i kako je poslao filmiće svojoj teti iz vrtića da joj pokaže što je radio kod bake. Možda nema dobrog bez lošega. Možda je sustav jednostavno kompleksniji od vizije.

Ovih je dana Stanko Lasić, autor Sukoba na književnoj ljevici 1928-1952, proslavio osamdeset prvi rođendan. Čestitam – i poklanjam mu ovu Nogu filologa.