Šum u komunikacijskom kanalu

Iako se često lakomisleno govori o glazbi kao o univerzalnom jeziku, ta je tvrdnja vrlo daleko od istine. Jer, i ta umjetnost, koliko god apstraktna bila, itekako svoja različita obličja duguje kulturnom i civilizacijskom kontekstu iz kojeg je proizašla. Stanovniku zapadnih zemalja bit će tako koliko-toliko bliski, recimo, i Mozart i Beatlesi, jer je riječ o glazbama koje dotiču iste ili slične punktove u kolektivnoj podsvijesti izgrađenoj u judeo-kršćanskom kulturnom krugu. No, tradicijska glazba, primjerice, Indije i Kine, koliko god mu zanimljiva bila, ipak neće u njegovoj svijesti odzvučati na isti način kao i onima kojima je ta glazba integralni dio njihove civilizacije. Jer, svaka je glazba izgrađena od niza kodova, koji u svakoj kulturi dobivaju neko drukčije izvanglazbeno značenje, pa je, dakle, u susretima civilizacija i na glazbenom području neizbježan barem određen stupanj šuma u komunikacijskom kanalu.

Taj šum je, naravno, puno slabijeg intenziteta kad je riječ o različitim glazbenim tradicijama unutar okvira manje-više istog kulturnog kruga. Zato, uostalom, i postoje razdiobe na ozbiljnu i popularnu glazbu. Ta podjela se u ovo naše post-postmoderno doba uvelike dovodi u pitanje, jer su kontakti, pa i miješanja između tih dviju vrsta, zapravo, stari koliko i čovječanstvo. No, činjenicom ostaje da je i dalje riječ o glazbama obilježenima različitim estetikama, sustavima vrijednosti i, što je najvažnije setom kodova koji u svakoj od njih potiču drukčije asocijacije.

Diva na kliskom terenu

Kada se, dakle, dogodi sraz između, recimo, svijeta opere i svijeta jazza, neizbježno je da će nastati određeni nesporazuma. Pritom, doduše, nipošto ne treba zanemariti ni plodotvorne učinke međusobne komunikacije, ali i dalje su takvi susreti dvosjekli mač. Pokazao je to i koncert što su ga u Dvorani Lisinski održali sopranistica Barbara Hendricks i Kvartet Magnusa Lindberga. Ugledna operna diva tom je prigodom odlučila zakoračiti na teren jazza, konkretnije bluesa, a sastav ne manje poznatog jazz saksofonista džentlmenski je pružio svu potrebnu potporu u tom zanimljivom, premda ne u baš svim dijelovima posve uspjelom glazbenom dijalogu.

Kvartet u tom dijalogu nije bio problematičan element – on u svom glazbovanju govori vlastitim jezikom, kojim vlada majstorski, i to na svim, recimo to tako, sintaktičkim, leksičkim i retoričkim razinama. Barbara Hendricks tu se, pak, našla na kliskom terenu. Izričaj bluesa njoj jest blizak i, poslužimo li se nespretnim kulturološkim stereotipom, usađen je u njezine afro-američke gene. No, taj je izraz ona, na neki način, svojim klasičarskim obrazovanjem i kasnijom karijerom zaboravila, pa ga je, dakle, uvelike trebala iznova učiti. Za to je učenje ona pokazala velik talent, no, godine izražavanja drugim glazbenim jezikom učinile su joj jazz tek drugim, nematerinjim idiomom, u kojem vjerojatno nikad neće zvučati kao izvorni govornik.

Strano tijelo u kontekstu jazza

Ipak, mora se priznati da je na razini pasivnog vladanja tim jezikom spomenuta sopranistica gotovo posve suverena. Njezine izvedbe pokazuju tako da jezik Dukea Ellingtona i Billie Holiday u potpunosti razumije. No, i dalje ostaje problem aktivnog znanja. Konkretno, njezin više ne baš posve mlad glas, obilježen k tome i tipično opernim vibratom i dalje je jednostavno strano tijelo kad ga se smjesti u kontekst jazza. Barbara Hendricks nedvojbeno je velika umjetnica, i takva je čak i kad pjeva jazz. Pa ipak, čini se da je glazba velikana bluesa njenim izletom u inače joj strano područje, zapravo, više izgubila nego dobila. Poslužimo li se naslovom jednog jazz standarda, mogli bismo se složiti da u ovom slučaju dama pjeva blues. Ali, možda bi joj ipak bolje bilo da se i dalje drži opere.