Suma skladateljstva Igora Kuljerića

Kada je 1992. na svjetsko diskografsko tržište lansirana Simfonija žalosnih pjesama poljskog skladatelja Henryka Góreckog, dogodio se gotovo nezapamćen slučaj. Snimka je, naime, samo u Sjedinjenim Državama u nekoliko mjeseci prodana u više od milijun primjeraka, a po popularnosti među “širokim narodnim masama” skladatelj je, barem nakratko, nadmašio čak i Carla Orffa i njegovu kantatu Carmina Burana. Razloge nije teško dokučiti: Góreckijeva je minimalistička partitura bila u savršenom dosluhu s trendom njuejdžovskog “misticizma”, a pritom je ipak bila nešto maštovitija od djela što američkih, što europskih minimalista, u rasponu od Philipa Glassa do Arve Pärta.

Prošlo je, međutim, četrnaest godina prije nego što je ova simfonija zazvučala i u Hrvatskoj, no s obzirom na to kako je izvedena na otvorenju Pasionske baštine u dvorani Lisinski, možda bi bolje bilo da se s izvedbom još malo pričekalo. Jer, premda je riječ o djelu koje pred glazbenike ne postavlja osobito velike zahtjeve, Orkestar HNK Zagreb teško se nosio čak i s uštimavanjem dugotrajnih polaganih unisona. K tome, izvedbom je ravnao izvjesni Zvonimir Hačko, hrvatski dirigent koji djeluje u Sjedinjenim Državama. A on je ionako predugačko, gotovo jednosatno djelo dodatno usporio, pa je trajalo čak desetak minuta od interpretacija poznatih s raznih snimki.

Lagani drijemež

U Hačkovoj biografiji piše kako navodno “stvara glazbu koja diže publiku na noge”, no u ovom slučaju prije bi se moglo reći da je uljuljkao slušateljstvo u lagani drijemež, prekinut tek pljeskom malobrojnih budnih slušača na kraju izvedbe. Da nije bilo odlične sopranistice Julije Lindsay, teško da bi se za išta u tih više od sat vremena moglo reći da je bilo vrijedno slušanja.

Sve navedeno vrijedi i za jednako uspavljujuće čitanje Barberova Adagija, te se neizbježno nameće pitanje zbog čega su uopće bile potrebne izvedbe tih dviju kompozicija, kad bi praizvedba Hrvatske mise Igora Kuljerića bila sasvim dovoljna da ispuni koncertnu večer. No, ako je zbog Kuljerića trebalo otrpjeti Góreckog i Barbera, mora se priznati da se čekanje isplatilo. Jer, Hrvatska misa uistinu je značajno novo djelo, kako u opusu svog autora, tako i u korpusu suvremene hrvatske oratorijske glazbe. Na određeni način, Kuljerić se ovdje nadovezuje na svoj raniji Glagoljaški rekvijem, premda je Misa glazbeno daleko heterogenija, no zbog toga ne i manje kvalitetna. Skladateljeva neortodoksnost u pristupu očituje se već i u pristupu odabranom liturgijskom tekstu. Jer, premda je ishodište hrvatski prijevod misnog ordinarija, u stavku Gospodine izmjenjuju se hrvatski i staroslavenski tekst, dok je od Slave uglazbljen samo prvi dio teksta. S druge strane, međutim, završni je Jaganjče Božji proširen, i to ubacivanjem teksta Oslobodi me Gospodine smrti vječne iz mise za mrtve.

Odzvoni vlastitih i tuđih glazbi

Još je neortodoksniji Kuljerić u izboru i tretmanu glazbene građe. Hrvatska misa tako kao da sumira njegovo skladateljstvo, ali se prilično nedvosmisleno dotiče i glazbe nekih drugih, odreda slavenskih skladatelja. U Kuljerićevom djelu tako nalazimo odzvone Musorgskijeva Borisa Godunova, Janačekove Glagoljske mise, Stravinskijevih skladbi iz ruske i neoklasične faze te, što nije nimalo zanemarivo, vokalnih djela Borisa Papandopula. Podsjetnik pak na vlastite mlađe, avangardističke dane Kuljerić je ostavio u obliku nekoliko diskretno naznačenih aleatoričkih situacija. Tu je, naravno, i Kuljerićevo uvijek prisutno pozivanje na dalmatinski folklor, ponajviše (ali ne i isključivo) na glagoljaško pjevanje.

Izvedba je ovdje bila nešto bolja, zahvaljujući ponajprije združenim zborovima HNK i HRT-a, kao i vokalnim solistima – mezzosopranistici Martini Gojčeta-Silić i tenoru Nikši Radovanoviću. Ipak, ne možemo se oteti dojmu da bi iz ove briljantne partiture dirigent sposobniji od Zvonimira Hačka izvukao puno više. Valja se, uostalom, samo prisjetiti koliki su naboj neke prijašnje Kuljerićeve praizvedbe imale kad ih je dirigirao sam skladatelj ili njegov zet Tonči Bilić. S druge strane, treba ipak priznati Pasionskoj baštini da je prema Kuljeriću imala više poštovanja nego Zagrebačka filharmonija. Naime, za razliku od tog orkestra, koji je nedavno od skladatelja za svoje gostovanje u Švedskoj naručio skladbu Bel kamen kampanela, da je onda na toj turneji ne bi izveo, Pasionska je baština djelo koje je od Kuljerića naručila ipak i praizvela. A fair-play u nas je tako rijedak da ga svakako treba pohvaliti svaki put kad se pojavi.