10.2.2005.

Trpimir Matasović  

Sunce što sviće na obzoru

Uobičajena podjela glazbe na tradicijsku, umjetničku i popularnu čak se i u zapadnoj kulturi, iz koje je potekla, sve više pokazuje umjetnom. No, umjesto dokidanja takve podjele, uvodi se i četvrta kategorija crossover glazbe – one koja u sebi sjedinjuje elemente dviju, ili čak triju prethodno određenih vrsta. Pokušamo li, međutim, takvu podjelu primijeniti na neke nezapadne tradicije, naći ćemo se u nevolji, s obzirom na to da su zapadnjačka razgraničenja u tom slučaju uglavnom neprimjenjiva i neprimjerena.

Ipak, umjetno je stvorene podjele teško izbiti iz glave, pa je tako i gostovanje japanskog sastava Za Ondekoza predstavljeno kao koncert japanske tradicijske glazbe. O tradiciji je ovdje, doduše, moguće sasvim legitimno govoriti, jer se taiko bubnjeve uistinu stoljećima koristilo u japanskoj tradiciji. Bubnjari su tako svoje mjesto imali u različitim kontekstima kao što su religijski obredi, no teatar, ratnički pohodi i ulične svečanosti. Pritom se uz njih često sviralo i na bambusovim frulama shakuhachi i fue, što je bitan element i Ondekozina glazbovanja. Uzmemo li, pak, u obzir činjenicu da u japanskoj glazbi razdvajanje između tradicijskog i umjetničkog sve do druge polovine prošlog stoljeća nije provedeno na način na koji se to u Europi dogodilo već u srednjem vijeku, jasno je da je ovu glazbu teško smjestiti u neku od ograničenih zapadnjačkih ladica. Da bi stvar bila još složenija, treba znati i da je tradicija današnjih kumi-daiko sastava, kakav je i Za Ondekoza, relativno mlada – stvorio ju je tek 1951. japanski jazz bubnjar Daihachi Oguchi, temeljeći je podjednako na tradiciji glazbovanja u šintoističkim harmovima i jazz improvizaciji.

Autonomija udaraljkaškog zvuka

Za Ondekoza, dakle, stvara glazbu koja je istovremeno i tradicijska i umjetnička i popularna, a ideologija djelovanja toga sastava pritom sadrži i new age elemente “povratka prirodi”. Glazba je, naime, u njihovu svjetonazoru tek dio ukupnog načina života, koji uključuje život u svojevrsnoj komuni i svakodnevno bavljenje drugim fizičkim aktivnostima, poput, primjerice, trčanja po dvadesetak kilometara dnevno. U tom se smislu Za Ondekoza donekle i razlikuje od većine drugih kumi-daiko sastava, kojih samo u Japanu danas ima više od pet tisuća, uz još stotine u drugim zemljama, posebice Sjedinjenim Državama i Kanadi. Sličan način života njeguje još samo jednako čuveni Kod?, što i ne treba čuditi u svjetlu činjenice da je riječ o sastavu koji se 1981. izdvojio iz Za Ondekoze.

Sve navedeno može bitno pridonijeti razumijevanju višeslojnog značenja Ondekozina glazbovanja, premda, sudeći prema reakcijama publike u prepunom Lisinskom, čak i površinska percepcija može osigurati izniman glazbeni doživljaj. Uostalom, uza svu “egzotičnost” ove glazbe, u njoj još ima dovoljno sastavnica koje pomažu komunikabilnosti između izvođača i slušatelja. Jer, ne samo da je u njihovoj svirci moguće prepoznati improvizaciju blisku jazz glazbovanju nego je već i sama kombinacija glazbala srodna davnoj europskoj tradiciji ratničkih fifes and drums sastava. S druge strane, međutim, fascinira autonomija udaraljkaškog zvuka, što je Zapad otkrio tek s avangardama 20. stoljeća. Melodijski instrument, u ovom slučaju shakuhachi frula, pritom ne mora nužno preuzeti nosivu ulogu u razvoju glazbene građe – u skladnoj simbiozi udaraljkaškog i puhačkog zvuka često se, naime, čini da melodijski obrasci proizlaze iz onih ritamskih, što je dijametralno suprotan princip onome iz zapadne glazbe.

Ozbiljno udaranje i ludički dijalog

Ako bismo na Ondekozu primijenili zapadna estetska mjerila, mogli bismo govoriti o briljantnom virtuozitetu glazbenika, raznolikosti kombiniranja raznovrsnih glazbala ili o uvjerljivo izgrađenoj dramaturgiji pojedinih opsežnih glazbenih brojeva. No, možda bi ipak bilo bolje pokušati se prebaciti u istočnjački duhovni svijet i promotriti ovaj sastav iz tog ugla. U tom slučaju, u prvi plan dolaze jednako fascinantni elementi, poput nevjerojatne fizičke, ali, očito, i duhovne energije šestero glazbenika. U toj duhovnosti, međutim, nema nikakvog pretjeranog ili pozerskog misticizma. Naprotiv, to je duhovnost koja je vrlo ovozemaljska, pa stoga ne isključuje ni duhovitost – nešto što je zapadnim “duhovnjacima” obično posve strano. Ondekozin će duhovni svijet tako biti podjednako obilježen i vrlo ozbiljnim petnaestominutnim udaranjem u veliki odaiko bubanj, ali i duhovitim ludičkim dijalogom između melodija shakuhachi frule i ritmova proizvedenih virtuoznim baratenjem igračkom kendama. Takva je dvojnost, odnosno, zapravo, jedinstvo ključni element postizanja posve zasluženog udivljenja zapadnog slušateljstva. Jer, ako nam u Ondekozinoj glazbi možda i nije moguće jasno raspoznati što to točno opisuje “konja koji galopira zajedno sa suncem što sviće na obzoru”, “poruku mira koja se širi u koncentričnim krugovima” ili “prizore iz djetinjstva gospodina Dena”, zdrava energija koju ovi glazbenici šire svojom glazbom, ali i životom, nešto je što bi trebalo biti razumljivo svakom.