Super dosadna vremena

Moj poočim prvi je otišao. Mnogo vremena nakon što je nestao, pronašli smo na trijemu njegovu periku. Tkogod ga je odveo, donio je periku natrag. Neke stvari vezane uz njega nisu bile vrijedne ni bacanja. Moja je majka nježno podignula periku, kao da se radi o ranjenoj životinji, i unijela je u kuću. Godinama nitko nije progovorio o njegovu nestanku, a perika je ostala stajati na stolu u predsoblju. Zatim je jednoga dana ona nestala, a moj je brat u vrtu pronašao mali nadgrobni spomenik pokraj komadića svježe prekopane zemlje. Odveo me tamo da mi pokaže grob, i prije nego što se uputio u štagalj, gdje je pripremao mesnu štrucu za vojnike, upirući prstom prema malom, deformiranom kamenu izgovorio je samo: “Navikni se na to.”

Prvu Prehrambenu Zabranu jedva da smo i opazili. Na vijestima su objavili priču o virusu koji napada zelje, i nakon toga štand s kupusom nestao je s tržnice. Potajno nam je laknulo – mogli smo prestati smišljati kako pripremiti te namirnicu. Isto se dogodilo i s ostalom hranom, sve dok meso nije postalo jedina sigurna hrana. Neki ljudi iz naše ulice održali su mali prosvjedni skup na tržnici, no i oni su nakon toga nestali. Znali smo da se događa nešto loše, da nam nešto bitno biva oduzeto iz ruku, ali meso je, istodobno, bila jedina hrana koju smo doista voljeli jesti. Prehrana koja se sastoji isključivo od mesa bilo je nešto čemu smo se podsvjesno veselili, poput iščekivanja hladne oluje koja će razbiti val vrućine.

U međuvremenu, u našoj je školi bio dječak koji je pao razred jer je bio malo sporiji. Kada je na snagu stupila nova Inicijativa Novačenja, doznao je da je prestar da dobije dobar posao. Neprestano je tražio od roditelja da ga učine mlađim. Oni su svaki put odbijali. “To nije smjer kojim se trebaš razvijati”, rekli su mu, no on je ipak pronašao način na koji se mogao smanjiti. Pronašao je način kako umanjiti godine jedući oblutke i potapajući se u tešku vodu. Jednog je dana vidio kako mu se povlače dlake na nogama. “Sada idemo u dobrom smjeru”, pomislio je.

Odmah je dobio posao, jedan od najboljih koji su bili na raspolaganju. Tijekom jednog mjeseca postao je drugi čovjek u Korporaciji Dva. Kupio je gliser, rijetku zmiju otrovnicu, dvije raketne lansirne rampe i veličanstvenu kuću za svoje roditelje. Svake je večeri zajedno s njima večerao za dugim drvenim stolom, prekidajući duboku tišinu samo kako bi ih podrugljivo pitao dopuštaju li mu da se pomladi. Oni bi samo pognuli glave i posramljeno prebirali vilicama po golemim porcijama govedine na pozlaćenim tanjurima.

Sekvencija ledene pećine

Kada je moj otac bio čitav, bio je velik čovjek. Kada bi ustao, izgledalo je kao da iza njega stoji još jedna osoba koja prati sve njegove pokrete s malim stupnjem nepreciznosti. Kretao se kao duh po našoj kući, prelazeći preko jedinog hodnika na drugom katu poput tjeskobne sjenke. Njegovo se tijelo nije tamo zaustavljalo. Ispunjavalo je svaku sobu u koju bi stupio debelim, prigušujućim eterom, i ostajalo bi u zraku iza njega kada bi on otišao.

Evo kako smo znali da radi na nekome od nas. Vrata koja su vodila u našu sobu bila bi zatvorena, i mi bismo vidjeli uvijenu vrpcu smeđeg zraka uleknutu između vrata i dovratka. Radio je noću, kada bi majka zaspala. Ona nije voljela razmišljati o tome što on radi. Ali zatim, mjesecima poslije, otišli bi u bolnicu, a nakon povratka bilo bi nas više. A, ona je voljela kad bi nas bilo više. Zbog nas se osjećala sigurno.

Zatim ga je ona jedne noći razrezala na komade i otišla. Neka djeca su otišla s njom. Mi, ostali, skupili smo ono što smo mogli spasiti od njegova ispiljenog, uništenog tijela u crnu plastičnu vreću za otpatke i to odnijeli doktorici Gallagher, koja je živjela u ledenim pećinama.

“Možete li išta učiniti s ovim?”, upitao sam.

“Ne,” rekla je gledajući u unutrašnjost vreće.

“Možete li svejedno nešto učiniti?”

Odnijela je vreću u sobu iza i navukla plastičnu zavjesu. Nešto kasnije pojavila se vukući za sobom metalni stol na kotačima – spasila je jednu ruku od ramena do lakta, dio desne noge i zdjelicu.

Pustinjska potjera

Znao sam da sam postao suprotnost onome što sam bio prije, ali nisam se mogao prisjetiti vremena koje je prošlo. Te godine (godine!) bile su mi nedostupne, bez obzira na to koliko ja ozbiljno čučao u čudnom, bezobličnom prostoru u mojoj glavi. Pa jesam li se promijenio? Jesam li se razlikovao od osobe koju je moja obitelj nekada pozivala na izlete u prirodu, nudila joj sendviče, čistila je? Nije bilo načina na koji bih to saznao. Zbog toga dječakove riječi nisu imale nikakva smisla – patetično su se odbijale od tupe, gumene površine moga čela, dijela mog tijela koji je Susan nazivala “Francuska”.

Što je još važnije, bili su mi za petama – Donald, Kent, Stephanie, Ishiro, The Pallet, gospodin i gospođa Kwak, Frederic, Frederick i Brian. Možda su s njima bili i neki drugi ljudi – sve što sam mogao vidjeti bio je gusti oblak boje sepije koji se podizao za njima, pojava koja je prijetila natkrivanjem cijelog neba. Zašto je to bilo tako nevažno? Zašto, trenutak za trenutkom, nisam uspijevao pokrenuti svoje tijelo, otrčati daleko u suprotnom smjeru, prema paru tornjeva na ulasku u zabavni park? U džepu sam imao nekoliko novčića, račune iz trgovine miješanom robom, štap, i pokvareni upaljač. Iskopao sam rupu u lomljivom pijesku i zakopao te stvari, što je bio čin koji je, razmišljajući o njemu sada, prštao od samosvijesti.

Štap sam čak upotrijebio tako da od njega napravim nešto nalik nekom jadnom svetištu.

Olujni dječak

Ne biste vjerovali stvarima koje su se tu dogodile. Prije nekoliko tjedana pristao je brod. Popeli smo se na njega u potpunom mraku, ali bio je prazan, osim hvata gorivog drva (koje smo uzeli) i skupine napola izgladnjelih žena za utjehu. Nisu nam željele ništa reći, niti su željele s nama na obalu. Jele su boju s brodskog trupa, pripremajući od nje neku vrstu tvrdoga, ravnog kolača. Bile su poremećene – gotovo da nismo mogli učiniti ništa da im pomognemo. Ljudi iz naše jedinice naglo su se spustili natrag u gumene čamce, ali Wendy i ja smo ostali sa ženama do jutra.

“Koje boje je bila karta koju si izvukao?”, upitala me jedna od njih. Njezino je lice jedva nalikovalo na lice, budući da su joj sve crte lica očajno upale prema sredini glave.

“Žute.”

Nisam je pitao koje je boje bila karta koju je ona izvukla. Znao sam da je svijetlo plava, onakva kakav postane svijet na neki sunčan dan, kada dovoljno dugo držite oči zatvorene. Ja sam tu kartu izvukao prošle godine. Čini se da je ona to znala. Raširio sam svoju parka jaknu na krilo i ona je položila glavu u njega. Iznad naših glava vidjeli smo dječaka kako para oblake, viseći iz unutrašnjosti Olujnog Stroja. Kiša je bila gusta i boljela je. Ušli smo unutra.

 

S engleskog prevela Lada Furlan.

Ulomci zbirke priča Super Flat Times: Stories, Back Bay Books, 2003.