#440 na kioscima

16.12.2014.

Josipa Marenić  

Super-junaci na mađarski način


Prognoza

 

Ljudi mi govore stvari.

Ne znam zašto.

Misle da dobro čuvam tajne.

Ona mi je priznala

kako nikada nije gledala

vremensku prognozu.

U torbi je nosila

kišobran i sunčane naočale.

Sada se zaljubila.

Gleda vremensku prognozu 

i šapuće kako je otkrila 

blagodati klošara u parku.

Ja se suzdržavam.

Volim tajne,

ali ih ne znam čuvati.

Ne znam zašto.

Sve je to proljeće!

Ona opet šapuće

kako psuje penzionere

kada ih god primijeti

u parku na klupi.

Točno znam zašto,

ali se suzdržavam.

 

 

Ručni rad

 

Obećala ti je šal

kao pravi ručni rad.

U međuvremenu

dogodilo se svašta.

Snijeg je pao dva puta.

Bio je potres u Japanu.

i Zemlja se pomaknula 

od svoje osi.

Prijetili su ledenim dobom.

U međuvremenu 

kamate su rasle.

Sada ti duguje 

ne samo šal

nego i rukavice.

Ponovo je palo obećanje,

s kapom kao zakasninom,

za rođendanski dar.

Snijeg je pao i treći put.

Svašta ti je obećala

prijateljica glumica.

Ja sam ti kupila u kompletu

kapu, šal i rukavice

koji nisu bili ručni rad

i završila u minusu.

Ti si prijatelju 

i dalje glumio ljeto

kada nisi nosio

sve u kompletu.

Ja sada glumim,

mjerim ti temperaturu

i kuham čaj.

Ja sada glumim

za zlatnog Oscara

da ne gubim živce

zbog klimatskih promjena.

 

Dužina

 

Tušira se.

Ispire sa sebe dan

koji je bio dug i težak.

Ispire sa sebe ljude

koji su bili dosadni i naporni.

Ispire sa sebe sav posao.

Nastup, likove i rečenice.

U dužini kapljice

voda odnosi sav posao.

Poklone, pljesak i čestitke.

Tušira se,

da bi bio gol sa svojim snovima

i slobodan cijelu noć

u utrobi kreveta.

 

 

Slobodni  pad

 

Čestice prašine

lebde na svjetlosti.

Postaju vidljivima 

skrivene stvari.

Tvoja gola koža

leži čvrsto do mene.

Čestice prašine

otkrivaju zaboravljene stvari.

Čudesno se talože.

Nevidljivo ih ljubim

kao svjetlost

što je dugo putovala

sa zvijezde života.

Neizrecivo je zadovoljstvo

biti skup atoma.

Biti prividno čvrst.

Biti negdje i biti nigdje

pred slobodnim padom

u prostor drugoga.

 

U hotelu

Istina ponekad dolazi

u obliku sitnih stvari.

Stvarno ne želim biti vizualan tip.

Škripi parket.

Nesanica ne poznaje diskreciju.

Gasim crvenu svijeću.

Ne želim znati što rade

u susjednoj sobi.

Ma, da mi je znati

što to rade u susjednoj sobi! 

Ne, ne želim znati što rade

ni kako izgledaju.

Zidovi su tanki. 

Zvukovi jasni.

Iznenada netko

opsjednuto lupa

i nerazumljivo viče

na stranom jeziku stvari 

koje razumije cijeli hodnik

u jeftinom hotelu

na rubu Budimpešte.

Očito je taj lik jako vizualan tip.

Više nego ja i svi ostali.

Slučajno smo spašeni

na prvoj liniji tankih zidova

od superjunaka na mađarski način.

preuzmi
pdf