Ono što teorijska nonšalancija i neobavezna naklapanja o imaginiranim medijskim komplotima uspješno prikrivaju, središnje je pitanje javne funkcije i odgovornosti medija
Ako je “afera” oko prijedloga reforme hrvatskih medija nešto pokazala, onda je to činjenica da medije kakve imamo treba reformirati. Rekapitulacija: Milan F. Živković, glavni savjetnik za medije u Ministarstvu kulture, dao je u kratkoj izjavi Novom listu kroki prijedloga novog modela zakonske regulative zapuštenog medijskog polja. Ona bi, među ostalim, donijela i promjenu naplate HRT pristojbe, utemeljenu na dvama načelima: zadržavanju ukupnog iznosa koji javna radiotelevizija dobiva od sadašnje pristojbe i ukidanju tzv. flat taxa u korist socijalno prilagođenog modela naplate, prema kojem bi bogatiji plaćali više, siromašniji nešto manje, a najugroženiji – prvenstveno umirovljenici i nezaposleni – vrlo malo ili ništa. Nova pristojba temeljila bi se na činjenici boravka u Hrvatskoj, a ne na posjedovanju kompjutera, televizijskih ili radijskih prijemnika, kao do sada.
Dvije razine
Ono što su većina novinara i komentatora komercijalnih medija, dobar dio onih iz javnih i cjelokupna politička elita u idućih nekoliko dana napravili od Živkovićeve izjave priziva uspješnije scenarije Letećeg cirkusa Montyja Pythona. Prijedlog, otvoreno ponuđen javnoj raspravi, promoviran je u zakulisni plan novog državnog financijskog terora; nesagledivu “poreznu” (uskoro su navodnici uklonjeni, da ne zbunjuju čitatelje) nepravdu prema našim sugrađankama i sugrađanima koji ne posjeduju televizor, a pristojbu će svejedno morati plaćati. Parlamentarni zastupnici, članovi Vlade i opinionmejkerska elita toliko su strastveno i žestoko zastupali prava ugrožene beztelevizorske manjine da se nitko nije stigao zapitati koliko, zapravo, kućanstava u Hrvatskoj nema TV-aparat. Prema posljednjim, javno dostupnim statističkim podacima: dva posto. Pritom, veći dio njih posjeduje kompjutere ili radijske uređaje; elem, pristojbu ionako plaćaju, ili bi je barem trebali plaćati. Nedostatak interesa gorljivih kritičara novog modela za faktografske začkoljice očitovao se, pritom, i u činjenici da se nitko nije dosjetio prebrojati pripadnice i pripadnike onih dviju najugroženijih skupina za koje je predviđeno radikalno smanjenje ili potpuno ukidanje davanja: spomenimo zato da nezaposlenih i umirovljenika u Hrvatskoj ima više od milijun i pol. Onako kako je skiciran u Novom listu, dakle, novi bi model – ako ćemo ostati na nametnutoj razini rasprave – olakšao život više od trećine stanovništva, onih kojima je takva olakšica zbilja potrebna.
Ako ćemo, međutim, umjesto nametnute prijeći na relevantnu razinu, onda vrijedi reći da je nacrt predložene reforme obuhvatniji od pitanja pristojbe i da cilja na stvaranje znatno snažnije scene javnih medija i medija trećeg sektora (medija zajednice i/ili tzv. neprofitnih medija); baš kao što je u nasilno skandaliziranoj Živkovićevoj izjavi bilo rečeno, pa onda uglavnom previđeno, i baš kao što je od početka upozoravao niz medijskih autor(ic)a, aktivist(ic)a, akter(ic)a civilnog društva i udruga koje su stale u obranu prijedloga glavnog savjetnika. Otvoreno pismo koje su uputili resornoj ministrici Andrei Zlatar Violić, tražeći da preispita posljednju u bizarnom nizu svojih konfuznih odluka – onu kojom je najavila Živkovićevu smjenu, a možda i nije – čini se da još uvijek putuje prema Runjaninovoj 2. Od samog početka “afere”, naime, odmah nakon što joj je nadređena kolegica Vesna Pusić javno poručila da je “samo trebala tog malog izbaciti van”, Zlatar Violić odlučila se na strategiju dosljednog ignoriranja, baš kao i sam Živković. To je vrlo inovativan pristup javnoj diskusiji; jednom kada napokon odaberu progovoriti, bit će zanimljivo doznati koji su bili razlozi nepotrebno duge šutnje.
Analogije iz analognog doba
U međuvremenu, reakcije onih koji medijsku reformu brane nadopunjene su u Jutarnjem i Večernjem listu istodobnim “ekskluzivnim” objavama – zabavan oksimoron – navodnog Živkovićevog radnog dokumenta, u kojem je preciznije i ekstenzivnije elaboriran okvir planiranih promjena. O tendencioznom načinu na koji je to učinjeno piše Andrea Milat na sljedećoj stranici; svejedno, barem je rasprava preusmjerena s onu stranu televizijskih analogija iz analognog doba. Nije, doduše, da je potom završila osobito visoko.
Nivo na kojem eksponiraniji komentatori “slučaja” uspijevaju zahvatiti problem medijske reforme, naime, betoniran je slobodnoasocijativnim konfabulacijama o zakulisnim klanovima i osobnim odnosima, nekoherentnim dedukcijama interesnih struktura i jeftinim psihologizmom. Eksplanatorna strategija Žarka Puhovskog, recimo, temelji se na anegdotalnoj psihogenezi: Milan Živković zarazio se ljevičarskim idejama jer se, za vrijeme studentske blokade, priključio onima “koji su se oko Plenuma na Filozofskom fakultetu neprestance vrtili kao pedofili oko dječjeg vrtića”, kako je ugledni analitičar političkih zbivanja i seksualnih devijacija pojasnio slušatelji(ca)ma Radija 101. Miljenko Jergović, opet, baš u “mrtvom i neutjecajnom” Zarezu vidi “intimni projekt profesorice Zlatar” i dio njenog “zajedničkog serkla, društva i plemena”, iako javno dostupni podaci o financiranju ovog lista u prošloj godini kažu da aktualna postava Ministarstva kulture Zarez tretira posve jednako kao i prethodna, ničim ga ne protežirajući. Doduše, nakon što poviri u teorijski laboratorij Darka Polšeka, koji na T-portalu drsko baca rukavicu u lice cjelokupnoj povijesti konceptualizacije javnog i općeg dobra, čitatelj(ic)a se vrlo brzo poželi vratiti u susjednu sobu, na nastavak opskurne trač-sesije...
Od skandala do rasprave
Ono što teorijska nonšalancija i neobavezna naklapanja o imaginiranim medijskim komplotima uspješno prikrivaju, središnje je pitanje javne funkcije i odgovornosti medija, posve zapostavljenih u tranzicijskom razdoblju komercijalizacije. Ono što prevazilazi njihov prag percepcije, mogućnost je da su se novinari, urednici i aktivisti angažirali radi zajedničkog iznalaska procedure posredovanja javnog interesa koja bi išla u korist većine građanki i građana, a ne zbog osobnih afilijacija, navodnih sinekura, Milana F. Živkovića ili Andree Zlatar Violić. Ono što uporna fokusiranost na Hrvatsku radioteleviziju – instituciju koja u praksi itekako otežava angažman bilo koga tko zastupa vrijednosti javnih medija – ostavlja izvan rasprave, konkretni su modeli demokratičnijeg posredovanja tog interesa, modeli koji osiguravaju vrlo visok stupanj autononomije medija u odnosu na vlast. I tako dalje, i tako dalje...
Nema veze: dobili smo kratkoročni skandal i mizeriju naknadne pameti, dobili smo krupne foto-portrete i optužbe bez utemeljenja, dobili smo uvrede i floskule. Ako su lovci na pedofile i istraživači plemenskih običaja prepričali svoje omiljene tračeve, a ministrica i savjetnik odlučili nešto reći, sada bismo, konačno, mogli započeti raspravu o reformi medija.