Čim se nešto najavljuje kao “veliko”, “veličanstveno”, “jedinstveno”, “neponovljivo”... kritički um zvoni na uzbunu. No, Draženu Siriščeviću i njegovim marketinškim magovima mora se priznati da su ovaj put pogodili
Uz gostovanje Simfonijskog orkestra Grada Birminghama u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu 23. svibnja 2015.
Moda nasilnog davanja propagandnih naslova koncertima takozvane “ozbiljne” glazbe već je toliko uzela maha, da se na nju više gotovo nitko ni ne obazire – pa makar ti naslovi bili predoslovni, banalni, bombastični ili čak sve troje odjednom. Tako je i dvorana koja nudi “neprocjenjiv doživljaj”, pod dodatnim geslom Preko Trnja do zvijezda (zvuči kao opis karijere Nives Celzijus) tekuću sezonu svog prestižnog ciklusa Lisinski subotom zaključila koncertom koji je najavljan kao “velika završnica”. Naravno, čim se nešto najavljuje kao “veliko”, “veličanstveno”, “jedinstveno”, “neponovljivo”... kritički um zvoni na uzbunu. No, Draženu Siriščeviću i njegovim marketinškim magovima mora se priznati da su ovaj put pogodili – Simfonijski orkestar Grada Birminghama slovi (s pravom) kao jedan od najboljih europskih orkestara, još uvijek relativno mladi šef-dirigent toga orkestra, Letonac Andris Nelsons, već je proglašen dostojnim nasljednikom i svoga učitelja Marisa Jansona i svog slavnog prethodnika na čelu CBSO-a Sir Simona Rattlea, a i violinistica Baiba Skride, osim lijepoga stasa (i još ljepše Stradivarijeve violine) posjeduje već i vrlo lijep CV.
Zrakoprazni prostor Doduše, nije da nas neke “velike zvijezde” koje su pohodile Lisinski nisu znale razočarati (primjera je, nažalost, previše za okvire ovoga teksta), no u slučaju ovoga koncerta čak su i najslabiji segmenti bili na visoko profesionalnoj razini. Slabiji segmet svakako je bila izvedba Mozartova Četvrtog koncert za violinu i orkestar u D-duru. Za početak, zna se zašto se od pet Mozartovih violinskih koncerata najčešće izvodi Peti – zato što je i najkvalitetniji i najatraktivniji. Četvrtome, pak, nedostaje dopadljivosti na prvu loptu, pa je za osvajanje publike ipak potrebno uložiti malo više truda nego što su to ovom prilikom učinile združene englesko-letonske glazbeničke snage. Baiba Skride u osnovi je tipična konfekcijska violinistica koja zavodi publiku lijepim, ali u osnovi relativno bezličnim tonom. To se inače kompenzira tehničkom umješnošću, ali s obzirom na to da je izabrano djelo koje nije osobito virtuozno, nije bilo moguće prikriti nedostatak supstance u interpretaciji mlade violinistice. Genetici usprkos, čini se da je ovu umjetnicu mimoišao gen koji ima njezina sestra, zagrebačkoj publici dobro znana pijanistica Lauma Skride, koja je na Zagrebačkom međunarodnom festivalu komorne glazbe višekratno pokazala kako zna stvoriti zanimljiv glazbeni sadržaj čak i u pariturama koje ga nude u ograničenim količinama.
Orkestar i dirigent svoj su dio posla u izvedbi ovog Mozartovog djela odradili uredno, ali ne i osobito angažirano – interpretacija je ostala u nekom zrakopraznom prostoru između romantičarskog i povijesno obavještenog pristupa, zamarajući slušatelja bezidejnošću koja nije nužno karakteristikom ni jedne ni druge perspektive u izvođenju glazbe bečkoga klasicizma. Nije tu, zapravo, bilo ničeg posebno lošeg – sve su note bile na mjestu – ali nije bilo niti ikakve dodatne vrijednosti zbog koje bi se izvedbu pamtilo i nakon izlaska iz dvorane.
Skromnost i poniznost Kad se, međutim, publika nakon stanke vratila u dvoranu (zaboravivši već steril(izira)nog Mozarta, dočekala ju je izvedba koja nikog nije ostavila ravnodušnim. Da, to je, kako malo niže na ovoj istoj stranici konstatitira mladi kolega Bojan Krištofić, “prigodna rečenica tipična za sredovječnu hrvatsku glazbenu kritiku”, no kako je autor ovih redaka sredovječan hrvatski glazbeni kritičar, valjda će mu biti oprošteno. A “velika završnica” bila je zaista velika, i to ne samo trajanjem, s obzirom na to da je bila riječ o dugočasnoj Sedmoj simfoniji u E-duru Antona Brucknera. Uza svu svoju kompleksnost i izazove koje postavljaju pred izdržljivost i izvođača i slušatelja, Brucknerove sifmonijske gromade česte su na programima zagrebačkih orkestara, a povremeno i onih koji u Zagrebu samo gostuju. No, rijetko se čuje izvedba koja nije samo zvukovno usklađena (što je, u kontekstu Brucknerove specifične, “orguljske” orkestracije već izazov sâmo po sebi), nego i funkcionira kao cjelina. Bruckneru se često predbacuje “kolažiranje” nepovezanih odsjeka (time on već najavljuje Gustava Mahlera, kojem se nekoherentnost puno rjeđe predbacuje). To je, međutim, teza koju zastupaju oni koji ne znaju Brucknera slušati ili (još češće) oni koji ga ne znaju dirigirati. Ipak, poznato je da je ovaj skladatelj itekako vodio računa o vremenskim proporcijama unutar svojih djela; stoga, ako o njima vodi računa i dirigent (a Andris Nelsons je to učinio), monumentalna će se građevina ukazati kao golema, ali i čvrsta i stabilna cjelina.
Povrh toga, Nelsons je sa svojim engleskim kolegama veliku pozornost obratio ne samo na ono što je u Sedmoj očito (reference na Wagnerovu glazbu), nego i na ono suptilnije, ali i supstancijalnije u Brucknerovu simfonizmu – veličanstvenost skladateljeve jednostavnosti, koja velikom gestom predstavlja slušatelju autorovu skromnost, poniznost i divljenje prema većima od njega. U tome je i tajna neposrednosti Nelsonsove interpretacije Brucknera – naime, i Nelsons je spreman priznati da je Bruckner veći od njega. I upravo ga to čini velikim dirigentom.