Susret Bizanta i suvremenosti

Odmičući se od avangardnih ekstrema, niz je skladatelja posljednjih decenija dvadesetog stoljeća posegnuo za sferom duhovnosti kao izvorištem inspiracije, ali i potencijalnog tržišnog uspjeha. Tržište gladno često površne, ali pristupačne i efektne spiritualnosti tako je objeručke prihvatilo autore koje se uobičajilo nazivati svetim minimalistima. Taj se pojam primjenjuje na međusobno prilično različite skladatelje, kao što su, primjerice, Estonac Arvo Pärt, Poljak Henry Mikołaj Górecki, Gruzijac Giya Kancheli i Britanac John Tavener. Ipak, svima im je zajednička vješta manipulacija arhetipskim glazbenim obrascima, često utemeljenima u raznim religijskim tradicijskim praksama, koje prezentiraju na način koji od slušatelja ne iziskuje osobit intelektualni napor, ali mu, istovremeno, pruža privid lako dosegnutog mističnog iskustva.

Beskompromisno promišljanje duhovnosti

Postoje u toj generaciji, međutim, i autori koji duhovnost promišljaju na dubljim razinama, ne pristajući na kompromisna rješenja u odnosu prema svojoj publici. To osobito vrijedi za jedan dio postšostakovičevskih skladatelja s područja bivšeg Sovjetskog Saveza, kao što su Alfred Schnittke i Sofija Gubajdulina. Slično promišljanje duhovnosti, koja može, ali i ne mora biti i religijska, prisutno je i u jednom, iako nevelikom, dijelu opusa što ga je stvorio Einojuhani Rautavaara, vjerojatno najveći finski skladatelj nakon Sibeliusa.

U tom smislu, ključno mjesto zauzima njegovo monumentalno djelo Vigilia, koje je 18. ožujka po prvi put u Hrvatskoj izveo Zbor Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem Tončija Bilića. Vigiliju se često uspoređuje s Vesperama Sergeja Rahmanjinova, jer je u oba slučaja riječ o zborskim a capella uglazbljenjima pravoslavnog obreda cjelonoćnog bdijenja, no sličnosti tu manje-više prestaju. Rahmanjinov se, naime, nadovezuje na bogatu tradiciju ruske liturgijske glazbe devetnaestog stoljeća, koju Rautavaara jednostavno nije mogao, a još manje htio osjećati kao svoju. Finsko pravoslavlje, doduše, jest bilo povezano s onim ruskim, ali pritom nije razvilo autohtonu glazbenu tradiciju.

Taj je nedostatak, međutim, Rautavaari omogućio veću stvaralačku slobodu nego Rahmanjinovu, jer je kao fiksnu datost imao samo finski prijevod vjerskih tekstova. U glazbenom se pogledu, pak, okreće ortodoksnoj baštini, ali bizantskoj, iz koje je, u krajnjoj liniji, potekla i ona ruska. U toj drevnoj tradiciji skladatelj pronalazi elemente koji se na začudan način uklapaju u zvuk sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Jer, klasteri, glissanda, mikrotonalitetni intervali i liturgijska recitacija, bez obzira što su ponovo otkriveni tek u novije vrijeme, svoje korijene, zapravo, vuku iz tisućama godina starih obrednih praksi, i to ne nužno samo onih bizantskih. No, Rautavaara je i čovjek svog vremena, pa tako koristi i prilično slobodne, premda ne i posve atonalitetne harmonijske sklopove, a jedinstvo monumentalne cjeline postiže varijacijom nekolicine prepoznatljivih motivičkih figura.

Brižno oblikovana dramaturgija

Sve navedeno, naravno, predstavlja izniman izazov izvođačima, koji su se, k tome, najprije morali uhvatiti u koštac sa zahtjevima koje postavlja interpretacija nama ne osobito bliskog finskog jezika. Ipak, već je i u tom pogledu odrađen odličan posao, obilježen ne samo gotovo besprijekornom dikcijom, nego i pravilnim isticanjem ključnih riječi u tekstovnom predlošku. Čitava je izvedba, pak, pod vodstvom Tončija Bilića protjecala u brižno oblikovanoj dinamičkoj dramaturgiji, u širokom rasponu od gotovo nečujnih piana do moćnog, ali ne i neumjerenog fortissima. Ne treba zanemariti niti doprinos vokalnih solista, pri čemu je odličan gostujući finski bas Jyrki Korhonen imao dostojne partnere u domaćim solistima Ivani Kladarin, Martini Gojčeti-Silić, Stjepanu Franetoviću i Miroslavu Živkoviću.

S obzirom da je HRT-ov zbor već jednako uspješno predstavio i nekoliko sličnih velikih suvremenih a capella djela, Tonči Bilić uputio je u programskoj knjižici i poziv hrvatskim skladateljima da se okušaju na tom području. Nažalost, s obzirom da se naši glazbotvorci uglavnom ne vode idealističkim i/ili duhovnim porivima, nego primarno onim materijalnima, teško da će do tako nečega doći prije nego što netko od njih takvu skladbu izričito naruči i plati.