Susret genija

Rijetko se u povijesti glazbe može naići na primjere izravne ili neizravne suradnje dvojice skladatelja u kojima je njihov odnos posve ravnopravan. Uobičajeni slučajevi su ili dopune nedovršenih djela, ili pak prepravljanja već postojećih skladbi. Pritom, međutim, gotovo redovito trpi barem jedan od autora, ako ne i obojica. Razlog tome gotovo je bez iznimke nepodudarnost estetskih svjetonazora, a nerijetko i bitna razlika u kvaliteti zanata i invencije između dvojice skladatelja. U tom smislu, preradba Händelovog oratorija Mesija iz pera Wolfganga Amadeusa Mozarta posve je jedinstvena iznimka. Jer, na istom su se poslu, premda u razmaku od gotovo pola stoljeća, našla dva glazbena genija. Izvorna Händelova partitura još je za skladateljevog života stekla kultni status. No, glazbeni se ukus do vremena bečke klasike bitno promijenio, pa se nametnula i potreba da se djelo baroknog majstora diskretno osuvremeni. Takvih obrada bilo je i prije Mozarta, ali je upravo salcburški genij bio prvi, a vjerojatno i posljednji koji svojim aranžamanom nije Mesiji uopće naškodio, nego je ponudio viđenje obilježeno iznimnim respektom prema starijem skladateljskom kolegi.

Orkestar kao zamašnjak izvedbe

Ova revizija Mesije nije hrvatskoj publici sasvim nepoznata. Naime, prije nekoliko godina pripremio ju je s ansamblima Muzičke akademije Igor Gjadrov, koji se, međutim, nije mogao odlučiti između izvornika i obrade, pa je stoga posložio čudnovatu, k tome i prilično nelogično kraćenu mješavinu dviju verzija. Jesenas je, pak, u okvirima Varaždinskih baroknih večeri Mozartovu inačicu predstavio Milan Horvat, i to kroz svoju prepoznatljivu, danas već prilično zastarjelu dirigentsku vizuru. Prva prilika da se uistinu prepoznaju sve kvalitete Amadeusovih redaktorskih zahvata pružila se tako tek uoči Božića, prilikom gostovanja Brucknerovog orkestra iz Linza, kojeg je predvodio njegov šef-dirigent Dennis Russell Davies. Ne osobito zadovoljavajući kvartet solista (uz, tek donekle, iznimku malo zanimljivije sopranistice Christiane Oelze), kao niti jednako osrednji Zbor Zemaljskog kazališta iz Linza, ovom dirigentu pritom nisu bili preprekom za vrhunsku interpretaciju, čiji je glavni zamašnjak bio upravo orkestar kojeg s iznimnim uspjehom vodi već četiri godine.

Na početku 21. stoljeća čini se gotovo nemogućim izbjeći brojne zamke koje postavlja zajednički projekt Georga Friedricha Händela i Wolfganga Amadeusa Mozarta. Jer, riječ je partituri baroknog autora, koju je preradio majstor bečke klasike, a k tome je se izvodi na instrumentima romantičarske ere. Da stvar bude još i složenija, danas smo sve svjesniji i zakonitosti povijesno obavještenog pristupa, pa je onda u ovom slučaju ključno pitanje o kojem to, zapravo, vremenu trebamo biti obavješteni. Odgovor kojeg nudi Dennis Russell Davies jednostavan je i, u osnovi, jedini moguć: njegovo čitanje odraz je obavještenosti o manje-više svim ključnim trenucima glazbe i izvodilačke prakse od 1742. godine pa sve do danas. Ostaje tako netaknutom i izvorna Händelova gotovo asketska misao, kao i Mozartova tek naizgled natrpana, a zapravo iznimno prozračna instrumentacija. Glazbala i glasovi koja na raspolaganju ima dirigent temelje se, pak, na tradiciji baštinjenoj od romantizma, ali im se prilazi iz perspektive najnovijih spoznaja o izvodilačkoj praksi 18. stoljeća. Naposljetku, sve to usklađeno je na način koji posve korespondira s duhovnim svijetom današnjeg slušatelja.

Brižno oblikovana dramaturgija

Dakako, ima tu interpretacijskih odluka o kojima bi se dalo raspravljati. Posebice se to odnosi na Daviesov izbor prilično brzih tempa, koja vjerojatno ne jednom odstupaju od onoga što su bili zamislili bilo Händel, bilo Mozart – ili čak obojica. Ona su, međutim, u potpunosti opravdana brižnim oblikovanjem dramaturgije djela, u kojoj pojedinačne arije i zborovi nisu tek izolirani i zatvoreni punktovi, nego postaje na putu gradnje cjelovitosti i stabilnosti čitave ove monumentalne glazbene tvorbe. Primjerice, antologijska Aleluja na koncu drugog dijela oratorija vrlo se često nametne kao vrhunac čitavog djela, nakon kojeg završna fuga Amen u trećem dijelu ostavlja tek dojam isforsiranog pokušaja nadmašivanja nenadmašno. No, ne i kod Daviesa, kod kojeg čak i Aleluja svoj konačni smisao dobiva tek u svjetlu veličanstvenog Amena. Ako smo, dakle, čitavu Mozartovu obljetničarsku godinu proveli u istraživanju različitih aspekata Mozartove glazbe i još raznolikijih pogleda na njeno izvođenje, ovaj je glazbeni događaj bez dvojbe možda i najbolji mogući zaključak te godine. Jer, ne samo da je riječ o koncertu koji je sâm po sebi na visokoj razini, nego i o prilici da upoznamo i još jedno Mozartovo lice. A to je lice velikog skladatelja, čija se veličina možda i najviše odražava u poniznosti i kolegijalnosti kojom prilazi djelu jednog drugog skladateljskog genija.