Iva Ivšić, Katarina Jaklin i Ana Vračar  

Sustavno gašenje industrijske proizvodnje

Proizvodnja nekad i sad

Na koje je sve načine Uljanik utjecao na izgradnju Pule, kako u materijalnom, tako i u nematerijalnom smislu?

 Uljanik je osnovan u vrijeme kad je Pula postala ratna luka Austro-Ugarske u kojoj je živjelo oko 900 stanovnika. Pula je stvorena uz i kroz Uljanik. Pritom ne mislim samo na arsenal, već i na svu ostalu gradsku infrastrukturu. Uljanik je prije nekih 100 godina imao tramvaj, a u tom periodu sagrađena je i bolnica kao i manje-više sve zgrade koje danas imamo. I u novije vrijeme, turistička naselja, stadioni, sve je to napravljeno kroz Uljanik. Danas se to zaboravlja pa se značaj brodogradnje kao i ostale industrije na ovim prostorima obezvređuje. Međutim, to nije samo lokalni problem. Sustavno gašenje industrijske proizvodnje je hrvatski problem.

U Uljanik ste došli 1984. godine. Možete li opisati kakva je tada bila situacija po pitanju poslovanja? Tko su bili glavni naručioci brodova?

 Posla je bilo jako puno jer se poslovalo na drugačiji način. Bila je Jugoslavija, bili smo nesvrstani i imali smo veze s Istokom. Poslovi nisu uvijek bili bazirani isključivo ekonomski, već i politički. Mi smo radili brodove, a oni su nama davali naftu. Ne mislim da je to loše jer je cijela priča na neki način bila ukomponirana, a danas su svi prepušteni sami sebi. Nitko ne vodi brigu da poslovanje bude uklopljeno u neki zajednički interes. Najviše smo proizvodili za bivši Sovjetski Savez koji je bio neiscrpno tržište, kao i za manje-više sve nesvrstane, ali imali smo naručioce i na europskom tržištu. Primjerice Švedska, vjerojatno znate za priče o Berge Istri. Uljanik je u tom trenutku prvi u svijetu spajao brodove u moru. Dvije polovice od 180 m su se spajale u moru što je bila inovacija na svjetskoj razini.

Koliko je proizvodnja, što se tiče sirovina i poluproizvoda, bila oslonjena na jugoslavensku privredu?

Puno. Ne smijemo zaboraviti da Jugoslavija nekad nije Hrvatska danas: imali smo crnu metalurgiju i proizvodnju brodskih limova koje u Hrvatskoj danas nema. Doduše i brodovi su bili drugačiji, tražilo se manje sofisticirane tehnologije. Danas naručitelj u velikoj mjeri uvjetuje gdje će se naručivati oprema. Ne možete naručivati gdje vi želite jer on daje novce, ima svoje poslovne veze i svoje želje zbog ostvarivanja zamišljene kvalitete, a nekada se puno više proizvodilo ovdje. U svakom slučaju, nacionalna politika je uništila proizvodnju, pa i brodogradnju. Brodogradnja ili brodogradilišta sama po sebi ne mogu biti, niti je potrebno da budu visoko profitabilna. Njihova profitabilnost bi trebala biti u tome da izvoze proizvode ostalih industrija. Problem je što je i sva ostala proizvodnja u Hrvatskoj uništena, iako je do prije par godina kroz Uljanik posao imalo oko 2000 poduzeća.

Sindikalno djelovanje unutar Uljanika

Devedesetih se Uljanik dijeli na nekoliko društava koja su unutar Uljanik grupe, a dio nekadašnje proizvodnje Uljanika se privatizira i nastaju pojedinačne firme?

 Da, Uljanik se iz jednog poduzeća 1993. podijelio na brodogradilište, strojogradnju i tvornicu električnih strojeva i uređaja. U početku je bilo 12 poduzeća od kojih je dio privatiziran. Danas imamo 6 poduzeća plus 3. MAJ. Uljanik je 100-postotni vlasnik svih poduzeća unutar grupe, jedino nije 100-postotni vlasnik 3. MAJ-a.

Kakva je bila situacija s brojem zaposlenih u periodu 1990-tih?

 Do polovice 1990-ih nas je bilo preko 8 000 zaposlenih neposredno u Uljaniku, plus 2 500 do 3 000 kooperanata, što znači maksimalno 12 000 ljudi. Danas smo znatno ispod tog broja. Uljanik bez 3. MAJ-a ima otprilike 2 600 zaposlenih, a u razdoblju pune zaposlenosti oko 1 500 kooperanata. 1996. je otprilike 1 000 ljudi otišlo uz otpremnine koje su bile oko 20 000 maraka. U ovom novom restrukturiranju je isto otišao jedan dio, nekih 250 ljudi u Puli. To su najveći valovi, ali ipak je najveći dio otišao kroz privatizacije firmi.  

Što se događa s razinom radničkih prava i uvjeta rada u procesu razdvajanja i kasnije privatizacije pojedinih poduzeća?

 U matičnom društvu i u velikim društvima koja su se odvojila nije bilo velikih problema. Imamo kolektivni ugovor od 1998. godine za sva društva koja su u tom trenutku bila dio Uljanika, mislim da je to najdugovječniji kolektivni ugovor u Hrvatskoj. On je danas na snazi i za neka društva koja su se odvojila jer su u trenutku sklapanja kolektivnog ugovora bila potpisnici, tako da su unutar zidina Uljanika sva poduzeća, osim par manjih od nekoliko ljudi, pokrivena istim kolektivnim ugovorom. U tom se smislu nije dogodilo nešto stresno. Kada govorimo o usporedbi s privatiziranim firmama, naravno da se stupanj radničkih prava razlikuje između njih i Uljanika.

Možete li opisati način na koji ste sindikalno djelovali u procesu privatizacije te kakav je odnos bio između pojedinih sindikata unutar Uljanika?

 SIK je prilikom zbrinjavanja tisuću ljudi 1996. godine imao velik utjecaj, budući da smo sve stvarno držali pod kontrolom. U samoj privatizaciji, odnosno odvajanju firmi, imali smo vrlo malo utjecaja jer su to, nagovoreni ili ne, bili dobrovoljni odlasci radnika pa samim time nije postojala mogućnost nekog upliva. U novom procesu privatizacije i restrukturiranja smo također imali veliku ulogu jer je sindikat nastupao zajedno s upravom prema Ministarstvu te odredio uvjete pod kojima ljudi mogu kupovati dionice, cijene dionica i način otplate. Otvorene su kreditne linije za kupovinu, ugovorena je cijena od nekih 50 kuna po dionici, ugovoreni su popusti za staž. Čini mi se da smo napravili dobar posao jer je u privatizaciji sudjelovalo 2 700 od 3 100 ili 3 200 ljudi. Čak smo i u ovom zadnjem programu zbrinjavanja utjecali na način da smo dogovorili sve uvjete i otpremnine. Pitanje ostaje jesmo li uopće mogli napraviti više, no mislim da posao koji smo odradili u svakom slučaju nije bio na štetu radnika. Unutar konteksta privatizacije ne mogu reći ništa loše o odnosima SIK-a, drugih sindikata i uprave, no bilo je i drugačijih primjera kroz povijest. Primjerice, Sindikat Istre i Kvarnera je 2 puta masovnim tužbama istjerivao prava radnika Uljanika.

Kako je provedena dokapitalizacija Uljanika? Na koji se način situacija u Uljaniku razlikovala od ostalih brodogradilišta u trenutku kad se krenulo u dokapitalizaciju i zašto je Uljaniku dozvoljen privatizacijski model radničkog dioničarstva (ESOP), za razliku od ostalih brodogradilišta?

 Ne bih se složio da je dozvoljeno Uljaniku, a da drugim brodogradilištima nije. Pitanje je jesu li drugi željeli krenuti tim smjerom. Za razliku od drugih brodogradilišta, Uljanik je imao kontinuitet upravljanja i proizvodnje. U svim brodogradilištima – od Kraljevice do Brodosplita – svake se 2 godine mijenjala i uprava i pristup, a to nije bio slučaj s Uljanikom. Uljanik je i ranije imao drugačiju vlasničku strukturu jer smo još početkom 1990-ih kao radnici otkupili jedan dio vlasništva pa su već prije ovog procesa radnici imali oko 17 do 18 posto vlasništva, što također nije bio slučaj kod drugih brodogradilišta. Također, ne treba zaboraviti da prema Europskoj komisiji nije preuzeta obaveza odnosa države prema jednom brodogradilištu, već prema brodogradnji kao takvoj. Preuzela se obaveza smanjenja kapaciteta kao i obaveza otpuštanja određenog broja radnika i to se nažalost platilo, primjerice Kraljevicom. Ona je sasvim sigurno otišla zbog tih kompenzacijskih mjera, a ne zato što brodogradilište njihovog tipa nije moglo opstati. S obzirom na okolnosti, Uljanik je zaključio da ako već ne može biti u državnom vlasništvu, situaciju pokuša riješiti u vlastitoj kući, što je i državi odgovaralo. Investitora u Hrvatskoj za tako veliku investiciju nema, a mi nismo bili za to da nam dođe netko izvana, vlasnik s novcem koji može raditi što hoće. Sindikati to nisu htjeli, a očito nije ni uprava.

ESOP model

Otkud dolazi ideja da se Uljanik privatizira po ESOP modelu?

 Ideja je došla od sindikata. Uprava i sindikati su pregovarali s Vladom s kojom su dogovoreni uvjeti pod kojima će se privatizirati Uljanik. Cijena dionice za zaposlenike i bivše zaposlenike bila je 50 kuna, a uz popust, ovisno o godinama staža, pojedinci su mogli kupiti dionice i za 10 kuna. Utvrđeno je ograničenje od maksimalno 500 dionica uz popust, a tko je htio mogao je kupiti još do maksimalno 5000 dionica. Uz ovo ograničenje, nitko, uključujući upravu i direktora, nije mogao kupiti više od 5000 dionica. U privatizaciji je sudjelovalo 2 700 radnika. Otkupljeno je 57 posto vlasništva čemu je pridodano ono što smo imali prije. Dakle, mali dioničari su u tom trenutku bili vlasnici 77 posto dionica. Nakon toga je slijedila dokapitalizacija, odnosno izdana je nova emisija dionica koja se na domaćem tržištu ponudila firmama koje žele dokapitalizirati Uljanik. Dokapitalizirali smo još 50 posto vlasništva. U vlasničku strukturu su uglavnom ušli fondovi. Kad se sve zbroji, danas oko 7 100 radnika i malih dioničara, malih fizičkih osoba imaju 46 posto vlasništva Uljanika, dok je ostatak u vlasništvu fondova, što je jedna dobra struktura. Nitko nema vlasništvo pomoću kojeg bi samostalno mogao donositi odluke, a s druge strane, u suvlasništvu su razni fondovi koji ipak imaju sredstva za ulaganje.

S obzirom na to da su privatizacijom Uljanika radnici otkupili dio dionica i time postali mali dioničari, može li se govoriti o ESOP modelu u klasičnom obliku?

 U Hrvatskoj ne postoji ESOP model, niti je u zakonodavnom obliku omogućen i oblikovan. Ne postoji ni u Uljaniku jer bi ESOP model trebao imati neku organizaciju, poduzeće ili udrugu koja bi imala pravo upravljanja. Toga u Hrvatskoj nema nigdje. Mi smo prije ovog modela imali udrugu malih dioničara, međutim kad bi se sad osnovala neka udruga koja objedinjuje ili organizira iznad 25 posto vlasništva, ona bi po zakonu morala ponuditi preuzimanje, odnosno deponirati određena sredstva. Iako postoji i ideja i interes od strane sindikata, bilo bi jako teško imati poduzeće koje će upravljati vlasništvom, to jest napraviti udrugu ili poduzeće kao što bi ustvari trebalo biti po ESOP modelu. Da se razumijemo, ESOP program u svijetu nije uopće osmišljen za upravljanje uspješnim firmama, on je osmišljen za pokušaj spasa propalih firmi. Smisao ESOP programa jest da se radnicima u situaciji u kojoj nitko ne želi kupiti određeno poduzeće omogući da ga sami spase. Dosta ih uspije jer su tada ljudi spremni na neke postupke za koje nisu spremni dok im je netko drugi vlasnik.

Dakle ESOP program u upravljačkom smislu nije saživio, niti može saživjeti dok se ne stvore zakonski okviri. Postoji samo vlasništvo i iz tog vlasništva proizlaze eventualno neka prava, primjerice pravo na dividende čega kod nas nema. Jedan od uvjeta prilikom kupovine dionica bio je da se one ne mogu prodavati 5 godina. Ovakvo ograničenje smo uveli kako bi se situacija u Uljaniku posložila i kako bi izbjegli mogućnost da netko za sitne novce kupi firmu dok je ranjiva. To možda ne bi bilo toliko strašno da se radilo o kupcu iz brodograđevne branše, ali kupac je mogao biti bilo tko, netko kome opstanak Uljanika i proizvodnje nisu ni na kraj pameti. To je bila stvarna opasnost, jer smo unazad 10 do 12 godina mogli čuti izjave političara kako bi Uljanik trebalo zatvoriti u korist visokog turizma u koji se brodogradnja ne uklapa. Donesen je i GUP grada Pule u kojem je područje Uljanika proglašeno turističkom zonom, što je na inzistiranje Sindikata Istre i Kvarnera izbačeno 2005. godine. Bilo je svakakvih priča i zato nam ovo daje najveću sigurnost za opstanak djelatnosti i za opstanak brodogradnje, što je nama kao radnicima od primarne važnosti. Kao prvo, turizam ne zapošljava toliko ljudi, kao drugo, on ne zapošljava ni taj profil ljudi, a kao treće, ni lokalna zajednica ni stanovništvo od turizma nemaju koristi koliko imaju od brodogradnje.

3. MAJ: Privatizirati ili likvidirati

Možete li komentirati okolnosti u kojima Uljanik preuzima 3. MAJ?

 3. MAJ se, kao i sva ostala brodogradilišta, nalazio pred činjenicom da pri ulasku u EU više ne može biti državno vlasništvo što je značilo da ga treba ili privatizirati ili likvidirati. Kako nije bilo ozbiljnih kupaca koji bi ga preuzeli, privatiziran je od strane Uljanika. Pritom je jasno da Uljanik ima interesa u ovom ujedinjavanju. 3. MAJ ima određene tehničke prednosti jer može raditi veće i jednostavnije brodove, dok se Uljanik usmjerio u niše visokotehničkih i visokorangiranih brodova što nije u širem smislu preklapanje tržišta. Uljanik je na taj način ojačao, a 3. MAJ je opstao. Naravno, sad smo u situaciji kada trebamo napraviti restrukturaciju, ali u svjetlu otvaranja tržišta, to ujedinjavanje vidim kao pozitivnu odluku.

Kako se vrši integracija s obzirom na činjenicu da se ipak radi o dva nekad vrlo jaka brodogradilišta?

Uljanik je otkupio 83,3 posto vlasništva koje je bilo u vlasništvu države. Ostalo je tih 17 posto u vlasništvu radnika i nešto malo drugih vlasnika. Naravno, između Uljanika i 3. MAJA postoje velike razlike: tehnološke, informatičke i organizacijske zbog čega će trebati vremena da se stvari izjednače i poslože na svoje mjesto. Osnovana su nova poduzeća koja bi trebala pružati usluge i Uljaniku i 3. MAJ-u, a ona pokrivaju zajedničku konstrukciju, zajedničku nabavu, zajedničku prodaju, zajedničke projekte, zajedničke poslove u smislu sustava plaća i pravnih poslova. Naravno, ne treba zaboraviti niti zanemariti činjenicu da je 3. MAJ bio samostalno poduzeće zbog čega je nekima ovo ujedinjavanje vrlo teško prihvatiti, međutim, ako bude poslova, to može biti samo dobra odluka. Iako je tržište vrlo upitno, postoje naznake oporavka. Primjerice, ugovoreno je 6 novih brodova za 3. MAJ.

Koja je uloga radnika 3. MAJ-a u vlasničkoj strukturi u usporedbi s modelom koji je pružen radnicima Uljanika?

Radnici 3. MAJ-a su prije imali desetak posto vlasništva u svom poduzeću koje sada zadržavaju. Po kupoprodajnom ugovoru, Uljanik ima obavezu ponuditi radnicima po povoljnim uvjetima otkup do 25 posto vlasništva svog poduzeća, 3. MAJ-a, ali ostaje još za vidjeti kako će se to napraviti. U tom će pogledu vlasnička struktura u 3. MAJ-u biti drugačija jer je brodogradilište Uljanik u 100-postotnom vlasništvu Uljanika, a 3. MAJ nije i neće biti budući da će jedan dio vlasništva uvijek biti u rukama radnika, odnosno nekog drugog. S druge strane, radnici 3. MAJ-a nisu vlasnici Uljanika, jer su ušli kasnije. Da su ušli prije, vjerojatno bi učestvovali u cijeloj priči.

Uljanik zapošljava više ljudi nego cijeli istarski turizam

Možete li usporediti brodograđevnu industriju sa sektorom turizma s obzirom na broj zaposlenih, stupanj sindikalne organiziranosti, sigurnost radnih mjesta te općenito ekonomske učinke koje generiraju za lokalnu zajednicu?

 Ne vidim zašto turizam i brodogradnja ne bi mogli funkcionirati zajedno. Što se tiče planova da na Katarini budu marina sa suhim vezovima i hotel, ne vidim kako bi Uljanik tome smetao ili kako bi to smetalo Uljaniku budući da bi se to trebalo nalaziti s druge strane. Osim toga, brodogradnja nije nužno prljava djelatnost niti je Uljanik zaprljao zaljev. Zaprljala ga je druga infrastruktura i kanalizacija. Ne mogu uopće vjerovati da bi u Puli – govorim o ovom zaljevu – turizam ozbiljno dobio prednost pred proizvodnjom. Uostalom, Uljanik je prepoznatljiv dio Pule, kao i Arena i sve ostalo. Kada ljudi ulaze u Pulu, vide Arenu i vide Uljanik. Ja ne vidim ružnoću toga.

Što se tiče radnih mjesta, Uljanik zapošljava 2 600 radnika, a u punoj zaposlenosti zaposli oko 1 500 kooperanata. Mislim da cijeli istarski turizam ne zapošljava toliko ako govorimo o stalnoj zaposlenosti, 12 mjeseci u godini, a ne o tri mjeseca sezone. Nije teško uzeti podatke Zavoda za zapošljavanje o nezaposlenima u Istri u 12. mjesecu i 7. mjesecu. Razlika je 7 000 i to je broj ljudi koji samo jedan dio godine može računati na egzistenciju. Da ne govorimo da su u tim uvjetima i plaće male, da su uvjeti u turizmu često ispod svih nivoa, da jedna sobarica mora održavati 30 soba dnevno, što je fizički skoro nemoguće. Također, vrlo je problematično što novac zarađen od turizma ne ostaje tu, a uz strane vlasnike i ne plasiranje domaćih proizvoda kroz turizam to je vrlo teško osigurati. Ono što vidimo danas je da vrlo malo ljudi radi u turizmu, više se ne može proći kraj hotela ili čak kupati na plaži. To je neprihvatljivo. Nemam ništa protiv turizma, ali mislim da se u turizmu mora puno stvari drugačije postaviti. 

Pula je specifična jer ima ogromne prostore koji su prije bili u vlasništvu vojske, a kroz zadnjih nekoliko godina su otvoreni. Koliko bi se trebali okrenuti u prenamjeni tih prostora za neku novu proizvodnju, a ne na uslužne djelatnosti?

 Što se tiče proizvodnje, kamo sreće kada bi se razvijala. Ne mora ona biti na obali, može se proizvoditi i drugdje. Pitanje je koliko se tih novih prostora otvorilo i koliko ih se treba otvoriti građanstvu na način da lokalno stanovništvo ima koristi od toga. Pravi problem je komercijalizacija jer sve što je nekada bilo vojno se sada komercijalizira. Građanstvo nekada nije imalo pristup, a neće imati ni dalje. Vrlo je upitno i na koji način se vrši ta komercijalizacija jer primjerice priča o golfu nije priča o golfu nego priča o apartmanizaciji. Nije problem u igralištu za golf nego što uz jedno igralište za golf s 10 rupa ide 500 vila čime dobivamo 3 km² trave, a ostalo je sve izgrađeno. Zašto golf igrališta moraju biti baš na najljepšim mjestima kao što su Srđ ili Muzil? Golf se komotno može igrati i pet kilometara u unutrašnjosti.

Konkretno u Puli su aktualna pitanja o raspolaganju zemljom i privatizaciji na čemu se angažirao više-manje civilni sektor. S druge strane imamo sindikat koji je aktivan u radničkoj priči Uljanika. Kako bi si ta dva sektora mogla uzajamno pomoći? Vidite li u kojem bi segmentu podrška civilnog sektora mogla pomoći u inicijativi u Uljaniku, i na koji bi način sindikat iz Uljanika mogao biti podrška nekoj široj priči u borbi protiv privatizacije tih resursa u gradu?

 Sindikat je interesna organizacija njegovih članova u smislu osiguranja njihovih prava. Naravno da ne mislim da njihova prava nisu i ovo što vi govorite, samo je to malo širi kontekst. Sindikat bi trebao biti radnička organizacija koja se prvenstveno bazira na zaštiti prava radnika, uz određenu podršku civilnim udrugama. Ne kažem da si ne možemo pomoći, ali u tom slučaju dolazite u situaciju u kojoj se sindikati miješaju  u politiku, što apsolutno ne podržavam. Kada govorimo o konkretnim problemima, sigurno se može surađivati i mislim da sindikat treba podržavati takve borbe. Najmanje što možemo učiniti je pozivati svatko svoje članstvo da podržava one druge u borbi. 

Nasuprot medijske slike brodogradnje koja u zadnje vrijeme nije baš pozitivna te je prikazana kao isključivo gubitaška industrija, postoji i druga strana. Ako se iščitavaju neki drugi tekstovi, ako se slušaju ljudi koji rade u brodogradnji i znaju o čemu se radi, dolazi se do zaključka da zapravo i nije tako, da brodogradnja na neki način ne može biti uspoređivana s drugim industrijama. Kako bismo mogli definirati neku vrstu uspješne brodogradnje u Hrvatskoj i što bi to značilo?

 Uopće se ne slažem da je brodogradnja bila veći teret Hrvatskoj nego netko drugi, a sigurno je mogla biti veća korist nego netko drugi. To što se kroz medije govorilo o velikim opterećenjima i velikim gubicima dobrim dijelom nije istina, jer u krajnjoj liniji nitko nije pokušao izračunati koliko koristi ima od brodogradnje. Svi su govorili samo koliko troškova ima, a pitanje je jesu li ti troškovi uopće toliki. Brodogradnja je ogromna industrija koja obrće ogromne novce. Uljanik je prošle godine imao prihod od milijardu i 200 do 300 milijuna kuna. Naravno da se ne može poslovati bez kreditnih linija, gdje je država bila jamac i gdje se to što je ona bila jamac prezentira kao trošak. Ali ako nije naplaćeno onda to nije trošak! Ako je firma sama vratila kredit onda nije trošak to što ste bili jamac. Ipak, kada se govori o tome onda se i to računa kao opterećenje. Nitko ne računa koliko je država dobila povrata kroz sve to. Konkretno u Puli, Uljanik je vratio puno više novaca u lokalnu zajednicu kroz prireze i druge uplate, nego cijeli turizam. Čak i sada kada slovi kao problematičan. Nitko to ne spominje, spominje se samo onaj ružniji pogled. Uvjeren sam da je to zato što političari jednostavno ne znaju i nisu zainteresirani za razvoj proizvodnje. Puno je osobno isplativije baviti se, odnosno omogućavati razvoj trgovine i uvoza, nego proizvodnjom.