Suvereni noir

Jedan od prvih projekata Marka Šunjića, glavnog urednika izdavačke kuće Fibra, bio je povratak iznimno popularnog stripa na domaće tržište. Radilo se Kenu Parkeru, djelu talijanskih autora Giancarla Berardija (scenarista) i Ive Milazza (crtača). U bivšoj državi kontinuirano objavljivan u ediciji Lunov magnus strip, Ken Parker unatoč svojoj kvaliteti i reputaciji među čitateljima nije imao adekvatan prijevod, prijelom i likovnu opremu. Stoga je Šunjić odmah po pokretanju vlastite izdavačke kuće odlučio čitav serijal ponovno objaviti u posebnoj ediciji tvrdo ukoričenih, ukusno dizajniranih stripova u novom prijevodu. Taj izdavački projekt traje i danas, a u međuvremenu je Fibra objavila još nekoliko stripova autorskog tandema Berardi i Milazzo, koji svakako znači veliku kreativnu snagu u talijanskom i svjetskom stripu. Predstavljanje njihovih dosada nepoznatih radova domaćim čitateljima za izdavača je siguran posao, a kako je kvaliteta tih stripova redovito na vrlo visokom nivou, oni su dragocjen doprinos ponudi stripa u nas. Tako je ove godine objavljen album iz serijala o detektivu Marvinu (započetog ranih osamdesetih godina), naslovljen Detektiv Marvin – Slučaj Marion Colman. Radi se o tipičnoj kriminalističkoj priči postavljenoj u SAD kasnih dvadesetih godina prošlog stoljeća, u doba prohibicije, zametka ekonomske krize, mafijaških obračuna i svega onoga što čini noir žanr u stripu i filmu.

Vješto ocrtani karakteri

Ovaj strip, međutim, nadilazi žanrovske klišeje na takav način da se čita kao intimna posveta autora tome razdoblju te brojnim umjetničkim djelima njime inspiriranima, koja su na njih presudno utjecala. Sam zaplet sekundaran je u rekonstrukciji prostorno-vremenskog konteksta, a likovi, premda su tipični, u svojim neusiljenim dijalozima otkrivaju vješto ocrtane karaktere, obilježene brojnim traumama, kako ratnima, tako i socijalnima. Glavni je junak Marvin, ne pretjerano uspješan privatni detektiv, bivša zvijezda nijemih filmskih westerna, koji se s brojnim kolegama dobrovoljno upustio u košmar Prvog svjetskog rata, a iz njega se vratio labilne psihe, sa svim simptomima posttraumatskog stresnog poremećaja. U međuvremenu napustila ga je žena udavši se za njegova prijatelja, a maloljetnoj kćerki nema pristupa. Pun emocionalnih i fizičkih ožiljaka, on se upliće u kompliciran slučaj nestanka djevojke iz mafijaško-filmskog miljea, te se u melankoličnoj atmosferi prisjeća razdoblja svoje nepovratno prošle slave, bivših ljubavi i brojnih propuštenih prilika. Kompleksan lik, kojem ostali služe tek kao dekor za oblikovanje žanrovske simbolike, osvaja čitatelje od prvog trena, a svojom gubitničkom pozicijom, romantičnom pojavom i pronicljivim duhom nepogrešivo podsjeća na glumačke legende zlatnog razdoblja holivudskog filma.

Ono što strip čini naročito zanim­ljivim te mu osigurava epitet vrhunskog jest briljantan Milazzov crtež. Virtuozna upotreba pera i kista, gdje je pri čitanju (odnosno gledanju) vidljiv svaki potez majstorove sigurne ruke, pravo je bogatstvo i nepresušan izvor referenci mlađim crtačima. Ostali će čitatelji uživati u preciznoj karakterizaciji likova, široku opsegu ekspresija lica, koji u stilizaciji znaju podsjetiti na Maurovića, pogotovo u uvodnoj sceni izravna prikaza sekvenci nijemog filma, gdje Marvinovo lice neodoljivo nalikuje na mladića Dana iz Maurovićevih klasika Trojica u mraku i Sedma žrtva. Radi li se o stvarnu utjecaju ili samo o uobrazilji autora ovog teksta nije presudno ako se opravdano zaključi da je najveća Milazzova kvaliteta, kao i u Maurovića, nepogrešiv osjećaj za pokret koji određuje kompoziciju kadra, što je glavni adut tih majstora u postizanju dramske napetosti. Milazzo se u postizanju tog cilja koristi i ekspresivnom izmjenom crnih i bijelih ploha, koje su uz zaigranost linije temelj dinamike njegova crteža.

Nenametljivo otkrivanje utjecaja

Takav naizgled nepregledni raspon likovnih elemenata uvjetuje smirenu kompoziciju table, te Milazzo gotovo nikad (osim u slučaju širih planova) ne odstupa od osnovne rešetke sa šest jednakih prizora, gdje je svako zbivanje jasno i pregledno. Razvijanje napetosti postiže se primarno maš­tovitim komponiranjem kadrova i promjenama kuta gledanja, bez ikakve agresivne montaže. Takav postupak, koji je za Milazza uobičajen i predstavlja jednu od okosnica njegova stila, u ovom stripu dobiva simboličko značenje, te također služi žanrovskoj autentičnosti. Naime, u analizi svog stila Milazzo kaže kako u komponiranju table oponaša filmski tok prizora, gdje se nikada ne mijenja njihova veličina (odnosno format filmskog platna), nego samo njihov vremenski redoslijed. Takva duboka povezanost s filmskim tehnikama izražavanja, koja u Milazzovu slučaju besprijekorno funkcionira, čini se u izravnoj vezi s temom stripa, te svakako pridonosi duhu noir filma, kojim je potpuno prožet. Osim promišljene karakterizacije likova i nenametljiva otkrivanja utjecaja, zasluga je scenarista Berardija i sigurno, dramaturški precizno vođenje priče, u kojoj nas nakon kulminacije napetosti očekuje maštovit i nepredvidiv rasplet. Sve to Detektiva Marvina čini iznimnim čitalačkim iskustvom i u očekivanju daljnjih prijevoda stripova Berardija i Milazza razinu nestrpljivosti podiže mnogo, mnogo više.