Suvremena korejska književnost

Čini se da je namjera izdavačke kuće Pendragon da karikira svoj vlastiti program: slike, koje ukrašavaju naslovnice biblioteke “Korejska književnost” te izdavačke kuće, jedva da bi netko mogao odabrati na stereotipniji način: na njima je tako moguće uočiti neku aleju sa sela kojom šeće neka seljanka, neki park, neki hram obasjan suncem na zalasku. Uobičajeni istočno-azijski kič: “zemlja istočnjačkoga mira” kao mjesto imaginirane harmonije.

 Utoliko čovjek prije samog čitanja ima najprije posla s uobičajenim klišejem: dalekoistočno umijeće meditacije i prezir prema individualnosti, ekstremna spremnost na učinkovitost, skromnost, poniznost i – kako to sportski komentatori znaju lijepo sročiti – “atmosfera na terenu kao u mravinjaku”… Almanah slika, s kojim uostalom ni Takeshi Kitano ni Pizzicato 5 nisu raskrstili. Tako se starim stereotipima jednostavno pridružio i onaj dalekoistočnjaka koji se doima da je posve cool: lijen na jeziku i/ili opskrbljen naočalama koje su posve u trendu.

 No, ta brižljivo pripremljena biblioteka, apstrahira li se od omota knjige, omogućuje čitatelju da se poprilično odvoji od tog srednjoeuropskog slikovnog smeća. Pristup većine korejskih autora obilježava realizam. Byon-Ik Kim u svojoj zbirci eseja, pod naslovom Granična iskustva, objašnjava i zašto je tome tako. Suvremeni je razvoj Koreje – počevši od japanske kolonijalne vladavine preko građanskog rata pa sve do kapitalističke diktature industrijalizacije – protjecao na toliko brutalan način da su se autori osjećali obveznima zauzeti određenu poziciju. Zato su, ovisno o vlastitoj pripadnosti pojedinim generacijama, teme poput rata, podjele, diktature i modernizacije zadobile dominantnu ulogu.

 Takva vrsta pozicioniranja Kyongsuk Sin nije potrebna. Ta tridesetdevetogodišnja autorica u Zabačenoj sobi jednostavno pripovijeda svoju priču. Šestnaestogodišnju Kyongsuk krajem sedamdesetih roditelji šalju u Seul kako bi ondje pronašla posao u tvornici i nastavila školovanje. Ona dijeli sudbinu milijuna Korejaca koji su se u sklopu gospodarskog čuda preselili u velegradove i ondje bili suočeni s gigantskim, za društvo traumatizirajućim nasilnim projektom. Deseci tisuća završavaju u radnim logorima jer su prosjačili, radnici moraju biti spremni u svako doba dana ili noći preuzeti posao u dodatnim smjenama, sindikalci se uz pomoć nacionalnog zakona o sigurnosti isključuju iz igre s obzirom na to da se organizacija klasne borbe kažnjava kao da je riječ o terorističkom činu. To je građa od koje su sačinjena gospodarska čuda.

 Na toj pozadini – a da pritom ne upada u politološka objašnjavanja – Kyongsuk Sin pripovijeda priču jedne djevojke koja svaki dan stoji uz tekuću vrpcu, koja svoj maleni sobičak dijeli s dva brata i sestričnom, koja proživljava prve radničke borbe i zaljubljena je u svoju školsku kolegicu Hi-Chae. Usporedno s tim, tvoreći pritom drugu pripovjednu okosnicu, Sin razmišlja o procesu prisjećanja na ono vrijeme o kojemu više nitko ništa ne želi znati. To se štivo rado čita. Riječ je ipak o fragmentarno ustrojenom, socijalno-realističkom romanu koji ne završava u sentimentalnoj plačljivosti i u kojemu većina stvari ostaje neizgovorena: nepretenciozan, opušten, no usprkos tome ne i plitak roman.

 Nasuprot tome, Ptice Jung-Hee Oh mračnije su djelo. Priča je to o desetogodišnjoj Uumi koja sa svojim bratom živi na periferiji Seula. Njezin otac crnči na jednom prilično udaljenom gradilištu, a majka im je pobjegla. I iz te je građe mogla nastati osrednja socijalna drama. No, Jung-Hee Oh pošlo je za rukom, kao i Kyongsuk Sin, ispripovijedati priču o društvenim odnosima a da ne postane žrtvom pedagoškog kiča. Ona konzekventno ostaje vjerna ekstremno subjektivnoj perspektivi: naime, onoj djeteta u kojega se sve snažnije miješaju sekvence iz snova i stvarnost. Desetogodišnja Uumi govori u kodovima čije nam značenje autorica ne posreduje, pri čemu i za najgore doživljaje pronalazi nesentimentalne, neobične opise. Na kraju čovjek ne zna na čemu je. Osjeća se tek učinak svakodnevnog terora i stječe predodžba o tome, od kakvih sve sitnica čovjek umije sazdati svoje strategije preživljavanja. Izlaza – naravno? – nema.

Sve to nema ništa zajedničko s istočno-azijskim slikama ili rasističkim fantazijama o društvima marljivim poput mrava. To nije ni pop niti se pak sve to čini osobito stranim. A upravo zato prilično prikladnim da se doista nešto dozna.

S njemačkog preveo Tihomir Engler.

Objavljeno u časopisu spex www.spex.de/web/rezensionen.php?id=1491&type=4No, ukupno, te pripovijetke samo rijetko uspijevaju posredovati estetske podražaje, jer su uglavnom razmjerno jednostavno građene i ne odlikuju se – barem ne u prijevodu – jezičnim finesama. No, uspijevaju probuditi zanimanje za jednu zemlju – nažalost u ovoj antologiji nisu zastupljeni sjevernokorejski autori – u kojoj brzi i korjeniti preobražaji u posljednjih 20 godina potiču radoznalost i za njezin budući književni razvoj.