24.2.2005.

Aleksandra Orlić  

Suvremena umjetnost, što je to?

arhitektura/urbanizam

Povjesničarka umjetnosti i urednica časopisa Art Press Catherine Millet doletjela je iz Pariza do Zagreba ne bi li nam malo pojasnila stvari. Zašto se uvijek kada moramo pisati o suvremenoj umjetnosti osjećamo kao umjetnik Joseph Beuys koji si je premazao lice medom i prekrio ga zlatnim listićima te pokušao objašnjavati slike mrtvom zecu? Slično su se očito osjećali i Francuzi kada su se dosjetili kako bi bilo zgodno zamoliti prave stručnjake da napišu nešto kolokvijalnim jezikom i učine tu vražju suvremenu umjetnost malo popularnijom. Problem je možda samo u tome što je gospođa Catherine Millet objavila i skandaloznu knjigu Seksualni život Catherine M pa sada svi više obraćaju pozornost na mrtvog zeca nego na samu autoricu. S druge strane, nismo sigurni da bi se skupilo toliko ljudi u petak, 4. veljače, u Klovićevim dvorima na predstavljanju njezine knjige Suvremena umjetnost u novopokrenutoj biblioteci Refleksija Muzeja suvremene umjetnosti, da je došao neki zakopčani bradati stručnjak s leptir-mašnom.

Umjetnik, čovjek kao i svaki drugi

Nego, kada se dogodila ta promjena da i povjesničari umjetnosti mogu postati atraktivni i zabavni ljudi? Možda u trenutku kada su umjetnici odlučili da im se više ne da glumiti proklete umjetnike i boeme (svaka čast Vladimiru Dodigu Torkutu!), pa su prelistali nekoliko modnih časopisa, otišli u robnu kuću i izašli k’o pravi šminkeri-buržuji (svaka čast, gospodine César!). To što su u toj robnoj kući otkrili i zgodne motive i što su ih kupci tražili autograme, a poneke od njih su nosile i haljine s op-artističkim ili Mondrianovim motivima – išlo je u paketu. Umjetnik, čovjek kao i svaki drugi, naslovit će Milletova hrabro jedno od poglavlja i time jednim udarcem ubiti sve mistifikacije vezane uz taj teški pojam. Tako nešto je mogao zaključiti samo netko tko je proživio te euforične šezdesete i tko zna što je to kada svaka šuša uviđa da može postati umjetnik premda nije pohađao akademiju, pa čak i ako nije osobito darovit. Priznajte, zgodnije se osjećamo sa šarmantnim diletantom Duchampom, koji je za sebe tvrdio da “živi kao konobar”, piše Millet. Zamislimo da Vladimir Nabokov nije bio nama poznat veliki romanopisac, nego umjetnik koji stvara instalacije i traži sudjelovanje publike, sugerira Catherine Millet. To je, dakle, taj prijelomni trenutak kada moderna umjetnost ide na spavanje, a suvremena (do osamdesetih 20. stoljeća rado zvana i aktualna, avangardna, živa umjetnost) se sprema na izlazak. Umjetnici su se spustili nekoliko stepenica niže na zemlju, na publici se to odrazilo tako da je napokon prestala brundati sebi u bradu da ne kuži tu modernu umjetnost, nego ju je objeručke prigrlila (pogotovo kad je riječ o interaktivnim djelima), a na kustosima tako što su postali jadni.

Intelektualiziranje umjetnosti

A vi, kao, ne biste bili jadni da danima morate razbijati glavu kako ćete očistiti pod zamazan margarinom ili jajima, ili što ćete napraviti kada se na nekoj instalaciji Nam June Paika pokvari neki od starih modela televizora koji se više ne proizvode? Zamijeniti ga nekim novim? Pa to je kao da ste Veneri Milskoj odlučili dodati ruke, primjećuje duhovito Millet. Osim što se dotakla vrlo banalnih pitanja koje nitko živ od srama ne bi iznio u javnost, pozabavila se i fenomenom potrošenih umjetnika (svaki pravi kustos treba imati nekoliko otkrića u biografiji, koje će potom odbaciti kao Nova TV svoje talente), zakonima tržišta, individualnim mitologijama te okretanjem leđa intelektualaca umjetnicima zato što im je lova postala važnija od njihova uvaženog mišljenja. Što se više krećemo i što više stilova izmišljamo, to više stojimo u mjestu. Rješenje? Ne smijemo se stopiti s umjetnošću, niti joj okrenuti leđa, nego zauzeti odmak. Gospodična Orlan, ne zaboravite nikada da je umjetnost simbolična djelatnost!

Nemojte otići, ima još u toj knjižici od stotinjak stranica! Jesu li porculanske figurice Jeffa Koonsa s Cicciollinom te Michaelom Jacksonom i majmunima kič i jel’ nam onaj ludi dečko od Björk, Matthew Barney, samo prodaje muda pod bubrege ili što? Nadalje, zašto neki umjetnici tretiraju svoje lice kao platno, a plastične operacije kao alatke (Orlan), i što je s onima koji žele postati umjetnici-strojevi ili, u drugoj krajnosti, šamani? No, ono što možda najviše veseli sve učenike, ladičare i znatiželjnike je mali pojmovnik glavnih stilova na kraju knjige – prava mala enciklopedijica, od slova A (akcijsko slikarstvo) do T (transavangarde). Ne možemo se sjetiti kada smo zadnji put čitali tako iskreno, jednostavno, pametno i duhovito napisan tekst o suvremenoj umjetnosti poput ovog koji se doslovce može čitati i u tramvaju. Pa tko bi se još samo dosjetio tako jednostavnog naziva?