Monografija Rosane Ratkovčić uspješno će utažiti žeđ za otkrivanjem marginaliziranih bogatstava vlastitog zavičaja, ali i poslužiti kao poziv na nova istraživanja
Rosana Ratkovčić, Srednjovjekovno zidno slikarstvo u kontinentalnoj Hrvatskoj, Zagreb, Kultura umjetnosti, 2014.
“Pristupimo li starim spomenicima s pažnjom i ljubavlju, oni će nam spremno otkriti sve svoje tajne." Riječi su to Paola Verzonea, talijanskoga povjesničara umjetnosti čiju poruku u potpunosti razotkrivamo iščitavajući monografiju Rosane Ratkovčić Srednjovjekovno zidno slikarstvo u kontinentalnoj Hrvatskoj koja je u svibnju 2015. godine svečano promovirana u Gliptoteci HAZU u Zagrebu. Ta je knjiga jedinstvena kad je riječ o hrvatskim zidnim oslicima i istinski je melem kojim je zaliječena rana, točnije, popunjena "crna rupa ili bijela mrlja u povijesti hrvatske kulture", kako je to slikovito i simbolično istaknuo prof. Vladimir Peter Gross na početku svojeg uvoda u knjigu, jasno sažimajući povod, namjeru i cilj Ratkovčićine monografije, i apostrofirajući njezinu nezaobilaznost u istraživanju hrvatske povijesti umjetnosti u najširem smislu.
I doista, monografija Rosane Ratkovčić pažljivo i oprezno razotkriva tragove naše umjetničke zidne prošlosti na kontinentalnom prostoru Hrvatske, pretvarajući ih u raskrčene staze sadašnjosti namijenjene budućim istraživanjima. Nedovoljno poznata srednjovjekovna umjetnost kontinentalne Hrvatske koja je u zadnja dva desetljeća dinamično izvirivala iz prošlosti opsjela je Rosanu Ratkovčić do te mjere da nam je nakon godina terenskoga i arhivskoga istraživanja podarila plod svojega lutanja, bilježenja, fotografiranja, istraživanja, razgovaranja, objelodanjujući nerijetko zaboravljene spomenike visoke likovne vrijednosti koji nadilaze lokalne okvire. Ta knjiga po prvi put sustavno prezentirana i minuciozno razotkriva srednjovjekovno umjetničko blago na osamdesetak lokaliteta od Drave do Save, Kupe i Petrove gore, od Sutle pa do padina Fruške gore, koje se prema "različitim obilježjima razvoja i smjerovima dopiranja stilskih utjecaja" može grupirati u tri skupine: zagorsko-prigorsku, središnju Slavoniju i srednje Pokuplje, obilježene tatarskim i turskim osvajačkim pohodima.
Slikarstvo i arhitektonika
Ratkovčićina knjiga nije samo katalog zidnih oslika na protegu od 13. do 16. stoljeća koji će nas osvojiti svojom prezentacijom u drugom dijelu knjige, već djelo razotkrivanja i upoznavanja malo poznatoga ili neprepoznatoga blaga kontinentalne Hrvatske. Nakon dugogodišnjega istraživanja, ti likovni dragulji župnih crkava, kapela, samostanskih crkava, dvorskih kapela i dr. izlaze iz gotovo potpune anonimnosti. Njihova ljepota inspirirala je autoricu da otkrije javnosti skrivene vrijednosti, kolorit, ekspresivnost i duhovnost dalekih vremena na poseban način što je postigla svojom osebujnošću, privrženošću i znanstvenom akribijom, kao i nehotice razotkrivajući svoju urođenu profinjenost u pristupu ljepoti i doživljaju zidnih oslika, kojom nas vodi kroz vrijeme i prostor. Zarad razumljivijeg poniranja u srednjovjekovne likovne teme autorica kompetitivno razlaže vrlo kompleksnu prostornu, vremensku i umjetničku problematiku kroz nekoliko pomno strukturiranih i filigranski razrađenih poglavlja.
U poglavlju naslovljenom Prostorni i vremenski okvir autorica vrlo jasno predočuje široki hrvatski prostor kojim se bavi, apostrofirajući njegovu kasnogotičku umjetničku duhovnost koju za potpuno razumijevanje i adekvatno vrednovanje valja smjestiti u europski kontekst, ističući pritom da je u nas "zidno slikarstvo marginalizirano u istraživanjima srednjovjekovne umjetnosti, ali ono svakako nije bilo marginalna pojava". Zidne slike i arhitektura poglavlje je u kojemu Ratkovčić razlaže kompleksnu problematiku odnosa zidnoga slikarstva i graditeljstva, fokusirajući se na arhitektonske prostore, slikarske tehnike te ikonografske programe i sadržaje, s posebnim osvrtom na ikonografske predodžbe u svetištima (Kristovi prizori, likovi apostola i svetaca itd.) koje uvodi romanička ikonografija i koji zauzimaju "značajno mjesto i u ikonografskim programima gotičkih svetišta".
Autorica posebno ističe važnost zaštitničke uloge svetaca i učestalost njihovih prikaza, posebice u kasnim srednjovjekovnim stoljećima, po svetištima kao što je npr. zavjetna kapela sv. Marije u Loboru, župna crkva sv. Brcka u Kalniku, kapela sv. Martina u Dubravi i slično. Prizore na zidovima lađa autorica promatra kroz istoimeno poglavlje, posebno razmatrajući prizore Kristološkoga ciklusa kao temeljne motive srednjovjekovne ikonografije crkvenih lađa koji su uglavnom sačuvani fragmentarno, osim u kapeli sv. Ivana u Ivaniću Miljanskom i sv. Antuna u Zadobarju gdje su sačuvani u cijelosti. Ovdje se autorica usredotočuje na prikaze pojedinih svetaca i njihove kultove – kao što je npr. kult kralja Ladislava, čije su legende na zidnim oslicima odraz "viteške kulture internacionalne gotike" na našem prostoru obilježenom vladavinom dinastije Anžuvinaca.
Naručitelji, pokrovitelji, majstori
Kroz aktualnu vizuru srednjovjekovnih oslika kontinentalne Hrvatske posebnu pozornost privlače pokrovitelji umjetničkih ostvaraja – njihovo znanje, kultura i obrazovanje pa time i odabiri majstora. Ta je problematika podrobno razmatrana u poglavlju Naručitelji i pokrovitelji, kroz koje je razvidan cijeli niz pripadnika različitih društvenih struktura angažiranih u izvedbi oslikavanja različitih svetišta, poput biskupa, redovnika, križara, zatim feudalaca donatora i plemićkih obitelji (poput Frankopana), ali i mnogih drugih, s kojima nas autorica upoznaje, razotkrivajući i oživljavajući njihovu nazočnost na zidnim oslicima.
Kroz poglavlje Vrijeme i stil Ratkovčić propituje stilske karakteristike mnogih zidnih prikaza kronološkim slijedom, počevši od najstarijih spomenika romaničke umjetnosti kontinentalne Hrvatske među kojima apostrofira iznimnu vrijednost sačuvanih oslika iz 13. stoljeća u kapeli sv. Martina u Lovčiću kao najpotpuniji i najznačajniji spomenik toga razdoblja.
Raskoš zidnog slikarstva 14. stoljeća odlikuje se mnogim vanjskim umjetničkim utjecajima, posebice talijanskim Trečentom koji je vjerojatno u naše krajeve dopirao preko Mađarske, a koji na hrvatskom prostoru pronose pozvani majstori čime se "sjeverna Hrvatska uključuje u tadašnje umjetničke tokove na području Srednje Europe i postaje sastavni stvaralački dio ovog jedinstvenog kulturnog prostora", na kojemu se pak Zagreb ističe kao bitno umjetničko središte. Njemu Ratkovčić posvećuje posebnu pozornost podrobno propitujući zagrebačke oslike u biskupskoj kapeli sv. Stjepana koji spadaju među "najznačajnije ostvaraje umjetnosti anžuvinskog perioda na području Srednje Europe". Autorica posebno razmatra doticanje i ispreplitanja umjetničkih stilova te se u tom smislu usredotočuje na radove Johannesa Aquile i njegova kruga kao važnih "prijenosnika" utjecaja češkoga slikarstva, ali i na vrlo moguće izravno slikarevo djelovanje na našem prostoru, čime se otvaraju i novi horizonti povijesnih traganja. Kad je riječ o različitim kulturnim utjecajima na prostoru kontinentalne Hrvatske, Ratkovčić ne zanemaruje ni pojavnost glagoljskoga pisma, tj. glagoljskih grafita u Lovčiću i Brodskom Drenovcu i Zadobarju što je posebno zanimljiva kulturološka, filološka i likovna tema vezana uz taj prostor.
Prevladavanje mekog stila
Zidne oslike 15. stoljeća, koje nam je ostavilo možda i najveći broj sačuvanih umjetničkih izričaja na temelju kojih se preciznije mogu pratiti stilska ispreplitanja, autorica promatra segmentirano, apostrofirajući umjetničke vrijednosti prve polovice 15. stoljeća kroz svetišta hrvatskoga Zagorja koje nije bilo izloženo turskim pohodima. Tu se težište umjetničke djelatnosti najbolje prati u “prevladavaju utjecajâ mekog stila Srednje Europe koji dopiru posredstvom Slovenije", a među kojima se posebna pozornost posvećuje oslicima kapele Marije Gorske u Loboru i sv. Martina u Martinščini te najsjevernijim hrvatskim svetištima u Međimurju. Iako je druga polovica 15. stoljeća obilježena renesansnim likovnim iskazima, oni su odsutni u kontinentalnoj Hrvatskoj gdje je zbog općih političkih i društvenih turbulencija zapažena znatno slabija umjetnička aktivnost pa se i renesansna duhovnost prepoznaje tek fragmentarno, dok su znatno zapaženija realistična sjevernjačka likovna obilježja koja stižu "posredstvom predložaka grafičkih listova [...] kojima se ovi utjecaji šire po cijeloj Europi". Ovdje valja istaknuti autoričin ponovni pronalazak izgubljenih slika u Gliptoteci HAZU iz župne crkve sv. Nikole u Krapini koje smo imali prilike i vidjeti tijekom promocije ove knjige.
Sam kraj 15. i početak 16. stoljeća donosi mnoge nove zidne oslike među kojima su nadasve zanimljivi oni u župnoj crkvi sv. Brcka u Kalniku koji bi se mogli pripisati anonimnom domaćem majstoru. Time se otvara pitanje domaće likovne proizvodnje kontinentalne Hrvatske, proizvodnje koja se na samom kraju srednjega vijeka sve više razotkriva u oslicima mnogih svetišta "zakasnjelim gotičkim formama, prerađenima u otvrdnulim dekorativnim oblicima" kao odlikama tzv. hrvatske skupine slikara kontinentalne Hrvatske, što pretpostavlja i postojanje radionica, ali i prodiranje likovnih utjecaja iz Primorja.
Druga velika cjelina koja se na tridesetak stranica zaključuje Izvorima i literaturom te na kraju kartom svih spomenutih lokaliteta, jest Katalog. Abecednim redom tekstom i slikom u katalogu su predstavljena 84 svetišta srednjovjekovne umjetnosti kontinentalne Hrvatske uz temeljnu literaturu za svako svetište.
Ta nas knjiga zavodljivo provodi onim krajevima domovine koje možda nikada nećemo fizički uspjeti pohoditi. No listajući njezine stranice i zadržavajući se na vrhunskim fotografijama koje rese svaki lokalitet opisan lijepim hrvatskim jezikom, knjiga nas pretvara u srednjovjekovne hodočasnike i suvremene putnike namjernike čiju žeđ za znanjem i spoznajom umjetničkih ljepota vlastita zavičaja Rosana Ratkovčić uspješno utažuje, dok otvorenim horizontima svesrdno poziva na nova istraživanja, ubuduće nezamisliva bez te monografije – temeljnog potpornja Srednjovjekovnog zidnog slikarstva kontinentalne Hrvatske.