Suze proizvodim samo prema potrebi

Kako nekoga uvesti u nepoznatu književnost jedne egzotične zemlje? Ispriča mu se povijest te književnosti. Oprezno oslobađanje od tradicionalnoga kineskog pjesništva početkom stoljeća, uvoz modernog načina pisanja iz Japana u doba okupacije, bijeg u idilu pjesništva o prirodi pedesetih do sedamdesetih godina, zatim od kraja tog razdoblja do osamdesetih godina dominacija političke pjesme i na kraju u devedesetima povratak subjektivitetu. Tako je, vrlo skraćeno, predstavljena povijest korejske lirike 20. stoljeća u antologiji Wind und Gras. Očite su mnogobrojne paralele s njemačkom lirikom, kao i znatno “zakašnjenje”. No, velika povijest nije toliko zanimljiva, koliko način na koji pojedinačni autori pišu njezina poglavlja.

Mjesečeva zraka zabodena u krov kao akupunkturna igla

Na početku su poučne pjesme Hana Yonguna (1879.-1944.), koje u jednostavnim slikama iz prirode i potkrijepljenim usporedbama razvijaju ljubavni diskurs, a on se u jednakoj mjeri može tumačiti osobno, religijski ili politički. Izrazito više moderne nalazi se u Posljednjem noćnom pogledu na Aziju O Sangsuna (1894.-1963.), koji se također svrstava u doba utemeljenja moderne korejske lirike: dojmljive slike koje uvijek okružuju obje riječi “Azija” i “noć” u najboljoj whitmanovskoj tradiciji nižu se u dugu pjesmu koja stvara mistični svijet.

No, pravi početak europski shvaćene moderne nalazimo tek u pjesmama Chonga Chiyonga (rođenoga godine 1903. – ne zna se godina smrti) i Yisanga (1910.-1937.). U Chiyongovoj pjesmi Ubojstvo sata opis i slika čvrsto se povezuju u kratkim zatvorenim redovima: “Zidni sat u ponoć: djetao koji donosi nesreću! Udara po mojem mozgu kao automatski čekić”.

Vrhunac antologije Yisangove su prozne pjesme, a njihov izbor objavljen je i u Njemačkoj (Mogelperspektive, Droschl 2005.). Kratke rečenice izvanredne slikovitosti trajno čuvaju tajanstvenost koja obavija već prvo čitanje:

Pjesma br. 12

Zavežljaj prljavog rublja u ludom letu obruši se u prazninu i pada na tlo. To je jato bijelih golubova. Na onom fragmentu neba – veličine dlana – rat je završio i mir nastupio – objavljuje. Grupica golubova čisti prljavštinu s krila. Na ovoj strani neba, veličine dlana, počinje nečista borba, jato golubova zatući palicama. Kada ih u zraku okalja dim iz kamina, jato golubova još jednom poleti prema onoj strani neba veličine dlana.

Kašalj zapeo u hrpi smeća

Tu izvrsnost ne doseže ni jedna od korejskih poslijeratnih pjesama. Opće “Agnes-Miegel-kukičanje sjećanja” (Thomas Kling): ptica, šuma i jelen uzdižu se u nebesa, uz poneke iznimke u narativnim proznim pjesmama Soa Chongjua (1915.-2000.) i Paka Inhwana (1926.-1956.) – Drveni konj i dama. Uostalom, čini se da je plavo boja pjesničkoga preobražaja koja nadilazi sve jezične granice: upravo se u tim pjesmama ni jedna druga boja ne pojavljuje tako često. Pitamo se zašto je baš to poglavlje moralo biti najdulje u antologiji koja bi željela posredovati “trajnu životnu snagu” moderne korejske lirike, a ipak nudi više povijest književnosti. Tko želi više od toga, upućen je na stručnjake za Daleki istok – izdavača Pendragon i ediciju Peperkorn.

Prelaskom s prilagođene na političku liriku mijenja se doduše tematika, no to nije imalo nikakav utjecaj na književnu kvalitetu. U tom su razdoblju svakako nastale važne pjesme kao što su Trava Kima Suyonga, Šutnja Koa Una ili Hrpa pepela Kima Namjua. Ali autori još imaju istu sklonost prema ponavljanju ili anafori, poput idiličara prirode. Nedostaje stilska varijacija, trenutak iznenađenja, jedan još nikad prije začut zvuk koji doživljavamo na primjer u Yisangovim tekstovima. Usto, i ovdje gotovo uvijek slike dolaze iz prirode, čak i kada su iskazi izričito politički.

To se mijenja tek u sadašnjosti. Samo je lirika Kima Hyesuna nedvojbeno označena urbanim: zgrada banke, podzemna željeznica i semafori za pješake više odgovaraju slici suvremene Koreje od vjetra i trave. Čini se da su većinom lirici bili skloniji nastavljati kulturalnu tradiciju od svojih proznih suvremenika, čak i kad se životna okolina znatno promijenila. I tako se krug antologije zatvara škrtim pjesmama Ch’oe Sunghoa: ovdje ponovo sja dalekoistočna mistika, koja je sadržana već u poeziji Hana Yonguna. Njegov tankoćutni jezik nema premca i pokazuje kakve dijamante tajanstvenog sjaja još i danas može ponuditi duga tradicija korejske lirike.

Jer ne smijem zauzeti stranu...

Za razliku od antologije lirike, zbirka korejskih pripovjedaka, također objavljena u DTV-u (Deutscher Taschenbuch Verlag), sadržava samo tekstove nastale u posljednjih 45 godina. U pripovijetkama se daleko snažnije negoli u lirici obrađuju suprotnosti, kao na primjer one između dviju korejskih država, modernizma i tradicije, grada i sela, siromašnih i bogatih, muškarca i žene. Diskurs dominira nad estetskim. Zato ne čudi da je ton, osobito u pripovijetkama iz šezdesetih i sedamdesetih godina, često činjenično trezven, gotovo izvještajan. Suprotstavljena stajališta najčešće utjelovljuju dva lika koji na vrhuncu radnje izmjenjuju verbalne udarce. Kao, na primjer, u najstarijem tekstu te antologije Panmunjom (mjesto u kojemu su održani službeni pregovori između Sjeverne i Južen Koreje) Leeja Hochola, u kojemu južnokorejski novinar sreće jednu Sjevernokorejku. Jedan drugoga pokušavaju uvjeriti u ispravnost svojega viđenja svijeta. Ali, ultimativna borba argumentima ostaje bez pobjednika. Slično kao u priči Povratak kući Sua Jung-Ina, u kojoj student pun ideala i trgovac na crno raspravljaju o siromaštvu i bogatstvu. I u obiteljskoj priči Nezaboravni Kima Wonila majka i baka utjelovljuju suprotstavljena stajališta.

Iznimku od pretežno činjeničnog načina pisanja među starijim autorima čini Hwang Sok-yong: njegova pripovijetka Čovjek kao ti i ja sjajna je društvena optužba mladog ubojice, jer mu to društvo ne daje nikakvu mogućnost za egzistenciju dostojnu čovjeka. Ta grubo iznesena drastična životna priča dobiva na izražajnosti vještim potezom autora, koji monolog Svatkovića smješta u policijski ured, tako da je svaka istražiteljeva riječ ujedno upućena i čitatelju.

Vrhovi njezinih grana čine se nedostižnima

U pripovijetkama mlađih autora nastavlja se ta sklonost jeziku snažnijih emocija. U jezičnoj usklađenosti doduše ne dosižu stilističke erupcije jednoga Hwanga Sok-yonga, ali zato djeluju mnogo životnije od onih starije generacije. Premješta se i tematsko težište – tri od četiri pripovijetke problematiziraju odnos muškarca i žene. Ako priča Kanga Sok-Kyonga o usamljenosti supruge još djeluje tradicionalno, Han Kang i Kim Young-ha u svoje pripovijetke preuzimaju moderne elemente. Kim Young-ha u Zvečećim božićnim čestitkama adaptira kriminalističke elemente, tako da se motiv ubojstva mlade Korejke čitatelju otkriva tek postupno. Han Kang upotrebljava nadrealistički motiv metamorfoze kako bi prikazao otuđivanje žene od supruga koji za nju nema razumijevanja. No, među mlađim autorima ipak je najuspješnija pripovijetka Gonga Jiyounga. Višestruko izlomljena, ona razvija sliku ustanka u južnokorejskom Kwangju, okrutno ugušenome godine 1980. i način na koji je to predstavljeno u medijima. Godinama nakon samog događaja, na bolesničkoj postelji kamermana koji je ta zbivanja snimao, miješaju se vlastite uspomene pripovjedača i medijsko predstavljanje događaja.

No, ukupno, te pripovijetke samo rijetko uspijevaju posredovati estetske podražaje, jer su uglavnom razmjerno jednostavno građene i ne odlikuju se – barem ne u prijevodu – jezičnim finesama. No, uspijevaju probuditi zanimanje za jednu zemlju – nažalost u ovoj antologiji nisu zastupljeni sjevernokorejski autori – u kojoj brzi i korjeniti preobražaji u posljednjih 20 godina potiču radoznalost i za njezin budući književni razvoj.

S njemačkog prevela Sanja Demšić

Objavljeno u e-časopisu titel www.titel-forum.de

No, ukupno, te pripovijetke samo rijetko uspijevaju posredovati estetske podražaje, jer su uglavnom razmjerno jednostavno građene i ne odlikuju se – barem ne u prijevodu – jezičnim finesama. No, uspijevaju probuditi zanimanje za jednu zemlju – nažalost u ovoj antologiji nisu zastupljeni sjevernokorejski autori – u kojoj brzi i korjeniti preobražaji u posljednjih 20 godina potiču radoznalost i za njezin budući književni razvoj.