S japanskim redateljem i članom žirija ovogodišnjeg festivala eksperimentalnog filma 25 FPS, Takashijem Makinom, razgovarali smo o njegovom radu, filozofiji slike i mogućnostima apstraktnog filma kao pokretača individualnih emocija
Francuska redateljica Agnès Varda jednom je prilikom izjavila kako je čovjekov mentalni i emocionalni život nalik filmu, koji kombinacijom svojih formalnih i sadržajnih elemenata budi uspavane emocije prisutne u svakome od nas. Upravo u smjeru spomenutih shvaćanja filma kreću se i promišljanja Takashija Makina, pripadnika mlađe generacije japanskih redatelja eksperimentalnog filma koji je svoja istraživanja medija započeo na sveučilištu Nihon u Tokyju, a shvaćanja svjetla i slike nastavio produbljivati pod mentorstvom braće Quay u Londonu te dugogodišnjim radom na slici u studiju za telekeniranje.
Sve i ništa
Svojim filmom Elements of Nothing (2007.) Makino je bio nominiran za prestižnu nagradu Tiger na međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu 2008. godine, a između ostaloga i dvostruki je laureat 25FPS-a filmovima Still in cosmos 2009. godine te Emaki/Light 2011. godine. U formalnim se temeljima njegovog rada nalazi istraživanje slike odnosno apstrakcija dobivena tehnikom višestruke ekspozicije, koju Makino potom pomno usklađuje sa zvukom ne bi li u gledateljima oslobodio individualne emotivne i mentalne procese. U toj se redateljskoj nakani Makino povodi vlastitim emocionalnim doživljajem prilikom stvaranja, tako da možemo reći kako se u slučaju njegovih filmova radi o i svojevrsnoj emocionalnoj razmjeni između autora i recipijenta.
U intervjuu za publikaciju objavljenu u sklopu američkog projekta Kinema Nippon rekao si da film nastojiš koristiti “kao medij kroz koji je moguće zamisliti istinski oblik sjećanja i imaginacije, ideje ‘ništavnosti stvaranja’ (‘nothingness of creation’) i ‘kaosa’”. S druge strane, na ovogodišnjem 25FPS-a istaknuo si da svojim najnovijim filmom, 2012., želiš potaknuti nove slobodne svemire u glavi publike, koja se mora odlučiti oko izbora vlastite iluzije. Što podrazumijevaš pod ništavnošću stvaranja, i kakva je to emocija koju želiš postići svojim filmovima?
Prije svega, ova rečenica o ništavnosti mišljena je zapravo malo ironično, s ciljem kako bih objasnio svoj rad. Naime, vjerujem da su moji filmovi ništa (smijeh), jer u mojim filmovima ne postoje jasne riječi ili ljudi, i pokušavam tu svoju sliku napraviti kao – ništa. Gdje nema ničega, odnosno gdje postoji ništa (misli se na japanski pojam “mu” širokog prijevodnog spektra – ne, nebiće, ne imati... op. a.) postoji i mogućnost za kreiranje. Svojim filmovima želim publiku potaknuti na razmišljanje pa možemo reći i da moj film ne znači ništa ako nema publiku. Što se emocija tiče, polazim od pretpostavke da će publika pri gledanju mog filma imati isti osjećaj koji i sam imam dok ga gledam/proizvodim. Možda je bolje reći da je moj film zapravo komad vitamina kakav možemo osjetiti (ili uzeti) kada gledamo sunce ili more, prirodne fenomene koji nas na neki način također hrane. No opet, naravno, to sve zavisi od osobe koja gleda film. U nekima sunce i more ne izazivaju nikakav osjećaj, i u tom smislu kažem da je moj film ništa.
Za svoj posljednji film, 2012., rekao si da se sastoji od svega što si vidio tijekom navedene godine. Bismo li ga mogli gledati kao kulminaciju tvog dosadašnjeg rada?
Apsolutno možemo reći da je 2012. vrhunac. Naime, svaki put kad radim novi film, radim ga s osjećajem da će to biti ujedno i moj zadnji film što je postalo i svojevrstan način na koji sebe tjeram da stvaram. To je istovremeno i stvaralački puno teže i iscrpljujuće za mene, taj imperativ da svaki film mora biti – zadnji i najbolji. No čim završim jedan film, odmah započinjem s radom na drugom, tako da se svi moji filmovi na neki način preklapaju.
Filozofija slike
Svoje filmove uglavnom radiš tehnikom višestruke ekspozicije. Koliko ti je pri uslojavanju slike bitno što se nalazi na pojedinoj ekspoziciji? U sam zvuk za 2012. primjerice ubacio si kucanje vlastitog srca kako bi se možda uskladilo s nečijim u publici...
Ono što primarno pokušavam napraviti u svojim filmovima jest da od svake slike (picture) stvorim novu (image) pri čemu se one ne smiju međusobno uništiti. Naravno, sve to mogu napraviti i umjetnim putem, naknadno ručno preoblikovati ili montažno superponirati sliku, ali to nije smjer koji me zanima. No ono što mi je najvažnije je kontrast među objektima. Primjerice, kada snimate zid ili pod ne stvara se dobar kontrast i zbog toga često snimam vodu, prirodu, odbljesak svjetla... Takvi predmeti/materijali proizvode najljepši kontrast. Istovremeno, naravno, svaka slika jest važna. Svaki film gledam iznova i iznova mnogo puta, i svaki osjećaj koji se javi u meni pri gledanju snimljenog materijala nastojim uklopiti u sam film kao njegovo gradivno tkivo. No najveći razlog zbog kojeg sam napravio 2012. tiče se odnosa između publike i filma. Film je ono što ne možemo dotaknuti, tu se uvijek radi o velikom razmaku u fizičkom smislu. Htio sam se poigrati s tim jazom, stoga sam pri prikazivanju tog filma počeo puštati muziku uživo, odnosno sam raditi na zvuku i na taj se način pokušao poigrati s komunikacijom ljudi i filma.
Postoje li neki uobličeni i definirani principi kojima se ravnaš prilikom rada na filmu?
Proces je svaki puta drugačiji, ali jedna im je činjenica svima zajednička – svi počinju jednostavnom idejom ili tek jednom riječi. Generator (2011.) je primjer filma koji je doista započeo samo jednom riječju koja me jako inspirirala. Kod nekih drugih filmova vrlo mi je teško odlučiti se oko naslova, i oni su za mene naravno i spoznajno vrlo zanimljiva stvar. Izvorni naslov filma Still in Cosmos (2009.) primjerice bio je Still in Chaos, međutim nakon što sam ga završio, shvatio sam da se ipak ne radi o kaosu, već o svemiru. Još jedan primjer: izvorni naslov filma Elements of Nothing (2007.) bio je Elements of Everything.... No što se 2012. tiče, pristup je u potpunosti drugačiji od svega do sada, budući da sam se odlučio godinu dana baviti isključivo njime. On je jedna vrsta osobnog dokumentarnog filma i u njemu se doista može vidjeti kako sam živio tih godinu dana (unutar kojih sam i dao otkaz na poslu).
U svom tekstu Stvaralačko nesvjesno Takashi Ikida ističe da je tvoj rad podređen suštini slike, i da si vjerojatno razvio svojevrsnu filozofiju onoga što nazivamo slikom...
Ako postoji neka moja filozofija, vjerojatno sam je stekao radeći u studiju za telekeniranje u kojem sam pogledao gomilu raznovrsnih filmova i shvatio da je svaki komadić slike/svjetla u njima bio podložan rigoroznoj kontroli pa sam se počeo pitati kako napraviti nešto novo što bi bilo lišeno te kontrole. Pritom je bitno spomenuti da digitalna tehnika u tom slučaju ne dopušta nikakve “ilegalne supstance” dok vrpca pokazuje puno više prilagodljivosti, i iz tog je razloga preferiram. Vrlo mi je bitno da mi kontroliramo medij, a ne da medij kontrolira nas, za što je naravno potrebno puno učenja. Meni je osobno trebalo jedanaest godina.
Svijest dubokog razmišljanja
Zašto si se odlučio upravo za apstraktni film? Što ti on omogućava da izraziš, u odnosu na (ne)mogućnosti drugih rodova? Budući da ti je važno emocionalno iskustvo publike, zanima me također smatraš li da kulturalne razlike utječu na naše osjećaje?
Prije sam se bavio umjetnošću kolaža, što je za mene bilo vrlo važno formativno iskustvo i imam ga potrebu ponavljati. Bio sam jako dirnut teorijom o kolažu Maxa Ernsta i upravo sam kroz njega shvatio koliko je čudesno napraviti nešto novo ne uništavajući pritom svaki element od kojega je to djelo sastavljeno. U studentskim danima snimao sam neke narativne igrane filmove, ali sam s vremenom izgubio interes za tu formu budući da sam želio natjerati publiku da što više razmišlja i osjeća, i došao do zaključka da pojedinci u okviru apstrakcije najbolje dolaze u kontakt s individualnim svijetom koji nose u svojoj glavi. Svoje sam radove prikazivao u Americi, Južnoj Americi, Japanu, Europi... i reakcija je svugdje bila ista. Zbog toga radim filmove bez riječi, želim da publika doživi osjećaj bez komplikacija. U Japanu postoji nešto što nazivamo sviješću dubokog razmišljanja, i iako vjerujem da kultura utječe na formaciju emocija, ne mislim da postoji neka jako velika razlika na tim razinama dubinske svijesti, a to je put kojim želim ići, ući još dublje u njega. U tom me smislu jako zanima Jungova filozofija i odnos površinske i unutrašnje svijesti.
Glavni koncept je uvijek isti
Trenutno živiš u Beču. Kaniš li se tamo trajnije zadržati i ima li to veze s činjenicom da Beč ima bogatu tradiciju eksperimentalnog filma? Koliko ti je uopće važna umjetnička zajednica kojom si okružen?
Prošli mjesec došao sam iz Japana, odjavio svoj stan, i u Beču sam samo privremeno, no nakon toga idem u Belgiju, Rotterdam, London... Beč je središnje mjesto iz kojega lako krećem dalje, a imam i puno mogućnosti za projekcije svojih filmova u njegovoj okolici. Beč je doista kreativno propulzivan; krajem 1990-ih i početkom 2000-ih tamo se dogodila prava eksplozija elektronske glazbe, filmska kultura još uvijek preživljava, a imaju i vrlo dobre distributere kao što je primjerice Sixpack, no to nisu razlozi iz kojih sam tamo. Umjetnička okruženje mi je izuzetno bitan element. Ne želim da me krivo shvatiš, ali drugi uvelike utječu na mene. Toliko puta mi se desilo da sam bio jako dirnut nečijim filmovima, nakon čega sam poželio i nešto naučiti od tih ljudi. Ako ne djelujem na takav način, onda se osjećam staro, i zato mi je jako bitno to okruženje u kojemu stvaram...
Spomenuo si novi film napravljen u suradnji s Telcosystems... o čemu se radi?
U pitanju je vertikalni film Deorbit, čija je središnja premisa mit o Ikaru. Nije baš prikladan za kinematografe, ali je izvrstan za građevine poput crkava (smijeh). Svjetska premijera održat će se u Kremsu u Austriji 14. 10. u sklopu projekta Vertical Cinema, a isti će se film prikazati i na festivalu u Rotterdam, no projekcija dakako neće biti u kinu, već u crkvi.
Hoćeš li u budućnosti ostati unutar okvira iste poetike i polja istraživanja, ili osjećaš da bi se to – i u kojem smjeru – moglo promijeniti?
Ne kanim ići u drugom smjeru, sasvim sigurno. Maločas sam spomenuo da je koncept svakog filma drugačiji, ali naravno, onaj moj glavni koncept je uvijek isti. Uvijek se suočavam s istim problemima i mislim da bi se upravo taj stvaralački princip koji sam nastojao opisati mogao nazvati mojom filozofijom. U Japanu postoji jedna izreka vezana uz koncept suočavanja s problemom: suočiti se s problemom je kao suočiti se sa zidom, no nećemo ga pomaknuti gurajući ga dvjema rukama istovremeno, već ga pritiskom samo jednog prsta na točno određenom mjestu možemo probušiti, što je mnogo lakše. Barem ja imam takav osjećaj. Kako bih svoj glavni koncept održao i riješio u potpunosti svoj problem, moram se kretati točno u smjeru kojim trenutno idem, a to je fokusiranje na samo jednu točku. Pritom nema bojazni od gubitka šire perspektive iz vida, jer ukoliko nisi sustavno fokusiran na ono najbitnije, zapravo ne možeš postići, riješiti ni učiniti ništa.