Svaki putnik junak je osobnog svijeta

Ponekad stvari slijede jedna drugu u pravo vrijeme. U nakladničkoj djelatnosti prijevodne literature prošle godine to bi bio slučaj s knjigama Jorisa-Karla Huysmansa Naopako (A rebours, nakladnik Litteris) i Alaina de Bottona Umijeće putovanja (SysPrint). Strastveni putnik de Botton odlučio je sebi (i svima drugima) pojasniti razloge zbog kojih ljudi odlaze na putovanja, pronaći razloge izbora destinacija i analizirati neka tipična ponašanja putnika, odnosno, možemo to shvatiti i tako. Napravio je to temeljem vlastite intelektualne znatiželje na početku koje stoji čudni Huysmansov Vojvoda des Esseintes i njegovo odustajanje od putovanja u London nakon opširnih priprema i analize očekivanja od putovanja. Huysmansova junaka ništa ne sprječava u pohodu gradu koji pozna iz dotadašnjih putovanja. U cijeloj priči nevažna je destinacija, važna je odluka: des Esseintes odlučio je do kraja života ne otputovati više nikad i nigdje.

Alain de Botton nije sklon takvim odlukama, tj. odustajanju, ali je kao i Vojvoda spreman uvidjeti sve bitne činjenice koje stoje u podtekstu odluke o putovanju, kao i sitne detalje koji mogu uništiti dijelove ili cijela putovanja. Jedan od njih nije postavio dovoljno pitanja? Jedan da bi odustao zauvijek, drugi da bi i dalje putovao odgovarajući na pitanja o smislu putovanja. I, naročito, o umijeću. Jedan je izmišljen, drugi je stvaran, ali i de Botton zna da to nije suviše važno: on podjednako pozna razmišljanja o putovanju onih koji se nisu dali otputiti bilo kuda do onih koji su to radili strasno poput Flauberta, Baudelairea, Humboldta... Uvažava jedne i druge, uvažava njihov prinos mogućnosti rasprave o putovanju.

Konstruiravši knjigu kao izbor mjesta i kulturnopovijesnih vodiča koji ga na putovanja prate, Botton se približio filozofskim traženjima objašnjenja mnogih ljudskih nastojanja u spoznaji konačnih stvari. Zato njegovo Umijeće putovanja za najvažnije mjesto puta izabire spoznaju. Ona je kulturna, povijesna, antropološka, sociološka, estetska i, naravno, psihološka činjenica do koje svatko stiže kao Vojvoda des Esseintes: odlukom o putu, analizom, prihvaćanjem vlastitih zaključaka. Sve što je izvan putnika stvaran je ili umišljeni sugovornik za provjeru razmišljanja o putovanju ili pogrešna logika putovanja.

Potpomognuta ilustracijama, knjiga Umijeće putovanja svjedočanstvo je de Bottonovih intelektualnih i vizualnih prioriteta, njegova asocijativnog niza, duhovitosti i iskrenog monologa o vlastitim reakcijama. Tražeći smisao putovanja između Huysmansova junaka koji odustaje od puta na razmeđu 19. u 20. stoljeće i “putnika” s kraja 18. stoljeća Xaviera de Maistrea koji je kulturu putovanja obogatio izvješćima Putovanje mojom spavaćom sobom i Noćna ekspedicija mojom spavaćom sobom, Alain de Botton stvara zanimljivu literaturu koja dalekom asocijacijom može podsjetiti na pripovijetke Carlosa Fuentesa. Naime, pišući i promišljajući filozofiju putovanja Botton uvažava svaku misao koja ga približava objašnjenju što je ono što stoljećima privlači ljude bilo gdje? A to znači da putovati može iz sadašnjosti u prošlost i obrnuto, da zna izabrati vodiče i destinacije koji će pružiti odgovore na njegova brojna pitanja. Jer, niti je putovanje običaj suvremena čovjeka, niti je suvremenost izmijenila bitnu prirodu putovanja. Možda se putnik u zrakoplovu osjeća moćnijim od svih ljudi koji u tom trenutku ne prkose gravitaciji i ne lete visoko iznad oblaka, ali prizemljenje je nužnost. Koji je smisao leta od grada do grada koji su u ista vremena dijelili istu graditeljsku ili likovnu modu, a koji u prostore koji ni ceste nemaju?

Ljudi na putu i oni koji su tog trenutka doma susreću se rijetko, trenutačno i bez svijesti jedni o drugima. Ako ta svijest i postoji – ona pripada putniku. Međutim, često se odlazi na mjesta na kojima nije moguće sresti bilo koga, pa ni nekog tko bi bio doma. Ponekad je moguće susresti samo sjenu davno izumrle civilizacije ili ideju davno sasušenog sveca-pustinjaka. Ali i razumijevanje o njima! Jer putuje se u pustinje i nad provalije, po morima i planinama, s ciljem koji ponekad uključuje misao o mjestu putovanja, ponekad ideju o putovanju samom? Putovanje nije kronologija odlaska nego mudrost putovanja, svejedno je li riječ o stvarnom ili imaginarnom. Putnik jednom potvrđuje očekivanja, drugi put je očekivanje najmanje što zna o putovanju. Isto je i sa svim drugim mislima i pitanjima koja se nameću prije putovanja. Jer postoje civilizacije koje putnik susreće u njihovoj ukupnoj začudnosti. Putovanja su susreti svjetova i traženje identiteta. Ponajprije vlastitog. Ne putujemo uvijek da bismo sreli ljepotu drukčijeg nego potvrdili misao o lijepom u sebi samima. Ako je ljepota estetska kategorija, putovanje vodi i u nju. Ali što je ljepota putovanja u, možda, ružne krajolike?

Botton možda samo jedno pitanje ne postavlja izravno, ali cijela njegova knjiga posredni je odgovor upravo na njega: to zašto ljudi sve više putuju jasno je, ali zašto o tome sve češće izvještavaju? Nije li bilo za očekivati da u vrijeme kad videotehnike omogućuju pristup svemu i prijenos svakog zemaljskog kuta, pa i trajno očuvanje mjesta i zbivanja, zapravo cvjeta pisanje putopisa. To svojevrsno “čuvanje” putovanja za sebe i druge ono je što je u biti svakog putovanja: njegova iznimnost. A ona je po putniku, ne po mjestu putovanja. Zato fotoaparat i suvenir nisu pitanje putovanja.

Možda je Huysmansov junak pred ponovni put u London napokon postavio prava pitanja ili napokon susreo ono što je već prije vidio. Umijeće putovanja uzvišenost putovanja prepoznaje u svakom putniku ponaosob. U tom smislu odgovori koji vrijede za Vojvodu des Esseintesa ne vrijede ni za koga od vas. Svaki putnik junak je osobnog svijeta i puta do spoznaje. U tom smislu čitanje Umijeća putovanja doista je veliko putovanje.