Svakog jutra plače u vrtu

Svakog jutra plače u vrtu

na svijetu

ima samo jedna djevojčica

s obućom sposobnom za ovo –

maleni koraci, poprskani blatom

vise jedan pedalj nad zemljom

oči su joj koštice voća

vješto pojedenog. Ništa nije ostalo

nalaziš u sobi samo

marljivo uhranjenu mačku

opruge

užad za preskakanje

vrubel

njezinu mekanu kosu, obješenu

o prsten limenke

Prijevod: Ksenija Marković

Umirivanje one koja je izgubila nadu

u oklopu očaja

zglavci mi prolaze lako

kroz glad u njezinu srednjovjekovnu haljinu

kroz koštane prstene

kroz ušne školjke

kroz želudac

pomilujem je tako i okrećem je

prema svjetlosti

prema rebru radijatora

prema papučama

i čašicama tulipana – znam da voli

rekao bi čovjek da je istegnula nogu

po pogledu

ali ustvari slomljenija nikad nije bila

s lakoćom bi se slomilo njezino tijelo

na sjever i na jug

i na komadiće.

gledam je u zrcalu preda mnom

niti bi je svećenik niti učitelj klavira

utješili.

Emi, 5 godina, usvojena

Penje se uz veliko stablo

u sredini dvorišta

to nije rodoslovno stablo

nije stablo koje je posadio njezin otac

ili pak njezin djed

neke grane nedostaju ali ona

se zadržava vješto

stiže do vrha i zove otamo

mama mama

vidi me

***

Linije na rukama

su evakuacijski planovi

izlaz je točno u centru –

obilježeno je križićem mjesto

gdje će zabiti

čavle.

Subota, neradni dan

zaboravili su na mene zatvorenu

u kutiji za igle

čujem kako prozori izvana

kloparaju

a vjetar bešumno razmrdava

tipke na klaviru

u dnu

vidim svoju majku –

jako je mala

na vratu joj visi ključić

i šije

***

Udaljenost od moje majke do moga oca

mjeri se u centimetrima

i fobijama

sto sedamdeset i dva

centimetra straha

plašim se da ne padnem

od visine svoga tijela

svaka godina sve je teža – knjiga

nerazumno postavljena

na mnoge druge knjige

najveća na samom vrhu

bacam svoje dječje želje

vrijeme je da ubijem tatu

da oženim

mamu

voliš li me,

mama

***

Double rooms

U hotelskim sobama

ti uvijek primičeš krevete –

pomičeš noćni stolić, često težak

škripanje i lupanje srca, guraš krevete jedan prema drugom

neudobno je, a i uvijek se

u noći po sredini napravi procijep.

Ali ti to nastavljaš činiti –

ta upornost, toliko neumjesna

toliko potrebna

Kraj igre

Kad te zagrlim i zaspim

sanjam

nepoznate muškarce

s ogromnim jakim rukama

toliko jakim

da mogu hodati na njima

a da se ne spotaknu

zaslušani

u zvuk padajućeg kamenja

prsti su im dugi kao korijeni

njihove žene – sa širokim lišćem

i njime prikrivaju

svoje prepone

Prijevod: Martina Večerić

Marica Kolčeva rođena je 1986. u Sofiji. Studira novinarstvo na sofijskom Sveučilištu Sv. Kliment Ohridski. Dobitnica je nekoliko nagrada na različitim natječajima. Osim pisanjem bavi se i crtanjem – koautorica je i autorica strip-biblioteke Gavko i Mravko koja izlazi u dnevnom listu Dnevni rad. Godine 2007. izašla je njezina prva pjesnička knjiga Strategije za duboko disanje.