Svatko ima svoju jogu

U Hrvatskoj se, kao uostalom i u svijetu, u posljednje vrijeme veoma proširila praksa joge kao rekreativne tjelesne djelatnosti, što je u svakom slučaju veoma pohvalna činjenica. Ljudi se više ne boje i ne zaziru od joge kao nečega opskurnoga, nama stranoga vanjskoga utjecaja, povezanoga s “nečistim silama”, ili tomu slično. Ipak, nije sve tako jednostavno i benigno kako se čini, odnosno među svim tim pristupima jogi, ima znatnih razlika. Najčešći oblik forme prakse joge je tzv. hatha yoga, odnosno vježbanje joge kao bilo koje grane sporta ili rekreacije, sa svim onim, za zapadnjake tipičnim, pristupu tijelu. Jednostavno rečeno, tijelo se, u tom pristupu, tretira kao pasivni objekt koji određenim vježbama mora postići što veći stupanj gipkosti ili mobilnosti, u ovisnosti o količini i težini vježbi, dok bilo koji oblik istovremene mentalne ili emocionalne aktivnosti ostaje potpuno zanemaren. Druge škole, šire shvaćene kao raja-yoge, kao npr. ona učitelja Swamiđija (Joga u svakodnevnom životu) ili Mahariši Maheš Yogija (Sustav transcendentalne meditacije), uvažavaju i inzistiraju na duhovnom aspektu joge, ali to čine pomalo opsesivno i u manje ili više prikrivenoj formi uvode praksu joge kao praksu prosvjetljenja. Iako obje te škole nisu ista stvar, u objema se nudi sustav vježbi, mantri i režima organizacije svakodnevnog života koji će nas, diskretno, dovesti do spoznaje ove ili one forme apsoluta, uz obavezno obožavanje gurua kao živućeg sveca koji je u svim aspektima svoje osobnosti iznad nas, a mi ga moramo štovati kao “hodajuće božanstvo”. To prosvjetljenje koje se postiže upornim usavršavanjem i marljivim prakticiranjem joge krajnji je cilj ovog manje ili više diskretnog, religijskog pristupa jogi, a on u biti tretira ovaj naš svakidašnji Život kao tjelesni privid i nešto što treba duhovno nadići, a nas pojedince samo kao potencijalni materijal podložan guruovoj “obradi”. O tome da guru traži bezuvjetnu pokornost i poniznost njemu kao osobi, ne treba posebno niti govoriti.

Joga srca

Svemu se tomu odupire i suprotstavlja joga srca Marka Whitwella, u širem smislu poznata i kao vini-yoga. Ovaj je stasiti Novozelanđanin (rođen 1949.) gotovo cijeli život proveo u Indiji, proučavajući različite koncepcije drevne mudrosti te velike zemlje i stekao golemo praktično i teorijsko iskustvo na tom području. Zato je knjiga koja je pred nama ne samo neiscrpan izvor znanja nego gotovo nestale drevne mudrosti nego i originalan doprinos toj mudrosti temeljen na sintezi različitih tradicija, kojima je tijekom svog bogatog života imao prilike svjedočiti. On je, naime, imao osobitu čast, ali i sreću biti učenikom nekih od najvećih i najznačajnijih učitelja joge, ali i duhovnih učitelja koje je Indija uopće dala u 20. stoljeću. Tu je prije svega riječ o obnovitelju moderne joge, kakvom je danas znamo, profesoru Tirumalaiu Krishnamacharyji i njegovu sinu Desikacharu, zatim učiteljima joge Nityanandi i Muktanandi, kao i duhovnim učiteljima U. G. Krishnamurtiju i Jidduu Krishnamurtiju. Ta velika šestorica čine samo uži krug ljudi koji su na Whitwella presudno utjecali, ali čija je učenja on sintetizirao i na temelju vlastitih uvida stvorio, mogli bismo reći originalan i autentičan sustav joge, koji je on, prikladno nazvao: joga srca.

Krishnamacharyjina je golema zasluga što je, iako stasao u klasičnom brahmanskom kontekstu, obnovio interes za jogu, učinio je dostupnom širokom krugu učenika i otvorio je drugim, raznorodnim utjecajima. Osim toga, on je, prema usmenoj predaji, učio jogu od možda njezina najboljeg poznavatelja, Ramamohana Brahmacharye, “špiljskog čovjeka”, u podnožju svete planine Kailash, na južnim obroncima Tibeta na mjestu gdje je, opet prema drevnoj legendi, bog Šiva ljudima podario jogu.

Teško da je moguće zamisliti vjerniji izvor informacija od vrijednoga T. Krishnamacharyje, i nastavljača njegove tradicije, sina mu T. K. V. Desikachara. Uz neprocjenjivo znanje o drevnoj jogi, T. Krishnamacharyja je Withwella uputio u jedan prijateljski i ravnopravan odnos učitelja i učenika u ozračju tolerancije prema individualnosti i obostranog povjerenja. A uza sve to u okrilju svojih najpoznatijih učitelja on je primio možda i najznačajniju postavku svoga pristupa: prilagođavanje sustava joge učeniku, a ne učenika sustavu joge. Krishnamacharyja je to sažeto definirao u stavu da: “Svatko ima svoju jogu”, u smislu da svatko treba pronaći onaj tip joge koji mu najviše odgovara, a posao je učitelja pomoći mu pronaći svoj put.

Ženski princip

Whitwellovi, međutim, najznačajniji osobni učitelji bili su Nityananda i učenik mu Muktananda, a koji su obojica izvršili presudan, tantrički utjecaj na njegovu koncepciju joge, što je za tradicionalnu Indiju ravno duhovnoj revoluciji. Otuda kod njega tako velika važnost ima pojam Žene kao Ženskog Principa, koji i muškarci i žene trebaju naučiti poštivati, u sebi i u prirodi, a koji je fenomen bio temeljito potlačen predominacijom muškog principa. On će samo u harmoniji obaju načela vidjeti temeljni obrazac prirode koji treba naučiti prepoznavati i uvažavati.

I na kraju, dva su mu Krishnamurtija, Jiddu i U. G. (začudo nisu u krvnom, ali nekako jesu u duhovnom srodstvu) otvorili oči i uputili ga u temeljitu jednostavnost svekolikosti univerzuma, na odbacivanje svih drevnih i pomodnih doktrina, religija, filozofija, praksi i autoriteta koji bi poučavali “logiku postignuća”, odbacivanje Života kao takvoga i dosezanje nekakve specijalne, nove, uzvišene “stvarnosti” a na račun onoga što čini savršenstvo spontanosti Života koji svakodnevno živimo “tu i sada”. Sva su ta učenja određeno nasilje nad nevinošću i svetošću prirode i života po sebi, a posebice nameću jednu patološku strukturu moći, koja onda posredstvom, npr. lika gurua, različitih filozofskih, religijskih, i drugih kulturnih dogmi i autoriteta stvaraju suvišne naplavine u shvaćanju prirode i čovjeka u njegovu izvornom smislu.

Whitwellova je knjiga zamišljena kao životno djelo, sukus njegova pogleda na svijet unutar kojega je smještena praksa joge. Namjerno kažemo “pogled na svijet” jer ni sam autor ne bi volio izlagati neku novu doktrinu. On na samom početku knjige iznosi načela svojega tantričkog, demokratskog i feminističkog svjetonazora.

Tehnologija snage života

U središtu je pozornosti sam Život i Priroda, Čovjek i, zapravo, Sve što postoji je Sveto. Moramo samo shvatiti jednostavnost Života i u činu ljubavi, “logikom srca” a ne uma, naučiti komunicirati sa sobom i sa svijetom. Joga nam u tom smislu može pomoći da naučimo “doći k sebi”, ponovo prepoznati sve ono što u nama već postoji i omogućiti našim vlastitim energijama da prostruje na prirodan način. Problem je u tomu što su nam različitim mehanizmima kulturalne ili civilizacijske provenijencije razdvojeni duh i tijelo, priroda i društvo, razum i osjećaji, tako da živimo jednu u osnovi metafizički shizoidnu situaciju. Pravilna uporaba joge, prilagođene svakom pojedincu, u bliskom i povjerljivom, ali u osnovi ravnopravnom odnosu učenika i učitelja, u kojemu prvi pomaže drugome da pronađe uporište u samome sebi, upravo istinskoga Sebe i ponovno nauči srcem živjeti Život punim plućima, ma što to bilo, temeljna je korist koju bi svaki čitatelj ili korisnik Whitwellova djela mogao imati. Joga je dostupna svima kao što su apsolutno svi u mogućnosti baviti se jogom, onim tipom koji im najviše odgovara, na način koji im odgovara. “Joga je jednostavna tehnologija snage života koja prima održavalačku silu života. Kada se ispravno primijeni, bez naprezanja ili opsesivnosti joga stvara jasnoću, donosi veći mir i više snage, prirodni oblik života. U životu i jogi ženstvenost, sposobnost primanja i uzajamnog primanja, malo je važnija od snage. Prijemljivost osnažuje snagu, a ishod je inteligentna izdržljiva muška sila”, sažeto će Whitwell definirati ulogu joge u točki 10 svojih Načela (ili hrda-sutre, srži joge).

U tom kontekstu on će u knjizi iznijeti temeljna praktična načela, ali i konkretne položaje (asane) i tehnike disanja (pranayame), koje početnici mogu primjenjivati, ilustrirane slikama, crtežima i popraćene sasvim praktičnim savjetima. I tu su bitna načela postupnosti, primjerenosti, odbacivanja borbe, nasilja i opsesivnosti u primjeni joge, jer to praktikanta vodi u pogrešnome smjeru. Nije uvijek uputno raditi sam, nego treba potražiti pomoć dobroga učitelja koji će nam pomoći pronaći našu vlastitu jogu, na temelju prijateljskog savjeta i u dobroj vjeri u ravnopravnom odnosu u kojemu guru-sljedbenik odnos nema što tražiti.

Razlika nasuprot drugim pristupima

Iz svega ovdje navedenoga razvidna je fundamentalna razlika Whitwellova pristupa jogi prema ostalima, na početku navedenima. I fitnes-joga i transcendentalna meditacija ili joga u svakodnevnome životu na neki su način reducirane i nedostatne u svojoj biti. Ili se naglašava tijelo ili je u pitanju neka manje ili više skrivena doktrina, ali u svim slučajevima obnoviteljska uloga joge u smislu izgradnje zdrave i cjelovite ljudske osobnosti, zapravo ostaje sekundarna ili uopće izostaje. Nasuprot tomu, Whitwellova je pozicija do maksimuma transparentna i u svim svojim manifestacijama, do kraja poštena. Sve je jasno, svima je odana primjerena počast i uloga u njegovom osobnom razvoju, ali su naglašene i točke razlike. Na nama je da radimo na sebi, ako to želimo, dopremo do samih sebe, a ne da negirajući sebe, spas tražimo izvan sebe i izvan spontanosti Života. A u tomu nam ova knjiga i joga koju ona opisuje mogu maksimalno pomoći.